Bog nas traži. On želi da budemo sveci. Kada postanemo svjesni toga, možemo osjetiti nešto poput vrtoglavice, i početi zamišljati što bi to On mogao tražiti od nas i kako bismo mi uopće mogli to ispuniti. Neki su pojedinci bili pozvani ostvariti neka uistinu impresivna djela, ali mnogo više ljudi postiglo je svetost herojski izvršavajući svoje uobičajene dužnosti, tj. ispravno i radi ljubavi Božje radeći to što su morali raditi.

Također – u svakodnevnim okolnostima – za dijete, tinejdžera, mladu odraslu osobu, pa čak i za odrasle osobe, to se događa u kontekstu učenja. Sve dok ne završimo fakultet, to je dužnost koja zauzima najviše sati u našemu danu. Čak i poslije toga, zar ljudi ne nastave raditi na svojemu znanju i vještinama pohađajući radionice, specijalizirane tečajeve, upisujući poslijediplomske studije i magisterije itd.?

Kada spoznamo tu istinu – da nas završavanje zadaće na vrijeme, trud oko ponavljanja gradiva, temeljitost u odrađivanju projekta, i slično, približavaju svetosti koju Bog ima na umu za nas –  znaju se dogoditi neke reakcije. Prva je reakcija radost, jer iako navedene stvari ne dolaze automatski, one nisu tako komplicirane! Druga je reakcija tjeskoba ili očajavanje zbog pogrešno shvaćenoga (ili pretjeranoga) perfekcionizma, kada osuđujemo sami sebe jer nismo ispravno naglasili naslove u tekstu seminarskog rada (ili neka slična sitnica). Kako biste izbjegli tu drugu reakciju, rado bih vam dala neke prijedloge koji bi vam mogli pomoći da stvari stavite na njihovo mjesto.

1. Učenje je jedan način života

Sv. Ivan Bosco, veliki svetac mladih, preporučivao je: Radost, učenje, pobožnost. To je veliki program. Slijedeći ga, živjet ćete sretno i učiniti mnogo toga dobroga za svoju dušu. Bio je u pravu kada je naučavao da je intelektualna formacija povezana s duhovnom formacijom. Kako?

Prisjetimo se da je svetac onaj tko se bori herojski živjeti kreposti. Zar učenje nije idealan način kako rasti u krepostima?

Kako bih objasnila tu tvrdnju, mislim da mogu ilustrirati neke od njih: učimo se strpljivosti, koja ide skupa s ustrajnošću, kada svakodnevno ulažemo napore u postizanje plodova u budućnosti; velikodušnosti, kada usavršavamo svoje talente kako bismo ih kasnije dijelili s drugima; poniznosti, kada ne želimo pohvale ili isticanje ako to nije na veću slavu Božju, kada Mu prikazujemo svoje dobre ocjene, ali i one ne tako dobre (kojih bude i onda kada doista uložimo maksimalan trud); izdržljivosti, kada nadvladavamo umor od učenja ili se odričemo neke zabavne aktivnosti kako bismo neki zadatak završili na vrijeme; upornosti, kada sebi postavljamo nove ciljeve nakon što je onaj početni ostvaren (ili neostvaren); bratstvu, kada pomažemo drugima, iako to znači da ćemo morati pažljivo rasporediti svoje vrijeme za učenje i bolje ga iskoristiti kako bismo pomogli kolegi ili mu nešto objasnili; napornome radu i disciplini, kada definiramo red i metodu i nastojimo ih se držati; mirnoći, onda kada bismo mogli očajavati ili plakati ako stvari ne idu kako smo se nadali, s pouzdanjem se prepuštajući Bogu; odgovornosti, kada pazimo da odradimo sve obaveze koje smo preuzeli; strpljivosti u trpljenju, kada ustrajemo u zadatku i u svojim ciljevima na početku i na kraju; pravdi i iskrenosti, kada ne prepisujemo, plagijariziramo ili varamo; umjerenosti, uspostavljajući ravnotežu između odmora, učenja, molitvenoga života, obiteljskoga života itd.

2. Ali učenje nije cilj samo po sebi

Kada govorimo o davanju svega od sebe kako bismo postigli neko ljudsko savršenstvo, mogli bismo skrenuti s puta. Ako se to dogodi, može doći do dviju grešaka. Prva je taština. Umišljenost, neuredna ambicija, sebičnost, oholost, smatranje da smo bolji nego što jesmo itd. Ako shvatimo – ili nam drugi na to ukažu – da nas je obuzeo akademski fanatizam, koji sa sobom donosi i jednu vrstu pedanterije ili nezdravoga ponosa, trebamo zastati i zapitati se: „Oko čega se ja trudim? Svoje slave ili Božje?” Druga, još gora, jest ogorčenost što se nismo pouzdali u Boga. Zar stvarno mislimo da Bog od nas, nesavršenih stvorenja, očekuje da sve uradimo savršeno? Ili, što je još gore, da Njegova ljubav ovisi o tome koliko petica imamo? Podsjetit ću vas na dvije stvari. Prvo: Njegova ljubav je bezuvjetna. On želi da damo sve od sebe, ali ako i tada ne ostvarimo cilj koji smo si zacrtali, On nas neće manje voljeti. Drugo: ništa ne može ispasti potpuno savršeno. Osim toga… savršeno – za koga? Kojim se parametrom služimo?

