Kada sam sredinom nultih godina ovoga stoljeća studirao – upravo u vrijeme kada su pokrenuti Facebook i MySpace, i kada su mobiteli odjednom bili posvuda – postao sam fasciniran spisima danskoga filozofa Sørena Kierkegaarda o tisku, u kojima kao da su za 150 godina anticipirane opasnosti digitalnoga svijeta. (Hubert Dreyfus – čiju knjigu On the Internet (“Na internetu”) Robert Mixa analizira u najnovijemu broju dnevnika EvangelizationandCulture – svesrdno je prihvatio tu poveznicu.) Kierkegaard je shvatio da dvodimenzionalna, za tijelo nevezana komunikacija ima duboko dehumanizirajući učinak, i mijenja strast u razmišljanje, predanost u brbljanje, a konkretne pojedince u apstraktnu „publiku”.

Ključni element njegove kritike tiska bila je njegova anonimnost. Evo što uvijek strastveni Kierkegaard kaže u svojemu djelu „Gledište”:

„Činjenica da uz pomoć tiska jedan anoniman autor može svakodnevno imati priliku reći (čak i o intelektualnim, moralnim i vjerskim pitanjima) što god želi, a što možda ne bi imao gotovo nikakve hrabrosti reći kao pojedinac; da se svakoga puta kada otvori svoja usta (ili da kažemo, svoju nelijepu njušku?) on obraća tisućama tisuća; da on može učiniti da deset tisuća puta deset tisuća ponavlja za njime to što je rekao – i da uza sve to taj nitko nema nikakve odgovornosti. […] Taj stvor bez ikakva kajanja, nitko, jedna anonimnost, koji je proizvođač (auctor), i još jedna anonimnost –  javnost, ponekad čak anonimni pretplatnici, i uza sve to – nitko, nitko!”

Ima li ikakve sumnje da je Kierkegaard bio nečemu na tragu? Zamijenite riječ „tisak” riječju „internet”, i imate točan (doduše žestok) opis digitalnoga svijeta, opis koji se mogao napisati i 2020. godine.

Zagovornici slobode govora i digitalni entuzijasti od najranijih su dana interneta cijenili anonimnost kao nužnu i dobru stvar. Anonimni korisnici mogli su slobodno objavljivati svoje interese i mišljenja, nadići pitanje izgleda i ograničenja svojega tijela, pa čak i koristiti i istraživati skrivene elemente svoje osobnosti – i sve to bez rizika ugušivanja, predrasuda, ili poniženja.

No sve veći dio života preselio se na internet, a uzbuđenje oslobođenja i eksperimentiranja potonulo je u slabosti ljudske naravi. Anonimnost je pogonsko gorivo najopasnijih elemenata interneta – stvari o kojima Kierkegaard nije mogao ni sanjati. Internetski predatori, phishing, trolanje, radikalizacija, izrabljivanje, politički botovi, alt i burner računi, tamni web, krađe identiteta, lažne vijesti, ciljani napadi, internetsko zlostavljanje, internetski napadi – sve je to izazvalo ogromnu ljudsku patnju, a sve se to hrani neuhvatljivim digitalnim profilima. Pitanje „Što biste učinili da ste jedan dan nevidljivi?” na internetu je postalo stvarnom mogućnošću – ne samo na jedan dan, nego svakoga dana – a posljedice otkrivaju mračne zakutke ljudskoga uma koji žude za tom nevidljivošću.

Što se tiče društvenih mreža, one stranice koje su manje anonimne – bilo zbog njihove kulture (npr. Instagram) ili protokola (npr. Facebook, koji barem ima politiku pravih imena) – skloni su imati općenito manje toksičnu atmosferu. Ali one stranice koje imaju više anonimnosti – na primjer, YouTube i Twitter – obično su gadnije. A jedna od stranica najpoznatijih po svojoj gadnoj atmosferi – Reddit – također je jedna od najanonimnijih. Ti opasni i otrovni elementi neće nestati – zapravo će samo postati gorima – sve dok se mi ne okanimo svoje ideološke predanosti apsolutnoj digitalnoj slobodi.

