Lažne slike o Bogu imaju negativan utjecaj ne samo na život pojedinoga vjernika, nego često i na cijele teološke ili duhovne struje (shvaćene kao način življenja vjere). Ako je slika Boga na neki način izobličena u ljudskome srcu, naravno da će biti izobličena i njegova duhovnost. Karikatura u praktičnomu vjerskom životu nije drugo doli odraz odgovarajuće karikature Boga i unošenje iste u sve praktične sfere kršćanskoga života. Slika Boga i duhovnost općenito se nadopunjuju tako da primjerice rigorozni kršćanin, svjesno ili nesvjesno, ispovijeda vjeru u rigoroznoga Boga; pasivan čovjek koji ovisi o drugima u sebi oblikuje sliku Boga lutkara; kršćanka koja sebe uvijek vidi kao žrtvu nastoji živjeti svoj odnos vjere s Bogom „mučiteljem“ itd.

Postoje i vrlo ozbiljne karikature Boga, one koje mogu posve onemogućiti naš odnos s njime. Poznati autor s područja pastoralne psihologije, Karl Frielingsdorf, izričito ih naziva „demonske slike Boga“ i pritom ne misli metaforički. Takve karikature imaju razarajuć utjecaj na duhovni život čovjeka, na njegov odnos s Bogom te na njegov odnos sa samim sobom i s bližnjima.

Bog policajac

Bog „čuvar reda“ tu je nadasve zato da nas kontrolira da ne činimo prekršaje, a ako ih počinimo, da on to otkrije i kazni nas.

Osoba s takvom karikaturom trpi zbog uvjerenja da je Bog sveprisutan te da „vidi sve“; osjeća se neugodno pod njegovim pogledom. Takav je Bog poput Velikoga brata iz knjige 1984. Georgea Orwella: ta knjiga opisuje svijet u kojemu ljudi žive u totalitarnome režimu, kamere ih snimaju danju i noću, ali ne samo to: u svakome trenutku i na svakome mjestu daju im se naredbe koje moraju odmah izvršiti. Kamere i zvučnici, posvuda prisutni, predstavljaju trajno upozorenje i bilježe svaki prekršaj. Možda bismo se iznenadili kada bismo otkrili koliko nam je ta karikatura Boga bliska, makar nesvjesno.

Jedan je moj poznanik svećenik upitao djecu na pripravi za prvu svetu pričest: „Što Bog radi na nebu?“ Svi odgovori koje je dobio bili su otprilike ovakvi: „Nagrađuje dobre ljude i kažnjava zle“; „Gleda nas da vidi jesmo li dobri“; „Zapisuje naše grijehe“… itd. „Pa jasno je što radi: radosno nas iščekuje“, odgovorio je svećenik (i tim odgovorom silno iznenadio djecu, a možda će još više iznenaditi ponekoga odraslog čitatelja).

Karikatura Boga „policajca“ uglavnom nastaje u obitelji u kojoj vladaju autoritaran odgoj, pretjerana kontrola i ispravljanje. Kod djece uglavnom se komentira samo ono loše, a dobro se ponašanje uzima zdravo za gotovo. Roditeljska je ljubav uvjetovana: ako si poslušan, ako si uredan i imaš dobre ocjene u školi, tada je sve u redu; ako ne, nemoj nam se obraćati!

Takva karikatura Boga dijelom nas podsjeća na pravednoga Joba, barem u onomu trenutku patnje kada je popustio i dao maha svojim osjećajima. On je vidio Boga kao nekoga tko gleda samo na njegove grijehe (usp. Job 10,6) pa mu se ogorčen obraća:

„Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš? Kada ćeš svoj pogled skinuti sa mene i dati mi barem pljuvačku progutat’? Ako sam zgriješio, što učinih tebi, o ti koji pomno nadzireš čovjeka? Zašto si k’o metu mene ti uzeo, zbog čega sam tebi na teret postao? Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti i ne možeš prijeći preko krivnje moje?“ (Job 7,17–21a).

Primjećujemo kako Job ne doživljava Božji pogled kao nešto pozitivno. Usporedimo to s tekstom Psalma 8. u kojemu autor govori o vrlo sličnoj stvari, ali njega Božji pogled ne ispunja strahom, nego je pun udivljenja pred činjenicom da se Bog, koji je tako velik, zanima za čovjeka koji je tako beznačajan: „Što je čovjek da ga se spominješ…“

Ljudski gledano, Jobovu je žalopojku vrlo lako razumjeti, ali jasno je da je njegova slika o Bogu pomiješana s bolnim osjećajima koji tu sliku iskrivljuju. Bolni osjećaji koje još više potiču revna teološka objašnjenja njegovih prijatelja, koji ne čine drugo doli hrane nastalu karikaturu Boga: ako toliko trpiš, sigurno si to zaslužio, učinio si nešto strašno i sada te Bog kažnjava. Dakle, priznaj to napokon, ispovjedi svoj grijeh i prestani se pravdati!

