Jedne nedavne subote moj četrnaestogodišnji sin je rekao: “Tata, dosadno mi je. Što ćemo raditi danas?” Budući da dobro poznajem svoga najmlađeg sina, znao sam da ovo znači da želi nešto novo i uzbudljivo, a ja sam taj koji bi mu to trebao pružiti. Ovakve, vrlo česte, rasprave s mojom djecom bile su uzrokom mnogo promišljanja u posljednje vrijeme. Tražimo li i mi, kao odrasli, stalnu zauzetost i zabavu? Prelijeva li se ova želja za zabavom i uzbuđenjem u to kako doživljavamo svoju katoličku vjeru?

Često čujem pritužbe da je misa dosadna, da je svećenika teško razumjeti ili da nas nije počastio uzbudljivom propovijedi. Još je više primjedbi kako glazba nije dovoljno uzbudljiva i zašto se na misu treba ići tjedno, kao i blagdanima. Nerijetko čujem i ovaj komentar: “Da je barem naša župa više kao (umetni ime bilo koje protestantske megacrkve). Oni se odlično zabavljaju u bogoslužju i glazba je odlična. Čak imaju i kafić!” Lista pritužbi vjerojatno je dulja, ali razumijete što želim reći.

Patimo li od duhovnog ADD-a?

Posljednjih nekoliko desetljeća mnogo se piše o eksploziji poremećaja pažnje (Attention Deficit Disorder). Brojna istraživanja povezuju prekomjernu stimulaciju videoigricama s deficitom pažnje kod djece. Slične izazove imamo i kao odrasli dok se borimo s vlastitom ovisnošću o pametnim telefonima i preopterećenosti informacijama s kompjutera, TV-a itd. Prelijeva li se ovaj problem u naše duhovne živote? Idemo li od župe do župe tražeći nekakvo “katoličko oduševljenje” koje će nas zabaviti? Flertujemo li s herezom posjećujući nekatoličke crkve? Jesu li naši mozgovi, koji traže sve više i više podražaja, nesposobni za nalaženje mira? Trebamo isključiti “buku” kako bismo postigli tišinu i usmjerenost potrebne u misi.

Duhovni pastir ili glavni animator?

Zastanemo li ikad kako bismo razmislili o izazovnom životu katoličkog svećenika? Osim uloge duhovnih pastira, župni svećenici na čelu su složenih organizacija često opterećenih raznim problemima, u rasponu od problema župljana i osoblja do proračunskih nedostataka. Dani su im ispunjeni predvođenjem misa, vjenčanja, pogreba, krštenja, ispovijedima, posjećivanjem bolesnika, molitvom, učenjem i poučavanjem, sastancima sa župljanima i desecima drugih dužnosti koje ne cijenimo dovoljno. Oni nisu naši animatori. Prije nego se požalimo na nešto što ovi Božji ljudi nisu ili jesu napravili, trebamo malo promisliti i izreći molitvu zahvale za njihovu cjeloživotnu predanost pomaganju nama da dosegnemo nebo.

Euharistija

Primjećujete li ikada da ulazak u crkvu prije mise često nalikuje nalaženju mjesta u kinu prije početka filma? Mnogo je buke i žamora do samog početka mise. Gdje je štovanje? Poštovanje? Poniznost? Vrijeme za pripravu za ulazak u otajstva? Primit ćemo svetu pričest, tijelo i krv, dušu i božanstvo našega gospodina Isusa Krista, a ponekad se prema ovom svetom vremenu odnosimo više kao prema sekularnom obiteljskom okupljanju nego kao prema svetom slavlju. Možda je jedan od razloga zašto je ljudima dosadno na misi taj što su zaboravili da je središte mise Isus Krist u euharistijskoj žrtvi. “Vjerni neka drže euharistiju najvećom časti, neka prisustvuju slavljenju najuzvišenije žrtve, primajući sakrament često i s odanošću, slaveći ga s vrhunskim obožavanjem; svećenici neka pojasne doktrinu o ovom sakramentu i detaljno upute vjernike o ovoj dužnosti.” (Zakonik kanonskog prava #898)

Malo samoosvješćivanja i želje za promjenom

Ako je nešto od pročitanoga zazvučalo poznato i pogodilo u žicu, moguće ja da postoji problem i da je potrebna promjena. Vrlo često nismo svjesni kako se ponašamo i kako se drugima činimo, osim ako to ne čujemo od prijatelja. Važnije od toga, ako smo jedni od onih koji se žale, možemo li nešto promijeniti? Dubinsko i iskreno ispitivanje savjesti odličan je način prepoznavanja svoga grešnog ponašanja prije odrješenja grijeha u ispovijedi. Uz više samosvijesti i raskajano srce logično je da ćemo se bolje usmjeriti na ono što je u misi uistinu važno i bolje razumjeti ključnu ulogu koju Crkva ima u našim životima.

