Najveći dio života se proživi kao star, posebno kao “previše star za”. Dok mladić prve godine života proživljava poprilično nesputano što je značajan napredak s obzirom što se “već može”, u kasnijim godinama javlja se žaljenje zbog onoga što se “više ne smije”. Obično se počinje s ljuljačkom na dječjemu igralištu koja je zabranjena za 14-godišnjaka, a završava s predajom vozačke dozvole u doba kada veliki fan formule 1 više ne čuje probijanje zvučnoga zida.

Iako čovjek, dakle, većinu života proživljava kao star, to se uopće ne želi priznati. Šezdesetgodišnjaci tvrde za sebe da su 60 godina mladi. Ako se nekoga nazove “nazadnim”, zacrveni se od srdžbe tako da se može očekivati i tužbu zbog uvrjede. Ako ga se nazove “ostao mlad”, opet se zacrveni, ali dirnut zbog takvo lijepa komplimenta. Obje primjedbe, ustvari, označuju istu stvar. Doživio sam da je jedna djevojka na svoj 16. rođendan oko ponoći briznula u gorki plač te je na brižljivo pitanje što se dogodilo promucala kroz suze: “Ajme, sada sam tako stara!”

Za vrijeme mojega studija filozofije profesor na seminaru postavio je pitanje što je zapravo sretno društvo: društvo koje poštuje mladost ili društvo koje poštuje starost? Na to pitanje postoji samo jedan ispravan odgovor. Osobno bih radije predložio kompromis pod geslom: “Ovisi o…”, ali to je bilo isključeno. Profesoru je, doista, uspjelo dojmljivo objasniti da je jedino društvo koje poštuje starost sretno društvo. Ako se, naime, poštuje mladost, tada je za mlade pogled u budućnost pogled u tmurno i nezaustavljivo propadanje, a pogled u prošlost je oživljavanje nepovratna gubitka. Ako se, naprotiv, poštuje starost, život je tada put prema željenomu cilju, jednoga dana, kao u davna vremena, sjediti cijenjen i poštivan u senatu (od senex, starac), donositi za društvo važne odluke i naposljetku “star i pun dana” (Post 25,8) umrijeti, kako to živopisno izražava Stari zavjet. Suvišno je pitanje kod kojega bi se od ta dva modela bolje uklopio projekt “užitak života”.

No daleko smo od društva koje bi se radovalo starosti. Naše zapadno društvo ne žali truda da bi postalo ili ostalo ono od čega su odlučno odvraćali drevni mudraci, naime odlučno i beskompromisno nesretno društvo. Ono što je već opisano kao uzaludan pokušaj da se ovjekovječi stanje kože kao kod mladih između 18. i 23. godine, samo je posljednja besmislenost duga razvoja. Neumoljivost toga razvoja ovisi o činjenici da se nitko za to ne osjeća odgovornim. Od blistava mlada junaka rane renesanse preko boležljiva mlada ljubavnika rokokoa vodio je izravan put do socijalnoga zakonodavstva 19. stoljeća. Ono što se danas veliča kao dobročinstvo – što i jest s određene točke gledišta – naime mirovina, nakon naporna radnoga vijeka sa 65 godina, ima gotovo neprimjetnih, ali zato značajnih popratnih posljedica. U društvu koje izjednačuje zdravlje s radnom sposobnošću starost se, prešutno, općenito smatra bolešću. Još su gore posljedice koje proizlaze iz “duha kapitalizma” koji, po Maxu Weberu, obilježava amerikanizirana zapadna društva. Po tomu poimanju vrijednost se čovjeka određuje po njegovoj radnoj sposobnosti i po njegovu novčanomu dobitku. A za takva društva osoba koja više ne radi općenito se smatra osobom manje vrijednosti. To nitko ne će reći otvoreno, naprotiv. Poziv da se više brige posveti starijim osobama sastavnica je svih političkih govora. No to još više pogoršava stvari. Starije osobe koje su samo predmet skrbi, a ne subjekt povijesti zapravo su građani drugoga reda, barem ako pretpostavimo nepisanu ljestvicu vrjednota našega društva. U narodu postoji za to opasna životna mudrost: “Tko se zaustavi, propada.” Starije se osobe smatra “starim gvožđem”, ljubazan, malo zastario naziv za otpad.

Ako čak i 16-godišnje djevojke plaču da nisu zadovoljne sa svojim životom jer misle da su prestare, onda je svaki pokušaj promicanja užitka življenja, a da se uspješno ne izliječi od kulta mladosti, ništa doli prazna marketinška parola, čista obmana. Potrebno je imati hrabrosti i pogledati istini u lice bez šminke, a istina je: važne stvari u životu starije osobe poznaju puno bolje od mladih. Jer najvažnije se ne zna, najvažnije se doživljava. Stoga je starost u stvari bogatstvo, izvor snage za pojedinačan život i za društvo. Sa sve bržim razvojem tehničkih znanja mlađi se mogu bolje nositi nego stariji. No sve to znanje je korisno, ali ne i doista važno u životu.

