Pavao dvaput govori o važnosti iskorištavanja vremena. Efežanima piše, u doslovnom prijevodu: “lskorišćujte vrijeme jer su ovi dan zli” (5, 16). U Poslanici KoIošanima to izgleda ovako: “Mudro se vladajte prema onima koji su vani! Iskorišćujte vrijeme (prigodu)” (4, 5). U grčkom tekstu stoji “eksagorazomenoi ton kairon”, a Vulgata prevodi “redimentes tempus”. “Eksagorazo” najprije znači “otkupiti”, “kupiti natrag”. Pavao također piše: “Krist nas je otkupio (eksegorasen) od prokletstva Zakona” (Gal 3,13).

“Eksagorazo ton kairon” izraz je koji znači: iskoristiti vrijeme ili priliku. Upravo to i Pavao misli. Vrijeme se ne smije gubiti. Ono je skupocjeno i ograničeno. Upotrijebiti ga pametno, i “paziti” na nj, znači “otkupiti ga”. Prema Pavlu sva su stvorenja podvrgnuta ispraznosti (Rim 8,20). Dakle, i vrijeme. Naš je zadatak osloboditi ga ropstva raspadljivosti (r. 21), vrijeme grijeha učiniti svetim vremenom. Svaki put kad se usprotivimo staviti vrijeme u službu sebičnosti i stavljamo ga u službu ljubavi, radimo na oslobađanju vremena i pretvaramo ga u vječni, neprolazni život. Ljubav je u sebi vječna i uz njeno djelovanje raspadljivost ne može opstati.

Ovdje možemo malo razmisliti o svojoj prošlosti. Upravo naš odnos prema prošlosti može nas učiniti najvećim njezinim robovima. Naša nas prošlost može potpuno zalediti. Tada nam ona postaje teret koji moramo nositi. Pisalo se o “tlačenju prošlosti”. Ponekad imamo osjećaj da nas prošlost progoni.

Ako kao djeca nismo doživjeli dovoljno ljubavi u odgoju, ako su nas roditelji neprestano kritizirali, nosimo u sebi osjećaj da ništa ne vrijedimo. Naša prošlost drži nas pod kontrolom. Ne obilježava li neuroze upravo to: čvrsto smo privezani za prošlost? Neurotici ne mogu napustiti prošlost i živjeti u sadašnjosti. Robovi smo onoga što je bilo.

Možda u našem životu nije bilo tako loše. Možda smo imali roditelje koji su nas obasuli ljubavlju. Ipak smo reagirali i na svoj način na mnoge životne izazove, naučili vladati situacijom, pronaći izlaz iz nekih poteškoća. Učinili smo to na način koji, baš zato što se ranije pokazao dobrim, lako postaje uzorak. Upućuje nas ili čak prisiljava da reagiramo na isti način kad se ostvare slične okolnosti. Ti stari uzorci našeg djelovanja ograničavaju nam slobodu. Umjesto da određenoj situaciji idemo u susret otvorena duha, s brojčanikom na ništici i bez predrasuda, mi već imamo odgovor. U biti ništa se novo više ne događa. Nesvjesno činimo ono što smo uvijek radili i tako blokiramo neizmjernu rijeku života koja svakog trenutka može i hoće ponovo stvarati naš život.

“Stari”, egocentrični čovjek ima čudno shvaćanje vremena. Za njega zapravo postoji samo prošlo vrijeme. On u budućnosti ne vidi drugo doli ponavljanje prošlosti, ili, u najboljem slučaju, borbu protiv te prošlosti. Tako onaj tko se bori protiv svoje prošlosti ulaže energiju u ono što je bilo, umjesto u sadašnje mogućnosti. Sadašnjost uvijek dolazi u procijep. Za “starog” čovjeka ona nema nikakvo značenje. Nije ništa drugo nego brz, neprimjetan prijelaz od prošlosti k budućnosti. Sadašnjost sama po sebi nema nikakvu vrijednost. Služi tek kao prijevozno sredstvo koje prebacuje prošlost u budućnost.

Kada se identificiram sa svojim EGOM, drugoga gledam naočalima obilježenima onim što sam već ranije doživio u susretu s njim. Ako me ranije uvrijedio, očekujem to opet. Već se spremam na obranu i oštrim zube. Kasnije ga optužujem da ni ovaj put nije bio prijateljski raspoložen prema meni. Kako će njegova ljubaznost doći do izražaja kada sam se sakrio u svoju utvrdu? Ako mi je pak susret sa subratom ostao u lijepoj uspomeni, očekujem da mi i sad iskaže naklonost i ljubaznost. Ako se to zbog njegove slučajne zauzetosti ili umora ne ostvari, razočaran sam. On nije više kakav je bio i to doživljavam kao “kazneno djelo”.

Tako moja prošlost postaje tiranin koji mi ne da susretati ljude onakve kakvi jesu. Postajem potpuno nesposoban doživjeti ih u njihovoj stvarnosti i istini. Susrećem tek sliku koju sam o njima stvorio. Umjesto živog čovjeka, mrtvu sliku. Ne treba mnogo dokazivati kako se na taj način teško možemo iskreno približiti jedni drugima.

Evanđelje nas upozorava neka ostavimo prošlost. Isus čovjeku koji mu je došao i rekao da će ga slijediti kamo god pođe, odgovara: “Lisice imaju jame i ptice gnijezda, a Sin čovječji nema gdje nasloniti glavu” (Lk 5, 58). Sve što je ranije stvaralo čovjekovu sigurnost, sve što je s godinama postalo samo po sebi jasno, na primjer imati stan i siguran dom, može postati zapreka kad treba slijediti Učitelja.

Jednom drugom koji najprije želi otići i pokopati svoga oca, Isus odgovara: “Pusti mrtve neka pokapaju svoje mrtve. A ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje”. Zašto se zadržavati na onomu što je mrtvo? Okreni se prema životu!

Trećem kaže Isus: “Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje” (6, 22). Ne može čovjek započeti nešto novo ako je čvrsto vezan za staro. Možemo li učiniti išta bolje subratu nego osloboditi ga lanaca prošlosti? Zadatak Isusov bio je navijestiti slobodu zarobljenima. Svi koji Isusa žele slijediti, najprije su pozvani da sami postanu slobodni kako bi kasnije zajedno s Njim mogli oslobađati druge.

Gornji tekst je ulomak iz knjige Wilfrida Stinissena “Vječnost u vremenu” u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila:naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823.