Ekranizacija Tolkienovih djela

Zašto je Hobit filmski spektakl koji je vjerniji Bibliji nego Noah ili Egzodus

I kao što u kršćanstvu postoji razlika između slike i ikone, Peter Jackson kao da je pretvorio kino-platno u kino-„prozor“. Čineći to, kroz filmsku umjetnost, uronio nas je dublje u priču  pojačavajući efekt okosnice Tolkienovog pripovijedanja: bijeg – obnova – utjeha – radost (vidi On Fairy Stories)

The-Hobbit_01

Kad bi više ljudi cjenilo dom više od zlata, ovaj svijet bio bi sretnije mjesto.

Kralj podno Gore

Tekst se nastavlja ispod oglasa

 

Filmska trilogija Hobit obiluje manama koje su tipične za suvremene akcijske, povijesne, mitološko-fantastične franšize i biblijske kino spektakle. Pretjerana upotreba specijalnih efekata (od kojih su neki i poprilično neuvjerljivi i nedotjerani), plošna karakterizacija nekih likova (Smaug, Bolg, Azog) i neuravnoteženosti narativne dinamike (razvučenost radnje prvih dvaju filmova, kratkoća i užurbanost posljednjeg). Čini se da je Christopher Tolkien bio u pravu kada je, govoreći o vjernosti filmske adaptacije djela svoga oca samim knjigama, naglasio: „unakazili su knjigu (Gospodar prstenova) čineći od nje akcijske filmove za mlade ljude između 15 i 25 godina starosti. Čini se da će napraviti istu stvar sa filmovima „Hobit“. Preostaje mi samo jedno rješenje: okrenuti glavu od svega toga.“ (Le Monde, srpanj 2012.)

Ipak, unatoč svemu navedenom, film “Hobit: Bitka pet vojski” već se četvrti tjedan nalazi u ponudi hrvatskih i svjetskih kino centara u čak pet različitih verzija (2D, 3D, IMAX 3D, 3D HFR, 4DX 3D), a svjetska zarada u narednim mjesecima mogla bi se približiti priželjkivanom prihodu od milijardu dolara. To je otprilike triput više od zarade koju su ostvarili ovogodišnji biblijski spektakli „Noah“ i „Egzodus: Bogovi i kraljevi“. U prvim tjednima prikazivanja više od polovine gledatelja u SAD-u bilo je starije od 25 godina.

Nazire se očito pitanje: zašto su filmovi Hobit, unatoč očitim manama, tako uspješni?

Prije svega, redatelj Peter Jackson i njegova ekipa scenarista dobro su znali da se, ako žele uspjeh na kino blagajnama (čitaj: nešto stariju publiku od 14 godina), neće moći osloniti na ekranizaciju isključivo samog teksta Hobit, već su u adaptaciju uključili i tekst famoznih Dodataka (završni dio trećeg toma knjige Gospodar prstenova) i time filmskoj naraciji dali dodatnu dubinu i ozbiljnost. Ovo proširenje filmskog narativa na bogatu paletu događaja, zapleta i dramatizacije kojom obiluju Dodaci dovelo je do šireg upliva Tolkienove izvorne vizije i njegovog književnog univerzuma u ekranizaciju a time i do glavnog razloga uspjeha ovih filmova na kino blagajnama; filmovi „Hobit“ se neizravno temelje na ljudskoj povijesti spasenja onako kako je prikazana u Svetom Pismu. Riječ je o filmovima, koji obrađuju temeljne probleme ljudske egzistencije (izgubljeni raj, zlo, smrt, ljubav, iskupljenje) zanimljivi su svakom kino posjetitelju, bez obzira na religijsku opredijeljenost. Iako evociraju biblijski narativ iz treće ruke, zapravo su vjerniji porukama Svetog Pisma nego su to ovogodišnji biblijski spektakli Noah i Egzodus: Bogovi i kraljevi, koji bi (nominalno) trebali biti vjerniji i meritorniji jer predstavljati izravnu ekranizaciju biblijskog predloška. Kako i zašto?

