ISTINSKO VODSTVO

Evo zašto je kršćanski vođa uvijek u prednosti u odnosu na druge

Kršćanski vođa ima jedinstvenu prednost – on zna da je pozvan na svetost, da pred sobom ima uzor koji je dužan nasljedovati (Krista) te da na raspolaganju ima moćna sredstva molitve i sakramenata po kojima prima nadnaravne vrline vjere, nade i ljubavi.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Da bismo ti i ja, i svi, bili sigurni kako ništa ne usavršava osobnost kao odaziv na milost. (Josemaría Escrivá, Brazda, 443)

Sve dosadašnje civilizacije poštivale su naravne vrline. Grci, Kinezi, Japanci, Rimljani i Židovi – svi su oni u davnini cijenili ljudske vrline. Možemo slobodno reći da ne postoji ni jedna nacionalna kultura koja na ovaj ili onaj način ne priznaje vrijednost naravnih vrlina.

U Knjizi Mudrosti, napisanoj 150 godina prije Krista, piše: “Ona [mudrost] poučava umjerenosti i razboritosti, pravednosti i hrabrosti, od kojih u životu nema ništa korisnije ljudima.”1 Činjenica da se Stari zavjet poziva na četiri glavne vrline pokazuje da se židovski pisac nadahnutoga teksta nadahnjivao mudrošću starih Grka.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ni jedna religija, međutim, ne cijeni ljudske vrline toliko kao kršćanstvo. Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji, savršeni je Bog i savršeni Čovjek. Kristovo čovještvo nije potisnuto ni poništeno njegovim božanstvom. Naprotiv, on je u potpunosti i savršeno prakticirao ljudske vrline.

Kršćanski vođa suočen je s izazovom – doista velikim izazovom – “prispjeti do… čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove”.2 Kršćanski vođa to postiže tako što nastoji usvojiti ljudske i božanske vrline svojega Učitelja. On postiže zrelost i dobiva snagu od sinergije između naravnih vrlina, postignutih vlastitim naporima, i nadnaravnih vrlina, koje Bog ulijeva u njegovu dušu.

Prije no što pokušamo odgovoriti na pitanje kakav je odnos između naravnih i nadnaravnih vrlina, razmotrimo najprije povlašten položaj u kojemu se nalazi kršćanski vođa.

Povlašteni položaj kršćanskoga vođe

Vođa, neovisno o vjerskim ili filozofskim uvjerenjima, osjeća da ga naravni moralni zakon potiče i sili da čini dobro i izbjegava zlo. Vođa je, naravno, podložan grješnim sklonostima kao i svatko drugi. Ali on zna da prakticiranjem vrline jača karakter i da mu to pomaže u svladavanju nedostataka.

Zahvaljujući objavi Staroga zavjeta, židovski i kršćanski vođe mudriji su čak i od najmudrijih klasičnih filozofa. Oni znaju da naravni moralni zakon dolazi od Stvoritelja i da ga on upisuje u srce svakoga čovjeka. Znaju da je njihova sklonost zlu gorak plod istočnoga grijeha koji je svaki čovjek na tajanstven način naslijedio naravnim rađanjem.

Zahvaljujući Novomu zavjetu i crkvenoj tradiciji, kršćanski vođa zna da Duh Sveti krštenjem ulijeva u njegovu dušu dragocjen nadnaravni dar koji sadrži tri elementa – posvećujuću milost*, teološke vrline vjere, nade i ljubavi** – te sedam darova Duha Svetoga.* Počinjajući smrtni grijeh gubimo ove nadnaravne darove koje ponovno zadobivamo u sakramentu ispovijedi.

On također zna da je Kristova želja da, po njegovim riječima, “budemo savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski”.3 On uzima k srcu riječi sv. Pavla: “Ovo je volja Božja: vaše posvećenje.”4 Težnja savršenstvu nalazi svoje najviše opravdanje i motivaciju u kršćanstvu: Bog želi da svatko od nas postigne svetost, što je podjednako naravni i nadnaravni proces.

Kršćanski vođa ima pred očima uzor ljudskoga i božanskoga savršenstva – Isusa Krista. Marija, njegova Bezgrješna Majka, tako vjerno i u svemu nasljeduje svojega Sina i povodi se za njim da je Dante na jednomu mjestu naziva “kćeri svojega Sina”. Marijina usmjerenost nasljedovanju Isusa čini je uzorom svim kršćanima u svim vremenima.

