Mi ljudi najčešće površno zamišljamo liderstvo. Kada čujemo ovu riječ, obično pomišljamo na državne poglavare koji nacije pokreću na akciju, na industrijske magnate koji na tržište iznose proizvode za koje očekujemo da će promijeniti naš život, na generale koji odlazeći u bitku hrabro koračaju pred svojim vojnicima. Liderstvo nam se čini mješavinom ambicije, karizme, lukavosti, vještine, posjedovanja novca te dara koji se pokazuje u tome da je čovjek u pravo vrijeme na pravomu mjestu.

Sve su to talenti, sposobnosti i sredstva što ih vođe koriste u stjecanju prednosti, ali nijedno od njih ne tvori bit liderstva. Biti vođa znači imati karakter. Ne, biti vođa jest karakter. Ima onih koji misle da se čovjek rađa kao vođa – da su neki ljudi posebno nadareni za položaj vođe dok drugi nisu, da je položaj vođe u prvomu redu nešto što je vezano uz temperament kombiniran s iskustvom. Ne može svatko biti Roosevelt, ili de Gaulle, ili Churchill, misle oni.

Ništa nije dalje od istine. Liderstvo nije rezervirano za elitu. Na liderstvo su pozvani mnogi, ne samo neki. Državni poglavari i učitelji, industrijski magnati i kućanice, vojni zapovjednici i zdravstveni radnici – svi su oni u položaju vođe. Ljudi od njih očekuju da učine pravu stvar, da budu muškarci i žene s karakterom i vrlinom te da ih u njihovim postupcima s onima koji su im povjereni vodi velikodušna vizija. A kada u tome ne uspiju, razočaranju nema kraja.

Skandali u poslovnome svijetu, tako učestali u naše vrijeme, redovito su uzrokom sve učestalijih zahtjeva za većom kontrolom vlade nad gospodarskim životom, za reformama u korporativnome upravljanju i preispitivanjem etičkih kodeksa. Sve to stoji, ali sve ove stvari ne pogađaju ono što je bitno. Počinitelji nepravda u gospodarstvu redovito znaju da čine nepravdu. A ipak je čine. Posrijedi je nedostatak karaktera. Martin Luther King sanjao je o Americi u kojoj čovjek ne će biti ocjenjivan “po boji kože, već po tome kakav je njegov karakter”.

Liderstvo se iskazuje u karakteru

Što to znači kada kažemo “karakter”? Karakter je vrlina ili, još točnije, cijeli niz klasičnih ljudskih vrlina – nadasve vrlina velikodušnosti, poniznosti, razboritosti, hrabrosti, vladanja sobom i pravednosti – a sve te vrline tema su ove knjige. Moja je tvrdnja da vođe odlikuje težnja za rastom u vrlini, pri čemu je ova težnja jednako prirodna kao što je prirodno njihovo disanje, inače oni nisu vođe. Život je za njih težnja za osobnom izvrsnošću.

Liderstvo zasnovano na vrlini pridržano je za ljude koji u životu teže uzvišenim ciljevima. Ima li uzvišenijega cilja od želje za osobnom izvrsnošću?

“Liderstvo se iskazuje u karakteru”,1  uvjerava nas Peter Drucker, najistaknutiji teoretičar vještine upravljanja našega doba. Njegov kolega u struci Warren Bennis prisnažuje: “Liderstvo je metafora za usredotočenost, sukladnost i ravnotežu u čovjekovu životu.”2  Usredotočenost, sukladnost i ravnoteža ne nastaju sami od sebe. Do njih dolazimo vlastitim naporima. Već samim nastojanjem da do njih dođemo pokazujemo da smo vođe. Liderstvo, prema tome, ne možemo svesti na temperament jer nam je temperament dala priroda. Netko je, primjerice, po temperamentu flegmatičan ili nagao, ali ne zato što je sam tako izabrao, nego zato što mu je taj njegov temperament dala priroda.

Liderstvo je isključivo stvar karaktera. Međutim, karakter je nešto što nam priroda nije nametnula. Nismo neodvojivi od našega karaktera. Karakter je nešto što možemo oblikovati, formirati i jačati i kada to činimo, bivamo, kako bi Bennis rekao, usredotočeni, usklađeni i u našemu životu vlada ravnoteža. Karakter jačamo stalnim prakticiranjem zdravih moralnih navika koje nazivamo etičkim ili ljudskim vrlinama. Na taj način karakter ostavlja neizbrisiv trag na našemu temperamentu i on tada prestaje dominirati našom osobnošću. Posjedovanje vrlina svojstvo je uma, volje i srca koje nam ulijeva čvrstoću karaktera i daje postojanost našoj osobnosti. Postižemo ih učestalim ponavljanjem.

