Onda kada smo doista oni koji jesmo, rješavamo se većine uzaludne pretjerane svijesti o samima sebi, zbog koje se neprestano uspoređujemo s drugima kako bismo vidjeli koliko smo veliki. (Thomas Merton)

Prije mnogo godina otišao sam na ispovijed i priznao jedan čest grijeh koji mi je s vremenom postalo mučno ispovijedati. Svi mi imamo takve grijehe, i oni nas nekada mogu odvesti u mračna mjesta očaja i apatije. No toga puta, iz razloga koji ne razumijem u potpunosti, zadobio sam dubok uvid u korijen te tvrdokorne navike. Mislim da se radilo o usklađenome djelovanju milosti i naravi.

Korijen koji sam vidio zasigurno nije bio ništa posebno, ali poveznica između korijena i korova toga grijeha bila mi je posve nova. Ono što sam vidio bila je duboko ukorijenjena sklonost mjeriti vlastitu vrijednost automatski se uspoređujući s drugima, a ono što sam vidio, vidio sam s jasnoćom od koje su boljele oči. Kako sam to zapisao u svojemu dnevniku: „Imam veoma mračan strah da ono tko jesam jednostavno nikada nije dovoljno.“

Mislim da je ovdje važno napomenuti da ne govorim o dobrome znanju o sebi, o tome da mi ljudska bića uvijek imamo prostora za rast, ili da moramo znati svoje grijehe, slabosti ili mane kako bismo ostali svjesni stvarnosti, i kako bismo težili boljemu. Ne govorim ni o važnosti traženja junaka i junakinja čija nas veličina izaziva i nadahnjuje u postizanju izvrsnosti.

Ne, uopće ne. Ono što sam vidio u ispovjedaonici bio je način uspoređivanja koji je vodio samo u jamu samoprijezira, osuđivanja, zamjeranja i zavisti kojoj smetaju dobre stvari koje imaju drugi. Plod toga mračnoga znanja o samome sebi bio je potpuni nestanak nade.

Kako je veličanstven sakrament milosrđa! U sjeni toga sakramenta moje je mračno spoznanje bilo ispunjeno svjetlošću. Kako sam kasnije toga dana zapisao u svoj dnevnik:

„U meni je danas Iv 8,32 postala rekapitulacija Post 1,1; tj. istina me oslobodila da postanem novo stvorenje. U meni je danas zasijano sjeme na koje sada moram paziti ako želim da naraste i donese plod. To sjeme zahtijeva da u meni umre stari čovjek, stari Adam, i da ustane novi Adam…“

Godine koje su u međuvremenu prošle bile su u tome smislu iznimno plodne, iako zahtjevne.

Flash forward do prošloga petka navečer. Moja supruga i ja otišli smo vidjeti novi film o gospodinu Rogersu 1, „Prekrasan dan u susjedstvu“. U filmu ima jedan prizor gdje reporter pita g. Rogersa misli li za sebe da je junak. Kada je g. Rogers odgovorio da on sebe vidi jednostavno kao „običnoga čovjeka“, reporter ga je tada pitao: „Pa, vidite li onda svoj lik kao junaka?“ Gospodin Rogers odgovorio je uznemirujuće i znakovito iskreno: „Ne razumijem vaše pitanje.“

Taj me odgovor presjekao.

Osoba koju je Fred Rogers „predstavljao“ javnosti bio je isti onaj čovjek koji je bio jedan obični čovjek, čovjek kakav je bio kod kuće, na televizijskome setu, duboko u svojoj nutrini – coram Deo, „pred Bogom“. Bio je čovjek u miru sa samim sobom. U tome je za mene njegova ljepota: čovjek toliko pomiren sa stvarnošću toga tko on jest, toliko da je sposoban potpuno i slobodno stupiti s drugima u nekompetitivnu arenu otkupljujućih odnosa.

Vidjevši svu svoju unutarnju tamu i svjetlost pred Bogom, Fred Rogers živio je i volio otkupljujućom Božjom milosti. Tako pomiren, mogao je drugima prenijeti – ne mračne sjene duha uspoređivanja i kritiziranja – nego blago svjetlo prihvaćanja samoga sebe, koje ga otvara za mirnu potragu za istinskom veličinom…

„Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.“ (1 Kor 13,4-8)

U novome sam svjetlu vidio i 2 Kor 12,9: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.“ Zapisao sam: „Poznavati Boga u svojoj slabosti jest znati sljedeće: Bog me jednako ljubi u trenutku mojega najvećeg neuspjeha kao i u trenutku moje najveće kreposti. Jedina razlika je moja sposobnost da prepoznam i primim tu ljubav. Samo će me to osloboditi da budem čovjek u miru, čovjek mira.“

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naleilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

Footnotes

  1. Fred Rogers, voditelj iznimno popularne i dugovječne emisije za djecu „Mr. Rogers’ Neighborhood (‘Susjedstvo gospodina Rogersa’)“. Pročitajte više na poveznici ‘Won’t You Be My Neighbor?’ – dirljiv portret vječnog djeteta.