Ma koliko vi bili dobri u nečemu, ili ma kako vrjednovali svoja postignuća, uvijek postoji netko pored koga se činite nesposobnim. Možda ste dobar gitarist, ali niste Jimmy Page ili Jack White. Gotovo je sigurno da nećete biti zvijezda čak ni u lokalnomu kafiću. Dobar ste kuhar, ali mnogo je izvrsnih šefova kuhinje. Recept vaše majke za riblje glave i rižu, ma koliko bio omiljen u njezinu rodnome selu, u današnje se vrijeme ne može mjeriti s voćnom pjenom i sladoledom od viskija. Neki mafijaški vođa ima luksuznu jahtu. Neki opsesivni direktor ima skupocjeni ručni sat koji čuva u još skupljoj kutiji od drva i metala. Čak se i najšarmantnije hollywoodske glumice naposljetku pretvore u zle maćehe, u svojoj vječnoj paranoidnoj potrazi za novom Snjeguljicom. A vi? Vaša je karijera dosadna i besmislena, vaše kućanske vještine drugorazredne, vaš ukus užasan, deblji ste od svojih prijatelja i svi izbjegavaju vaše zabave. Koga briga ako ste kanadski premijer kada je netko drugi američki predsjednik?

U nama prebiva nutarnji kritički glas i duh koji sve ovo zna. Predodređen je za to da glasno izgovara svoje stavove. Osuđuje naše mediokritetske napore. Može biti vrlo teško ugušiti ga. Još gore, njegove su kritike nužne. Ne manjka bezukusnih umjetnika, loših glazbenika, nesposobnih kuhara, menadžera s birokratskim poremećajem ličnosti, različitih piskarala i zamornih, ideološki nastrojenih profesora. Ljudi i stvari značajno se razlikuju u kvaliteti. Grozna glazba muči slušatelje posvuda u svijetu. Loše projektirane zgrade ruše se u potresima. Vozači u lošim automobilima umiru u sudarima. Neuspjeh je cijena koju plaćamo za standarde, a budući da osrednjost ima vrlo stvarne i grube posljedice, standardi su nužni.

Nismo jednaki po sposobnostima ni po rezultatima, i nikada to ne ćemo biti. Vrlo mali broj ljudi proizvodi vrlo mnogo svega što postoji. Pobjednici ne dobivaju sve, ali dobivaju većinu, a dno nije dobro mjesto za boravak. Ljudi na dnu su nesretni. Ondje se razbole i ostaju nepoznati i nevoljeni. Ondje potrate svoje živote i ondje umiru. Za posljedicu, nutarnji glas koji nas ocrnjuje plete razornu priču. U životu jedni dobivaju, a drugi gube. Beznačajnost je zadano stanje. Što bi osim svjesne sljepoće uopće moglo zaštititi ljude od ovih poražavajućih kritika? Zbog takvih razloga čitava generacija socijalnih psihologa preporučivala je „pozitivne iluzije“ kao jedini pouzdan put do mentalnoga zdravlja.1 Njihov credo? Neka laž bude vaš kišobran. Jedva se može zamisliti sumornija, jadnija, pesimističnija filozofija od te koja tvrdi: sve je tako strašno da vas samo zabluda može spasiti.

Evo drukčijega pristupa (koji ne zahtijeva iluzije). Ako uvijek dobivate loše karte, možda je igra koju igrate namještena (možda ste to sami učinili, i ne znajući). Ako nutarnji glas dovodi u pitanje vrijednost vaših nastojanja – ili vašega života, ili života uopće – možda biste ga trebali prestati slušati. Ako nutarnji kritički glas na isti način ocrnjuje svakoga, ma koliko netko uspješan bio, koliko pouzdan može biti? Možda su njegovi komentari brbljarije, a ne mudrost. „Uvijek će biti ljudi koji su bolji od vas“ – to je nihilistički kliše, poput izraza: „Kao da će biti ikakve razlike za milijun godina?“ Ispravan odgovor na tu izjavu nije: „Pa, čini se da je onda sve besmisleno“, nego: „Bilo koji idiot može odabrati vremenski okvir unutar kojega ništa nije bitno.“ Uvjeriti sama sebe u beznačajnost svega nije duboka kritika Bića. Riječ je o jeftinu triku racionalnoga uma.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Jordana Petersona “12 pravila za život”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

Footnotes

  1. Taylor, S. E. i Brown, J., „Illusion and well-being: A social psychological perspective on mental health“, u: Psychological Bulletin, br. 103., 1988., str. 193–210.