Važni su nada i očaj, povjerenje i razočaranje, radost i tuga, vjera i ljubav te, konačno i na kraju, smisao života. Bilo da život uspije ili ne uspije, sve se odlučuje po vrijednosti tih iskustava. Beskrajno je važno moći se osloniti na tu stvarnost. No ona izmiče nadmoćnu ljudskomu pristupu. Što je više pokušavamo shvatiti i odrediti, to je manje razumijemo. Svi znaju da ne ćemo shvatiti ljubav na temelju jednoga pročitanog članka o njoj u leksikonu. O onomu što je doista najvažnije u životu nikada se ne postiže potpuna sigurnost. I upravo ta činjenica život čini tako nepredvidljivim, ali jednako tako ugodno uzbudljivim. Ne možete predvidjeti život, morate ga proživjeti. Starije su ga osobe proživjele. One raspolažu s doista neizmjernim blagom u iskustvu onoga što je životno važno, a što je i oblikovalo njihov karakter. Starije osobe često imaju bolji osjećaj za humor jer smisao za humor pretpostavlja da smo sposobni staviti u pitanje sami sebe, kao i opće trendove, kao što je na primjer religija zdravlja. “Ne mogu više umrijeti mlada!” odgovorila je živahna 90-godišnjakinja na svečane primjedbe svojega mladog obiteljskog liječnika po kojemu bi trebala prestati pušiti i piti bijelo vino. Smanjena dinamičnost kod starijih osoba često ima veze ne samo s padom snaga, nego s ljubaznom, staračkom blagošću koja raspolaže s puno većom širokogrudnošću za sve što je ljudsko. Ima djece koja tek u starosti nauče ispravno ljubiti svoje roditelje.

Među najuspješnijim pothvatima kršćanske Zajednice sv. Egidija za siromašne u Rimu jesu zajednički godišnji odmori u kojima sudjeluju mladi ispod 18 godina i osobe starije od 65 godina. Iako sudionici nisu rodbinski vezani, utvrđeno je da te aktivnosti obostrano daju vrlo bogato iskustvo. Činjenica je da se osobe iz ove dvije dobne skupine međusobno bolje razumiju negoli s generacijama koje su između njih. Na putu u život mladi postavljaju temeljna pitanja na koja često njihovi roditelji, zaokupljeni poslom i poslovnim uspjehom, ne mogu odgovoriti. Starije su osobe, naprotiv, izvukle iz svojega dugogodišnjeg rada i zanimanja ono bitno radi čega se doista isplati živjeti. Starije osobe znaju žeti i stoga bi trebalo učiniti sve da se okoristi njihovom žetvom.

Uostalom, to vrijedi i za starije osobe. Znanstvena su istraživanja pokazala da osobe koje su zadovoljne svojom starosnom dobi žive dulje od onih koje su usvojile općedruštveni model koji starost smatra nedostatkom. I ta radost života u starosti im nije nametnuta. Ruku na srce, unatoč svim nostalgičnim pjesmama o ljepoti izgubljene mladosti tko bi ozbiljno želio još jednom proživjeti muke puberteta?! Starija osoba ne mora sve znati i sve učiniti, ali može u svemu uživati. Naprotiv, koliko je stvarno mladi karijerist sposoban zaokupiti se kulturom i razonodom kada koristi kazališnu pretplatu samo zato da skupi snagu za svoj posao? Za starije osobe kultura nije tek radna terapija. Štoviše, starije su osobe sposobnije za stvaran i bezuvjetan kulturni užitak od osoba srednje generacije.

Kod nas još uvijek postoji uvjerenje da osobe starenjem gube na mentalnoj moći. No istraživanje o starosnoj dobi pokazalo je da se to prilično neodređeno mišljenje temelji na starijim studijama koje su bile pogrješne. Nema dokaza o općemu, nezaustavljivu mentalnome opadanju u starijih osoba. Čak i ako neke starije osobe ponešto zaborave: ono čega se više ne mogu tako lako sjetiti obično su za sretan život nevažni podatci s kojima se trenutno muči mladenački mozak. Čak se i zaborav vlastite prošlosti može promatrati kao sposobnost da se postane slobodniji za sadašnjost. I u stanju demencije starija osoba ne zaboravlja ljubav svoje djece. Mladu se menadžeru pak može dogoditi da je točno pohranio sve cijene dionica, ali u životnoj vrevi zaboravlja da kod kuće ima ženu koja ga voli. Nevjerojatno, neki nedostatci u starosti prouzrokuju se upravo uobičajenom njegom za starije osobe. Dobronamjerna i savršeno organizirana cjelokupna njega u staračkome domu može toliko omlitaviti osobnu inicijativu da upravo zbog toga nastupi stanje bespomoćnosti. Dakle, nije toliko važno koliko se ostarjelo, nego kako se ostarjelo.

Zacijelo, nema razloga paušalno uzvisivati pojam starosti svojstven drugim vremenima i drugim narodima u suprotnosti s našom rasprostranjenom kratkovidnošću glede starosti. Nitko, ustvari, ne želi ponovno oživjeti običaje nekih indijanskih plemena koji su postavljali svoje starije da umru na stablima ili zastupati da se starce istoga časa pokopa kako je bio običaj nekada u Sibiru. Čak i u staromu i srednjemu vijeku postupalo se ružno sa starijim osobama. Ovdje se radi samo o trijeznu zaključku da se starost može smatrati pozitivnim resursom, blagoslovljenom dobi, kako se ranije govorilo, i da je obožavanje mladosti, koje danas prevladava, uspješna masovna priredba za proizvodnju nesretna društva.

Jedno je sigurno: tko doista rado stari, dulje se raduje životu.

Manfred Lutz

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Užitak života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.