Kardinalne ili stožerne krjeposti

Četiri glavne ljudske vrline po Platonu jesu: razboritost, pravednost, hrabrost i vladanje sobom. To su tzv. kardinalne ili stožerne krjeposti, pri čemu ova riječ ima korijen u latinskoj riječi cardo, što znači “šarka” ili “stožer”. O ovim vrlinama ovise sve druge ljudske vrline. Svaka od sporednih vrlina određena je stožernim krjepostima i ovisi o njima. U Knjizi Mudrosti čitamo: “Ona [mudrost] poučava umjerenosti i razboritosti, pravednosti i hrabrosti, od kojih u životu nema ništa korisnije ljudima.”3  Činjenica da Stari zavjet govori o četirima stožernim krjepostima pokazuje da su Židovi cijenili mudrost starih Grka.

Dužni smo spomenuti još dvije vrline – velikodušnost i poniznost. Obje su temeljne, iako ih tradicija ne drži stožernim krjepostima. Stari su Grci smatrali da poniznost ovisi o stožernoj krjeposti umjerenosti, a velikodušnost o stožernoj krjeposti hrabrosti. Vrline su dinamičke sile – obratite pažnju na to da latinski korijen virtus znači “snaga” ili “moć”. Svaka, ako se trajno vrši, progresivno povećava čovjekovu sposobnost djelovanja.

Evo koje sve sposobnosti povećava svaka od ovih šest vrlina:

Razboritost: povećava našu sposobnost donošenja ispravnih odluka.

Hrabrost: povećava našu sposobnost da se pridržavamo naših odluka i da se opremo pritiscima svih vrsta.

Vladanje sobom: povećava našu sposobnost da strasti podredimo duhu i izvršenju misije koju imamo.

Pravednost: povećava našu sposobnost da dadnemo svakome ono što mu pripada.

Velikodušnost: povećava našu sposobnost da težimo uzvišenim stvarima, da potičemo sebe i druge.

Poniznost: povećava našu sposobnost prevladavanja vlastite sebičnosti i trajnoga služenja drugima.

Vrline ne zamjenjuju stručnu kompetenciju,već su u svojemu temelju njezin neodvojiv dio. Mogu biti diplomirani psiholog i raditi kao savjetnik, no ako mi nedostaje razboritosti, teško ću moći dati valjan savjet svojim klijentima. Možda imam diplomu stručnjaka za upravljanje velikim poduzećima i zaposlen sam na odgovornoj dužnosti u velikoj tvrtki. Vrlo dobro, ali ako mi nedostaje hrabrosti, moja je sposobnost upravljanja onima koji mi se suprotstavljaju vrlo upitna. Mogu imati diplomu teološkoga fakulteta i obavljati službu pastora, ali ako nisam velikodušan, neću se razvijati kao osoba i vjernik i to će se negativno odraziti i na stado koje mi je povjereno. Stručna kompetencija podrazumijeva nešto više od pukoga posjedovanja tehničkoga ili akademskoga znanja. Ona uključuje sposobnost korištenja znanja na ispravan i koristan način.

Velikodušnost i poniznost – stupovi liderstva

Vođe određuju njihova velikodušnost i poniznost. Oni uvijek imaju san, koji redovito pretvaraju u viziju i misiju. Upravo velikodušnost – težnja duha prema velikim ciljevima – daje ovo uzvišeno stanje duha. Međutim, liderstvo se ne sastoji samo od “velikih zamisli”. Vođa je uvijek sluga – sluga ljudima koji pripadaju njegovu profesionalnome, obiteljskom i društvenom okružju, svojim zemljacima, dapače cijelomu čovječanstvu. A bit služenja je u poniznosti. Vođe koji prakticiraju poniznost poštuju urođeno dostojanstvo drugih ljudi, napose sudionika u zajedničkoj misiji.