Ako biti vođa drugima znači služiti im na n-tu potenciju, tada Kristovo žrtvovanje vlastitoga života na Kalvariji radi nas, koje se obnavlja pri svakome slavljenju svete euharistije, mora biti najuzvišenije nadahnuće svakome vođi. Doista vođa, zahvaljujući svetoj euharistiji, raste u duhu služenja.

Vođa se na poseban način uzda u moć molitve. Austrougarski car Karlo Habsburški nikada nije donio ni jednu važnu odluku, a da je najprije, kao što je običavao reći, nije “izmolio”, htijući reći da je o svojoj odluci razgovarao s Bogom. Stolipin, Schuman, Lejeune, Reagan – svi su oni molili.

Kada su novinari tijekom jednoga intervjua 1993. upitali Corazon Aquino što bi od svega onoga što je obilježilo njezin položaj filipinske predsjednice željela nastaviti nakon isteka predsjedničkoga mandata, odgovorila je bez oklijevanja: “Naviku utjecanja molitvi… Velikani ovoga svijeta trebali bi moliti, ako ni zbog čega drugog, a onda zbog onih koji moraju podnositi njihovu strašnu sposobnost činjenja tragičnih pogrješaka.”5

Utječući se molitvi, vođa dobiva svjetlo koje mu omogućuje donošenje razboritih odluka te snagu da u svojim postupcima bude hrabar. Stolipin je, predosjećajući da će ga zbog njegovih uvjerenja ubiti (kao što se i dogodilo), rekao: “Svakoga jutra uzdižem molitvu i razmišljam o tome da je dan koji je preda mnom posljednji dan u mojemu životu… Uvečer zahvaljujem Bogu što mi je podario još jedan dan života.”6

U utjecanju molitvi vođa uči tumačiti znakove koje mu šalje Božja providnost: “Tijekom dugogodišnjega zatočeništva”, piše Aleksandar Solženjicin, “naučio sam osjetiti tu ruku koja me vodi, shvatiti to jasno značenje koje nadilazi moje ja i moje želje. Nisam uvijek mogao odmah shvatiti iznenadne prevrate u mojemu životu i često sam, zbog tjelesne i duhovne slabosti, u njima vidio nešto potpuno suprotno njihovu pravome značenju i njihovoj dalekoj svrsi. Kasnije bi mi istinsko značenje prošlih događaja neizbježno postalo jasno i tada bih zanijemio od iznenađenja. U životu sam učinio štošta što se protivilo uzvišenim ciljevima koje sam sebi postavio, no nešto me je uvijek iznova vraćalo na pravi put. Toliko sam se na to priviknuo i na to sam se toliko oslanjao da mi se čini kako je jedina zadaća koju si trebam postaviti protumačiti što je moguće jasnije i brže svaki važniji događaj u životu.”7

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Utječući se molitvi, vođa pročišćava svoje motive, potvrđuje vrijednosti koje ga vode u životu i kontemplira o Kristu čiji život doživljava najneposrednije vezanim uz vlastiti život. U njemu otkriva svoju sudbinu i svoj poziv i razvija dublju svijest o svojim sposobnostima i svojim slabostima.

Kršćanski vođa, prema tome, ima jedinstvenu prednost – on zna da je pozvan na svetost, da pred sobom ima uzor koji je dužan nasljedovati (Krista) te da na raspolaganju ima moćna sredstva molitve i sakramenata po kojima prima nadnaravne vrline vjere, nade i ljubavi.

Ljudski temelj kršćanskoga liderstva

Kršćanski vođa ne zadovoljava se pukom naravnom savršenošću. Njegove su oči uprte prema najuzvišenijemu od svih ciljeva – prema svetosti. Ne zadovoljava se ničim manjim od toga. Da bi ostvario ovaj svoj cilj, mora se što češće utjecati nadnaravnim vrlinama vjere, nade i ljubavi.

To, međutim, ne znači da zanemaruje naravne vrline. Naravne vrline temelj su nadnaravnih. Ako se ne trudim njegovati velikodušnost ili razboritost, teološke vrline vjere, nade i ljubavi ne će me, same po sebi, učiniti velikodušnim ili razboritim. Ako sam kukavica, neumjeren ili samoljubiv, ne mogu očekivati da će teološke vrline stupiti u boj za mene i učiniti me hrabrim, umjerenim i pravednim.

Nikakva količina vjerskih praksa ne može nadoknaditi neprakticiranje naravnih vrlina.