Ono što tražimo – što ne smijemo zaboraviti – jest davati slavu Bogu, voljeti ga više, koristiti svoje talente, izgrađivati kreposti, raditi u apostolatu itd. Disciplinirano, plodno učenje nije ono koje donosi najbolje ocjene, nego ono koje nam pomaže više ljubiti Boga.

Kako biste izbjegli te krajnosti, dajem vam isti savjet: prije nego što počnete učiti, napravite kratki čin prikazanja. Kada Bogu prikažemo to što ćemo raditi, tako mu govorimo da to radimo za Njega. Ali ako odstupimo od toga, samo je jedno rješenje: vratiti se. Bože, oprosti, zaboravila sam da nastojim ugoditi Tebi, i počela sam ugađati sebi. Eto. Tada možemo ponovno prikazati to što je pred nama i ispravno usmjeriti svoje učenje.

3. Niti je to najvažniji način života

Sveti Josemaría Escrivá, svetac koji je rekao da je „za suvremenoga apostola jedan sat učenja –  jedan sat molitve”, i da „ako služite Bogu svojom inteligencijom, vaše učenje je ozbiljna obaveza”, nije propustio reći i: „U redu je ako ulažete napor u učenje, sve dokle se jednako tako trudite oko ostvarivanja nutarnjega života.”

Možda je to očito, ali mislim da vrijedi ponoviti, da iako je u redu nastojati učiti toliko i toliko sati, izvršavati dužnosti itd., ne smijemo kršćanski život staviti na drugo mjesto. Ne smijemo prestati moliti uz ispriku „Moje je učenje molitva!” Tada bi to bio znak da nam naš odnos s Bogom nije prioritet. A ako je tome tako, mi Ga svojim učenjem ne bismo više ljubili. To bi bila nedosljednost, kao ona koju se inače predbacuje roditeljima koji, želeći kupiti svojoj djeci više stvari, postanu tjelesno i emocionalno odsutni, opsjednuti radom.

Kada nam je vrijeme provedeno s Bogom (molitva, sveta misa, krunica, duhovno štivo itd.) prioritet, i učenje se tada više „isplati”, u ljudskome i u nadnaravnome smislu.

4. I mi nismo sami

Akademska formacija kojoj težimo nije radi prepunjavanja mozga svim mogućim informacijama. Trebamo nastojati biti bolji (ljudski, nadnaravno i intelektualno) za druge i za Boga. Kada učimo, vršimo plodan apostolat i pripremamo se za njega.

Apostolat koji vršimo danas jest kada pomažemo kolegi s nečim što mu je teško, kada strpljivo objašnjavamo neku temu i više puta itd. Vršimo ga i kada prikazujemo učenje predmeta koje ne volimo za općinstvo svetih, za duše u čistilištu, za neku nakanu za koju molimo zagovor itd.

„Marljiv je onaj tko vodi druge do onoga što je on razumio – Istine”, rekao je veliki sv. Toma Akvinski. To znači, osim onoga što sam prije rekla, da im dajemo dobar primjer i dobre savjete. To je dobra prigoda za razgovor o kreposnom i sretnom životu.

Budući apostolat jest onaj koji, tako reći, sadimo: pripremamo se biti dobri stručnjaci, koji mogu pozitivno utjecati na svoju okolinu, zajednicu, društvo itd.

Savjeti za trenutke kada ste rastreseni…

Prirodno je ponekad biti rastreseni, umorni, ili da vam nešto dosadi itd. Kada osjetite da vam mozak „odlazi na pašu”, možete ponoviti prikazanje učenja koje ste napravili na početku („Gospodine, prikazujem ti ovo još jednom”). Pomaže i ako blizu materijala za učenje imate malo raspelo, da možete s vremena na vrijeme pogledati u njega i taj pogled pretvoriti u strelovitu molitvu te obnoviti svoju početnu nakanu.

… i kada ste umorni

I odmor je važan. Nikada ne učite tako da zanemarujete svoje zdravlje i štetite mu. Dobro je organizirati učenje tako da dovoljno spavate i budete odmorni. Kada ste odmorni, moći ćete raditi više i bolje.

… i kada ste obeshrabreni

Vi ste sin Božji ili kći Božja. Dijete Oca koji ne traži rezultate i koji vas neće kazniti uskraćivanjem deserta ako kaskate u učenju. Ako to (činjenicu da smo Božja djeca) uzmete u obzir, to neće promijeniti vaše ocjene, ali promijenit će značenje koje možete izvući iz čitave situacije.

… i za uvijek, za svako vrijeme

Na slikama Pohođenja Blažena Djevica Marija obično je prikazana kako proučava Sveto pismo. Ja zamišljam da je mali Isus Pisma naučio slušajući ih od svoje Majke i od dobrog sv. Josipa. To me podsjeća na vlastito iskustvo: kada ne bih razumjela neke predmete, pitala bih mamu da mi objasni. Isto tako, i vi možete Mariju, Prijestolje Mudrosti, moliti za pomoć, da učite dobro, na način koji se sviđa Bogu. Molite ju da vas nauči kako nasljedovati kreposti koje je ona živjela u svojemu svakodnevnome životu. 

Izvor: Catholic link | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.