Evo jednoga „ekumenskog“ vica. Predstavnici različitih vjera vraćaju se s ekumenskoga skupa koji je održan na otoku usred oceana. Plove na lijepu, luksuznu brodu na kojemu mogu nastaviti s raspravama. No iznenada nastupi žestoka oluja i kapetan obznani da prijeti opasnost od brodoloma. Redovnicima odmah pade na pamet ideja: Moramo se moliti! Budući da se vraćamo s lijepoga zajedničkog susreta, dobro je da izaberemo molitvu koja vrijedi za sve. Dobra ideja, no kako pronaći takvu molitvu? Svaki put kada bi netko predložio neku molitvu, drugi bi je odbacili. No brod se sve više i više naginjao tako da je na kraju jedan uzviknuo: „Uzet ću šešir da pokupimo milostinju! Toga ima u svim crkvama, zar ne?“

Ne samo u crkvama, nego posvuda, kad god se čini dobro, tu su kutijice za prikupljanje milodara koje kao da otvoreno pozivaju: „Želiš li učiniti dobro djelo? Pomozi nam!“ Milostinje u crkvama ipak imaju osobit učinak. Za vrijeme liturgije čovjek uviđa kako je sve što ima primio od Boga; propovijed ga potiče da čini dobro i on postaje spreman doprinijeti dobroj stvari, pogotovo zato što to svi čine i teško se povući. S druge strane, malo je onih koji će se dati nagnati na velikodušnost. Stoga se za milostinju uglavnom daje najsitniji novac. Ne želimo djelovati impulzivno. U teoriji to se zove nebriga u duhovnim stvarima: na svoj način umiruje grižnju savjesti, ali ne uklanja neugodu i ljudsku kukavnost.

Potpuna suprotnost tome jest ono što Evanđelje pripovijeda o siromašnoj udovici koja je darovala novčić od svojega siromaštva dok su svi drugi davali od svojega suviška. Zanimljivo je čuti siromahe kada kažu zašto daju milostinju ili prilog za škrabicu. Rijetko će kao razlog navesti da žele učiniti dobro djelo, obično kažu: „Pa dobro, i ja toliko toga trebam, neka mi Gospodin Bog uzvrati!“ „Neka me Gospodin Bog blagoslovi barem onoliko malo koliko sam dao.“ Zato su milostinje siromaha blagoslovljene. Svi oni koji nešto daju mogu od njih učiti jer u njih nema uzvišena osjećaja da velikodušno daju od onoga što im pripada. Jedna stara ruska knjiga iz morala savjetuje kako se ponijeti kada siromah nešto zatraži: „Učini znak križa, stavi ruku u torbu i reci: ‘Slušaj, brate, Gospodin Bog me blagoslovio. Uzmi malo za sebe i moli za mene.’“ Zanimljivo je da i kod muslimana nalazimo sličnu formulu: „Alah me blagoslovio, podijeli sa mnom njegov blagoslov.“ U takvu ozračju škrabice s ljudskim darovima postaju dio neiscrpivih škrabica Božjih darova.

U Evanđelju čitamo kako je siromašna udovica ubacila u škrabicu dva novčića. Oni koji vole tražiti sve sitnice u Pismu pokušavaju izračunati koliko bi to bilo u današnjemu novcu te koliko bi trebao iznositi naš dar. Kaže se da je vrijeme novac. Koliko jedan radnik zarađuje po satu? Ipak, i oni koji vrlo dobro organiziraju svoje svakodnevne rasporede imaju puno protraćenih trenutaka; moraju čekati autobus, čekati na telefonu, čekati da ih primi poslovođa itd. Ako je vrijeme novac, onda su ti trenutci novčići koje gubimo, koji ispadaju iz novčanika našega svakodnevnog programa. No možemo ih staviti u Božju škrabicu ako ih ispunimo kratkim molitvama. Što su jednostavnije, to su iskrenije, tim više dolaze iz srca.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Tomaša Špidlika “Osluškivati srcem”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.