“Mnogo je kršćana”, piše Escrivá, “koji slijede Krista zadivljeni njegovim božanstvom, a zaboravljaju ga kao čovjeka… i tako ne uspijevaju u vježbanju nadnaravnih krjeposti – unatoč svoj izvanjskoj gomili pobožnosti – jer ne čine ništa u postizavanju ljudskih krjeposti.”8

Escrivá je u svojemu naučavanju isticao golemu važnost ljudskih vrlina. Jednom je napisao: “Ako prihvatimo našu odgovornost kao djece Božje, shvatit ćemo da Bog želi da budemo vrlo čovječni. Neka se naša glava dotakne neba, ali obje noge moraju stajati čvrsto na zemlji. Cijena se kršćanskoga života ne sastoji u nijekanju našega čovještva niti u odustajanju od nastojanja da se steknu krjeposti koje drugi ljudi posjeduju, a da ne znaju za Krista. Cijena svakoga pojedinog kršćanina jest otkupiteljska krv našega Gospodina; a ja ponavljam, on želi da budemo vrlo čovječni i vrlo božanski, da svakoga dana iznova nastojimo oponašati njega, koji je perfectus Deus, perfectus homo.”9

Utjecaj nadnaravne vrline

Naravne vrline temelj su nadnaravnih, iako nas potonje jačaju u prakticiranju prvih, podižući ih na višu razinu.

Vođa ne može postići naravno savršenstvo bez pomoći božanske milosti. Poremećaj prouzročen istočnim grijehom tako je dubok da bez božanske milosti nikada ne možemo uspjeti u našoj težnji za savršenstvom, ma koliko vrlina i talenata posjedovali. Samo božanska milost, ulivena u ljudsku dušu, ozdravljuje čovjekovu ranjenu narav i osposobljuje ga za najviši stupanj osobne izvrsnosti.

Uza sve to, postoji savršenstvo koje je više od običnoga, naravnog savršenstva. Takvo stanje nazivamo kršćanskim savršenstvom. Naravno savršenstvo zahtijeva prakticiranje naravnih vrlina vlastitih ljudskim bićima dok kršćansko savršenstvo podrazumijeva prakticiranje nadnaravnih vrlina vjere, nade i ljubavi, vlastitih djeci Božjoj.

Vjera, nada i ljubav grade na ljudskim vrlinama i oblikuju ih, uključujući i razboritost. Nadnaravne vrline uzdižu, jačaju i oblikuju naravne.

Preuzeto iz knjige Istinsko vodstvo koja nudi konkretnu i praktičnu metodu za autentičan nutarnji rast i ostvarenje životnoga ispunjenja. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je nabaviti preko web knjižare www.verbum.hr. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Više tekstova iz knjige “Istinsko vodstvo” pročitajte OVDJE.

——————————

*    Posvećujuća milost ontološki je, natprirodni stalan dar koji ljudsku dušu ozdravlja od grijeha i uzdiže je, osposobljujući je za život s Bogom (usp. Katekizam Katoličke Crkve [KKC], 1999 i 2000).

**  Vjeru, nadu i ljubav nazivamo teološkim vrlinama jer se odnose izravno na Boga (zahvaljujući vjeri, vjerujem u Boga i svemu što je rekao; zahvaljujući nadi, priželjkujem vječni život i u tome se oslanjam na Božju pomoć; zahvaljujući ljubavi, ljubim Boga iznad svega ostaloga, radi njega samoga, a bližnjega radi ljubavi prema Bogu). Teološke vrline operativni su i nadnaravni darovi koji nas raspoložuju da donosimo odluke i djelujemo onako kako dolikuje djeci Božjoj. One su temelj kršćanskoga moralnog djelovanja; udahnjuju mu život i daju mu njegov poseban karakter. One oblikuju i udahnjuju život svim drugim vrlinama (usp. KKC, 1812–1813).

*    Sedam darova Duha Svetoga su mudrost, razumijevanje, savjet, moralna jakost, znanje, pobožnost i strah Božji (usp. Iz 11,1–2). Oni su operativni nadnaravni stalni darovi koji kršćane čine poučljivim u reagiranju na poticaje Duha Svetoga (KKC, 1830).

—————————–

1    Mudr 8,7.
2    Usp. Ef 4,13.
3    Usp. Mt 5,48.
4    1 Sol 4,3.
5    C. Aquino, nav. dj.
6    Vidi S. Rybas, Stolypin, Moscow, Molodaya Gvardia, 2004, str. 226.
7    Aleksandr Solzhenitsyn, The Oak and the Calf, str. 111.
8    J. Escrivá, Brazda, 652.
9    J. Escrivá, Prijatelji Božji, 75.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 19. rujna 2015.

Možda vam se svidi