Kod vođe velikodušnost i poniznost idu ruku pod ruku. Velikodušnost potiče plemenite težnje; poniznost ih usmjerava prema služenju drugima. Kod vođe karizma je rezultat uzvišenosti vizije (velikodušnost) i privrženosti služenju (poniznost). Velikodušnost i poniznost vrline su srca par excellence, a vođama koji ih posjeduju daju crtu karizmatičnosti. Karizmu ne smijemo brkati s darom za poticanjem mnoštva na akciju. “Vođe” koji posjeduju ovaj dvojbeni talent mogu proizvesti kratkotrajno oduševljenje, no rijetko kada izazivaju povjerenje, a u konačnici samo izrugivanje i prijezir. Tipičan primjer takva vođe jest Mussolini. Liderstvo nije demagogija. Ono se očituje u postojanoj izvrsnosti, čak i onda kada vođa ne posjeduje magnetsku privlačnost.

Velikodušnost je danas izložena golemim pritiscima. Sablasna mješavina individualizma i kolektivizma, koju primjećujemo u suvremenome društvu, začetnikom je generacija i generacija malih, samoživih ljudi koji idu isključivo za osobnim interesom. Poniznost je također vidjela bolje dane. Suvremena kultura ovu divnu vrlinu – shvaćenu kao služenje – drži nečim gotovo vrijednim prijezira. Donedavno je riječ služenje bila jedna od najuzvišenijih riječi u našemu vokabularu; sada se s ovim pojmom susrećemo gotovo isključivo u komercijalnomu značenju. Kada govorimo o služenju, mislimo na poslovne usluge, na usluge koje se plaćaju, na sektor uslužnih, tj. neproizvodnih djelatnosti i sl. Usluge doživljavamo kao nešto što možemo kupiti.

Ako su velikodušnost i poniznost – stupovi liderstva – prvenstveno vrline srca, stožerne krjeposti razboritosti, pravednosti, hrabrosti i vladanja sobom – temeljne vrline liderstva – odnose se u prvome redu na um i volju. Pri tome je najvažnija razboritost, vrlina specifična za donositelje odluka jer da bih mogao učinkovito voditi druge, moram imati sposobnost donošenja ispravnih odluka.

Vrlina ulijeva ljudima povjerenje i tako otvara prostor liderstvu. U ovoj stvari poniznost i razboritost od životne su važnosti. Povjerenje, naime, počinje u trenutku kada ljudi kojima sam okružen znaju da sam im spreman služiti, što je poniznost, a gubi se kada otkriju da ne umijem donositi ispravne odluke, što znači da ne posjedujem vrlinu razboritosti. Zamijenim li poniznost komunikacijskim tehnikama, neću uspjeti kao vođa. Kao što Stephen Covey ističe: “Ako se raznovrsnim strategijama i taktikama koristim tako da druge natjeram da rade ono što želim, da rade bolje, da budu motivirani, da im se sviđam i da se oni sviđaju drugima – dočim je moj karakter manjkav, uprljan dvoličnošćui neiskrenošću – tada, gledajući na duži rok, ne mogu biti uspješan.”4

Vođe nikada ne pribjegavaju manipulaciji. Jednako tako, oni se u svojemu položaju vođe ne koriste onim što su stari Latini nazivali potestas – moć – koja je svojstvena njihovu položaju. Umjesto toga, oni postaju vođe zahvaljujući svojemu auctoritas, autoritetu koji je rezultat njihova karaktera. Oni kojima nedostaje istinski autoritet i koji podliježu iskušenju očitovanja čiste moći samo su nominalno vođe. Oni su zapravo ne-vođe. Posrijedi je začarani krug: slab autoritet dovodi do zloporabe moći, a ona uzrokuje daljnje slabljenje autoriteta… i put prema autentičnu položaju vođe zatvoren je.

S obzirom na to da je vrlina navika koju stječemo vježbanjem, kažem da se vođa ne rađa, već se vođa postaje vježbanjem. Ne može svatko postati predsjednik ili premijer, dobiti Nobelovu nagradu za književnost ili igrati na padača za New York Yankeese. Ali svatko može rasti u vrlini. Svatko je sposoban postati vođa. Vođe odbacuju utilitarni pristup vrlini. Vrlina nije nešto što oni njeguju samo zato da bi postali bolji u poslu kojim se bave, iako je dobro željeti takvo što. Oni njeguju vrlinu prije svega zato da bi postali bolji ljudi. Aretē, grčka riječ za vrlinu, znači prije svega izvrsnost bivanja, ne toliko izvrsnost činjenja.

Preuzeto iz knjige Istinsko vodstvo koja nudi konkretnu i praktičnu metodu za autentičan nutarnji rast i ostvarenje životnoga ispunjenja. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je nabaviti preko web knjižare www.verbum.hr.

Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.