Naravno da to ne znači da na internetu nema mjesta za anonimnost. Čak i prije interneta ljudi su upućivali anonimne telefonske pozive, pisali anonimna pisma, pa čak (poput samoga Kierkegaarda!) pisali pod pseudonimima. Za ljude koji se bave delikatnim temama, ili za one koji žive u totalitarnim zemljama, a traže veću političku i vjersku slobodu, anonimnost je nešto bez čega se ne može.

To također ne znači da će smanjivanje anonimnosti riješiti sve probleme s internetom. Ljudska su bića često grozna jedna prema drugima čak i kada se gledaju licem u lice, a kamoli kada su iza nekoga blještavog ekrana. Digitalni svijet ima još mnoštvo ozbiljnih problema – a među njima su pornografija i ovisnost – a koji zahtijevaju druga rješenja.

No to ne znači da će internet biti sigurniji – i duševno zdraviji – ako bude manje anoniman. Anonimnost bi trebala biti iznimka, a ne pravilo. Kada na internetu pokažemo svoje vlastito lice i ime, i kada vidimo lica i imena ostalih, možemo upotrebljavati prednosti digitalnoga, a pobliže odražavati stvarno. Tako će se osigurati naša odgovornost za ono što kažemo, i poštovat će se osobnost onih kojima govorimo.

Tako će se također svaki korisnik nalaziti u zdravijemu psihološkome i duhovnome prostoru. U Knjizi Postanka čitamo kako se Adam i Eva nakon pada pokrivaju i skrivaju se među stablima u vrtu. Kada Bog zove Adama i pita ga: „Gdje si?”, Adam odgovara: „[…] pobojah se jer sam gol, pa se sakrih ” (Post 3,8-10) U kontekstu Svetoga pisma, skrivanje od našega identiteta povezano je sa strahom, stidom i neurednom željom. S druge strane, kada nas se vidi onakvima kakvi jesmo, to nas prisiljava da budemo ranjivi i odgovorni. To nas također bolje priprema da se iskreno suočimo s Bogom – i u tišini svoje savjesti i na kraju svojega života. „Ta ništa nije tajno što se neće očitovati; ništa skriveno što se neće saznati i na vidjelo doći.” (Lk 8,17)

Za nadati je se da će političari, utjecajni mislioci, izvršni direktori tvrtki u Silicijskoj dolini, i drugi na utjecajnim položajima pronaći kreativne načine da se umanji internetsku anonimnost, a da se poštuje privatnost – na primjer, upotrebom jedinstvenog univerzalnog internetskog identiteta. No ono što svi mi možemo učiniti danas – a što pogotovo trebaju činiti kršćani, koji su pozvani u svijet nositi istinu – jest biti pravi mi na internetu. Koristite svoju vlastitu sliku i ime; nastojte predstavljati se na internetu onako kako se predstavljate u stvarnoj svakodnevici; budite kreposni virtualni promicatelj kraljevstva Božjega, znajući da je sve što objavite tamo na internetu, da svatko može vidjeti, zauvijek – vaše. 

Moje kierkegaardovsko shvaćanje digitalnoga doba ublažilo je iskustvo. Komunikacija nevezana za tijelo nevjerojatno je moćna, ali poput većine tehnologija, uglavnom je neutralna. Kako je pisao Peter Kreeft: „Dobro i zlo su poput neparnih i parnih cijelih brojeva; znanost i tehnologija tek su njihovi eksponenti. Oni umnožavaju sve što im se dadne, dobro ili zlo, neparno ili parno.” Internet se može koristiti za veliko zlo, ali može se koristiti i za veliko dobro – očit primjer je sâmi projekt Word on Fire. 

No za proteklih dvadeset godina digitalna anonimnost pokazala se nečime drugim. Ona nije neutralna, nego hrani – i hrane je – prijevarni, manipulativni i duhovno destruktivni instinkti.

Krajnje je vrijeme da joj kažemo zbogom.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.