Iskustvo je pokazalo da stjecanje velike svote novca može biti problem. No lako je – naročito u naše vrijeme – previdjeti ili zaboraviti probleme povezane s novcem.

Osim ako posjedujemo iznimnu razinu krjeposti, skloni smo magnetskoj privlačnosti dragocjenih metala. Novac ima jedinstveno snažnu privlačnost u našemu umu i željama. Kada čujemo za veliki jackpot, počnu nam rasti zazubice. Što ako baš ja kupim dobitni listić…?

Dobitak od stotinu dolara na crkvenoj tomboli nije problematičan. Kada dobijemo nešto ne crkvenoj tomboli, ne planiramo kako ćemo to točno potrošiti. Taj jackpot ne mijenja naš položaj u svijetu.

No u proteklome tjednu mnogi od nas su se pitali naglas ili u sebi kako bismo potrošili velike, pa čak i enormne svote novca – novca koji nema veze s našim životom ili poslom, novac koji bi iz temelja promijenio naše životno stanje. Radi se o tolikoj svoti novca koju smo mi željeli dobiti, i nadali se da ćemo je dobiti.

Moj argument nije da je sudjelovanje u igri lutrije samo po sebi loše – iako ono pod nekim okolnostima može biti loše. Ja tvrdim sljedeće: postoje dobri razlozi zašto posve izbjegavati lutriju, i zašto biti zahvalni što niste imali dobitnički listić. Iskren pogled na našu vlastitu reakciju na lutriju može nam donijeti neke važne pouke o nama samima i o novcu.

Nije svejedno kako smo zaradili neki novac. „Dobiti ga” slučajno nije dobar način da steknemo veliku svotu novca. Prema Aristotelovome shvaćanju čovjeka koji je krjeposno velikodušan s imetkom – „liberalnoga” ili „veličanstvenoga” čovjeka – glavna karakteristika toga čovjeka jest da je razborit u vezi s time kome daje novac, i koliko daje. Davati previše novca ili davati pogrješnoj osobi ozbiljna je pogrješka. To je intuitivno jasno, jer davanje previše novca često naudi primatelju.

Kako bismo razumjeli taj zaključak, moramo se prisjetiti dviju činjenica o novcu. Novac je instrument koji se koristi u svrhu osiguravanja stvari nužnih za ljudski život. On je također instrument koji se veoma često zlorabi, jer budi naše neograničene želje. Ispravno je što uobičajeni načini stjecanja novca pripreme budućega vlasnika za izazove posjedovanja novca. Novac primljen kao poštenu naknadu za rad gledat ćemo kao ono što jest – jednu vrstu predstavnika, ili znaka stvarnoga bogatstva. Novac primljen kao nasljedstvo ili dar barem ćemo gledati kao nešto povjereno mojoj brizi, a po nečijoj ciljanoj namjeri, obično nekoga meni bliskoga.

No što s novcem koji je osvojen posve slučajno? Tu je uklonjena bilo kakva veza s radom, stvarnim stvarima, ili ljudima. A kada nema te povezanosti, koruptivna moć novca još više raste. Postat ćemo sve skloniji novac povezivati s ispunjavanjem svojih privatnih želja, nego s ispunjavanjem potreba – svojih i tuđih. Uistinu je zabrinjavajuće ako neki nepoznat čovjek jednome beskućniku samo tako pruži deset tisuća dolara.

Želje za bogatstvom često su neograničene, ali naše su stvarne potrebe uvijek ograničene. Ako vidimo da posjedujemo više nego što nam treba, tada bi ispravna reakcija bila podijeliti svoj suvišak s onima koji ne mogu ispuniti svoje potrebe. No prečesto naša prva i glavna reakcija bude potrošiti na nepotrebne luksuze za same sebe. Stari grčki filozofi, ali i kršćanski mudraci podsjećaju nas da žarište pri korištenju novca uvijek treba biti „potreba”. Koncept potrebe tu se shvaća u širemu smislu – on uključuje ono što služi punini života, a ne pukome preživljavanju, kao i radi uštede za crne dane, ali i još malo da pomognemo drugima.

Ako razumijemo potrebu u tome smislu, želja za više novca nego što nam treba neuredna je želja. Upravo ta želja za više – zabilježena kao upozorenje u bezbrojnim pričama i bajkama – radi protiv nas, izjeda naše biće i našu sreću iznutra.

Svaki put kada imamo više nečega nego što nam treba – i opet, shvaćajući potrebu u širemu smislu – ispravno je, a možda i dužnost, da suvišak damo drugome. Na primjer, ako vidim da imam previše odjeće, trebao bih suvišak dati drugima.

Kod novca posebno imamo još jedan razlog da suvišak damo drugome. Imati previše novca koji nam nije potreban predstavlja prijetnju našemu karakteru. Kako je sveti Toma Akvinski to mudro istaknuo, življenje u bogatstvu u nama često probudi navezanost na nj.

Poanta ovdje nije da je novac nešto zlo. Novac je nužni instrument, a bezbrojnim dobrim načinima uporabe. Također, poanta nije da je biti bogat zlo. Bogati ljudi imaju nužnu ulogu u društvu, i oni mogu postići veliku krjepost svojom službom zajedničkome dobru. Velikodušnost s novcem je jedinstveno lijepa vrlina.

Poanta je da je želja za više novca jedna od najopasnijih sila u ljudskome životu, jer ona veoma lako postaje usredotočena sama na sebe.

Kada je Isus dojmljivo izjavio: „Ponovno vam velim: Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje”, njegovi se učenici „silno snebivahu”. Naglas su se pitali može li se itko spasiti. Isus ne ublažava dojam: „A Isus upre u njih pogled pa im reče: »Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće..«” (Mt 19,24-26)

Jasno je da bogati ljudi imaju ozbiljan izazov u svojoj obavezi da svoj novac dobro koriste. Neki ljudi zasigurno su pozvani suočiti se s tim izazovom. Milošću Božjom mnogo je primjera onih koji su u tome uspjeli.

No naše društvo prema bogatstvu se odnosi kao prema neograničenome dobru, nečemu što se treba željeti i tražiti bez ikakva razmišljanja. Bilo bi dobro prisjetiti se kako postoji dobar razlog zašto su mudri ljudi – i pogani i kršćani – savjetovali da budemo oprezni u vezi s posjedovanjem, a još više, i sa stjecanjem velikoga bogatstva. Ako ovu prigodu iskoristimo kako bismo se prisjetili njihovih upozorenja, naš gubitnički listić lutrije može biti razlogom za radost.

Izvor:  Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.