Ako Ga iskreno tražimo, ne može nam biti dosadno

Dosada je nuspojava naše ubrzane, materijalističke kulture. Dosadno nam je jer smo stalno preplavljeni podražajima i jer nam se prodaje ideja da možemo imati sve odmah i da se nešto bolje uvijek nalazi iza ugla. Kao razumna ljudska bića moramo uvidjeti da ovo nije ni točno ni održivo. Ako iskreno tražimo Krista, naći ćemo ga kroz Crkvu koju je ustanovio.

Svijet nudi celebrityje koje možemo idolizirati. Crkva nudi svece koje možemo slijediti.
Svijet nudi buku… Crkva nudi Mir.
Svijet nudi lažne snove… Crkva nudi Istinu.
Svijet nudi i slavi poroke… Crkva nudi život Kreposti.
Svijet nudi zemaljske užitke… Crkva nudi vječno Nebo.

Popravljanje katoličke dosade u šest lakih koraka

Svaki problem naveden u ovom članku predstavlja stalan izazov za mene i brojne ljude koje poznajem. Trebamo shvatiti da ovo nije zdravo ponašanje. Kako se promijeniti? Ukratko, ovdje su ključne spomenute točke, sažete u “Šest koraka za izlječenje katoličke dosade”:

  1. Moramo isključiti barem dio buke. Naš duhovni ADD hrani se našom ovisnošću o previše podražaja iz raznih izvora. Ne moramo uvijek slušati radio u automobilu. Smanjimo gledanje televizije ili ga eliminirajmo u potpunosti. Čitajmo više knjiga. Izlazimo vani češće. Nađimo vrijeme za tiho razmatranje i svakodnevnu molitvu.
  2. Više poštujmo naše svećenike i prestanimo tražiti od njih da nas zabavljaju. Oni nisu tu da nam učine misu uzbudljivom. Mi smo na misi kako bismo štovali i primili euharistiju, a ne kako bismo čuli emotivnu propovijed ili glasnu glazbu.
  3. Sjetimo se da je bit mise euharistija. Jesmo li molili da budemo dostojni primiti Isusa? Jesmo li zahvalili Bogu na ovome daru? Jesmo li se molili da drugi u nama vide Krista? Pokajanje… zahvalnost…poniznost…štovanje… ovo su ključne riječi koje o misi trebamo zapamtiti.
  4. Ispovijedajmo se što češće. Ispitajmo savjest dubinski i iskreno. Gdje smo podbacili? Priznajmo svoje grijehe i primimo oprost. Bit ćemo manje kritični i eliminirat ćemo dosadu ako smo svjesni naših mišljenja i ponašanja koja dovode do grijeha koje možemo izbjeći.
  5. Uključimo se i promijenimo nešto. Sjediti i negodovati je dosadno. Zašto se ne bismo uključili u neku župnu službu i pridonijeli svoje vrijeme i talent na produktivniji način?
  6. Prestanimo pokušavati zadovoljiti i svijet i Boga. “Ne možeš istovremeno udovoljavati Bogu i svijetu, oni su dubinski suprotstavljeni u mislima, željama i djelima.” (Sveti Ivan Vianney)

Osjećaj dosade u pitanjima vjere je suptilan i opasan – na neki način ti se prikrade. Kada nam je dosadno, često smo pretjerano kritični i tražimo više uzbuđenja. Ovo je pogrešno. Svijet nam nudi lažne bogove i pokušava predočiti katoličanstvo kao iluziju. Moramo se boriti s ovim lažima. Doživljena dosada može dovesti neke do toga da napuste Crkvu i promijene vjeru. Često ih privuče uzbudljivost i oduševljenje velikim protestantskim crkvama, ali s vremenom će uvidjeti da je sve što trebaju u Crkvi koju je Isus ustanovio. Razmislimo o tome kako doživljavamo misu, svećenike, Crkvu, itd. Ako nam je dosadno ili smo previše kritični, slijedimo zdravorazumski put koji će nas izvesti iz ovoga opasnog područja. Kao katolici imamo mnogo toga na čemu trebamo biti zahvalni, ako se samo potrudimo to cijeniti. Izbor je naš i ponizno se molim da ispravno izaberemo.

Izvor: Integratedcatholiclife.org | Prijevod: Ivana Sušac