Strahovito je kada čovjek zagubi nekoga u svom životu, u svojoj duši. Kada živi s njim kao da ga nema. Ili kada primjećuje samo dio njegova bića. Kada suzi svoj pogled na njega.

Mnogi od nas vrlo marno proučavaju upute za upotrebu strojeva koje nikada neće imati, kojima se nikada neće koristiti. Proučavaju svojstva automobila koje nikada neće voziti. Pažljivo listaju modne časopise i dive se odjeći koju će netko drugi nositi. Poslije odgledane nogometne utakmice žure kući da na televiziji provjere jesu li sve dobro vidjeli. Sljedećeg jutra kupuju novine i čitaju izvještaj s utakmice. Tko zna, možda se s utakmicom u međuvremenu nešto dogodilo. U domovima mnogih od nas radio i televizija uporno govore. Čujemo ih i kada ih ne slušamo.

Svoje, naprotiv, često ne čujemo niti kada ih slušamo. Ne vidimo ih niti kada ih gledamo. Jer, kao, tu više nema iznenađenja. Oni su jednostavno takvi. A i takvim svojim stavom sprečavamo ih da budu novi (i sebe same sprječavamo).

Ponašamo se kao da se život koji živimo tiče nekoga drugoga. I dogodi nam se da se više ne susrećemo s onima s kojima živimo. S kojima dijelimo svoju dušu. I tako se odričemo svoje duše. A kako ćemo živjeti, tko ćemo biti bez nje?

Toliko je opravdanja da ne budemo zajedno, da se ne radujemo životu, jedni drugima. A sva su ta opravdanja manja od dragocjenosti života, od zajedništva. Umor, oskudica, preopterećenost – sve to ima smisla samo ako je za drugoga. A ako je za drugoga, neće dijeliti već povezivati, sjedinjavati.

Nemojmo se odricati jedni drugih. Nemojmo se odricati sebe samih. Kada nas je stvarao, Bog je poželio da jedni drugima budemo dar. Blagoslov. Da nađemo sreću u našim danima. U okolnostima u kojima živimo. Da je nađemo i živimo zajedno. I da to što smo zajedno dade smisao svemu što jesmo.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Stjepana Lice “Obiteljski život”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.