Ako promotrimo biblijsku objavu u njezinoj cjelovitosti, Bog se pokazuje više kao milosrdan negoli kao pravedan; tako kao da je njegovo milosrđe važnije od njegove pravednosti. Da, „sasvim je jasno da se ljubav preobražava u milosrđe kada treba nadići strogi propis pravednosti: strogi i često odveć uski“.1

Prorok Hošea donosi nam osobito svjedočanstvo o Božjemu milosrđu, o njegovu smilovanju prema nevjernomu narodu. Iako Bog ponekad treba dobro potresti čovjeka da ga probudi (usp. Hoš 11,10 ss.), iako Bog nikada ne kaže kako su grijeh i bezboštvo sitnice preko kojih treba prijeći s osmijehom, ipak nam otvara svoje srce da nam pokaže kako u njemu nadvladava milosrdna ljubav:

„Narod je moj sklon otpadu;

i premda ga k Višnjem dozivlju, nitko da ga podigne.

Kako da te dadem, Efrajime, kako da

te predam, Izraele! Kako da te

dadem kao Admu, da učinim s

tobom kao Sebojimu? Srce mi je

uznemireno,

uzavrela mi sva utroba: neću

više gnjevu dati maha, neću

opet zatirati Efrajima, jer ja

sam Bog, a ne čovjek:

Svetac posred tebe –

neću više gnjevan dolaziti!“ (Hoš 11,7–9).

Taj milosrdni Božji stav prema nama grješnim ljudima Novi nam zavjet predstavlja kao na srebrnu pladnju: vidimo oca koji trči ususret rasipnomu sinu ne želeći nikakav popis njegovih grijeha niti ikakvo jamstvo da će se bolje ponašati, želi ga što prije primiti natrag i vratiti mu sinovsko dostojanstvo (usp. Lk 15). Nije nam lako razumjeti ni Isusov susret sa Zakejem: Isus prihvaća toga carinika, a da mu nije uputio nikakvu propovijed, da mu nije postavio nikakve uvjete… (Lk 19). Svi smo sretni zato što je Isus spasio ženu uhvaćenu u preljubu od razjarene svjetine… No kako se takav Isus uklapa u sliku Boga kojemu je prioritet isključivo ukloniti grijeh, a po mogućnosti i grješnike?

Da, riječ Božja trajno nas uči (a mi neprestano želimo izvrnuti taj poredak) da njegova ljubav, koja nadilazi svaki naš trud, nije samo nagrada za dobro ponašanje. „Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost“ (Jer 31,3). Da, Bog je ljubio čovjeka i kada ovaj nije nimalo mario za Boga. Upravo je u tome bit svega evanđelja, radosne vijesti. „Dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije“ (Rim 5,8). Stoga se ne moramo bojati da će njegova ljubav zgasnuti zbog našega grijeha ili manjka naše ljubavi ili, obratno, da nas prihvaća i ljubi samo ako smo „bezgrješni“, savršeni.

„Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost“ (Jer 31,3).

„Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao“ (Ef 2,8–9).

„U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas…“ (1 Iv 4,10).

Boga „policajca“ ne može se ljubiti, može ga se samo bojati. No u strahu ne raste nijedan odnos pun ljubavi; naprotiv, strah vodi čovjeka do toga da u odnosu s Bogom vodi „nojevsku politiku“, da izbjegava Boga, da bježi od njega i skriva se pred njim, baš kao što je to činio i Adam među stablima u vrtu.

Možemo biti sigurni da „Bog nikada, baš nikada, nije mučitelj ljudske savjesti“ (brat Roger). Tko god upozna milosrdnoga Boga, nikada se ne će prestati boriti protiv karikature neumoljivoga Boga koji je usredotočen samo na naše prekršaje i grijehe. Sveta Terezija iz Lisieuxa svjedoči o posve drukčijemu Bogu: „Čini mi se da, kada bi sva stvorenja imala iste milosti koje ja imam, da se nitko ne bi bojao dobroga Boga, nego bi ga ljubili do ludila, i da nijedna duša, ne zbog straha nego samo iz ljubavi, ne bi nikada pristala učiniti nešto da ga uvrijedi.“2 

„Ne postupa s nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama. Jer kako je nebo visoko nad zemljom, dobrota je njegova s onima koji ga se boje. Kako je istok daleko od zapada, tako udaljuje od nas bezakonja naša“ (Ps 103,10– 12).

„Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja“ (2 Kor 5,19).

Gornji tekst je izvadak iz knjige Katerine Lachmanove “Karikature Boga”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Footnotes

  1. Ivan Pavao II., enciklika Dives in misericordia, 5.
  2. Terezija iz Lisieuxa, Autobiografski spisi (Ms A,83v).