U vjeri u ljubav božanskog Oca snaga je i zaštita. Tu leži protupol za osjećaj napuštenosti i besmislenosti: u vjeri znati da sam dijete božanskoga Oca. Taj odnos odgovara i našem najunutarnjijem životnom iskustvu:

Ja mogu samo tada živjeti, dobro živjeti i rado živjeti ako se osjećam ljubljenim, prihvaćenim i shvaćenim, ako je moj život za drugoga vrijedan. Sva druga dobra, za kojima težimo s mnogo muke i snage, kao posjed, čast, ugled, moć, važnost ispostavljaju se naposljetku kao nebitna sporednost našega života.

Čovjek stvoren iz zemlje, “glineni grumen”, počiva u srcu Božjem, kako to Hildegarda smije gledati: “Bog to hoće. Ali ti zatvaraš svoje oči pred njim.”

Sasvim je drugačiji životni osjećaj ako sam ja nastao iz slučaja, ili čak iz zabune, jedan hir prirode, ili sam željen i ljubljen od vječnosti, stvoren kao “ogledalo božanstva”, za koje je stvoren čitav kozmos. “Još prije negoli je Bog stvorio svemir imao je na pameti čovjeka, budući da je znao da će njegova Riječ postati čovjekom.”

Tako Hildegarda iz Bingena u svom unutarnjem gledanju otvara i meni pogled za to da sam ja svoj život primio iz ljubavi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Ozdravljanje tijela i duše” Hildegarde iz Bingena. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.