Iz jednostavno razloga. J.R.R. Tolkien, autor knjiga o Međuzemlju, kao što je razvidno iz njegovog eseja On fairy stories i  pisama čitateljima njegovih knjiga (The Letters of J.R.R. Tolkien; više o tome pročitajte OVDJE) bio je gorljivi katolik; svakodnevna pričest pridonijela je tome da su  njegova djela, svjesno i nesvjesno, katoličke naravi (Pismo 142). Tolkien je znao da su mitovi zapravo intenzifikacija stvarnosti; način izražavanja koji nam pomaže stvari, događaje, osobe i njihove nutarnje i vanjske karakteristike doživjeti jasnije, življe, dublje. Mitovi su primarni, iskonski način ljudskog izražavanja koji je prethodio religiji, filozofiji i znanosti. Tolkien je vjerovao da su legende i mitovi većinom sastavljeni od istine i predstavljaju vidove te istine, vidljive samo kroz takav način mitopoetskog izražavanja. Smatrao je kako kršćanstvo ne ukida mitopoeiju ili poetsku spoznaju općenito, nego omogućuje novu eru svojevrsne pokrštene mitologije. Tolkien je pisao svoju „pokrštenu mitologiju“ na način da ona ima nutarnju konzistentnost sa stvarnošću (vidi On fairy stories), a ta stvarnost je Evanđelje.

Redatelj Peter Jackson, koliko se može znati, nije religiozan. Ni redatelji filmova Noah (Darren Aronofsky) i Egzodus: Bogovi i kraljevi (Ridley Scott) nisu religiozni. Ipak, Jackson je pokazao određeno poštovanje prema svom filmskom predlošku (Tolkienovu književnom opusu) i izrazio namjeru da njegova filmska adaptacija bude vjerna izvorniku i zadrži duh književnog predloška, na način na koji druga dvojica redatelja nisu. Ne možemo nikad sa sigurnošću znati koje su Jacksonove stvarne namjere, a moramo uzeti u obzir da je umjetničko djelo uvijek i izraz samog umjetnika i njegova osobnog svjetonazora, pa je tako i sa filmovima Petera Jacksona. Imajući sve to u vidu, ovdje ćemo navesti neke elemente filmske trilogije Hobit koji su ipak konzistentni sa Tolkienovim djelima, a time (neizravno) i sa poviješću spasenja u biblijskom narativu. Uzmimo Biblije u ruke… i krenimo!

Prva i najočitija subkreacijska slika povijesti spasenja je svakako tema izgubljenog raja kojom započinje filmska trilogija. Patuljci su doživjeli izgnanstvo (usp. Post 3,24 i 2 Kr 17, 9-23; 2 Kr 25, 8-21) jer su stvorili sebi idola, dopustili korjenu svih zala, idolatriji, pohlepi za posjedom (usp. 1 Tim 6,10;)  da se uvuče u njihova srca (zmajska bolest u filmu). Pohlepa za bogatstvom kvari ne samo patuljke nego i političare (usp. Mt 6,24; Izr15,16) koji također pogibaju u pohlepi (Gradonačelnik Jezergrada i Alfrid; sam Tolkien je demokraciju smatrao farsom koja vodi vladavini rulje i ropstvu i neustavnu je monarhiju smatrao najprikladnijim oblikom državnog uređenja (vidi P 52)). I doista, u dom podno Gore (nutrinu srca) uvukao se zmaj (usp. Post 3,1-24 i Otk 12,9). Kralj  podno Gore i njegovih dvanaest pratilaca (usp. Mt 10, 1-4; Lk 6,13-16) kreću u pothvat obnove kraljevstva (usp. Prva tri poglavlja Knjige o Ezri). No, da bi to uspjeli moraju se rješiti pohlepe i idolatrije zlata. Prestati koristiti ljude da bi došli do stvari i početi koristiti stvari da bi volili ljude. Shvatiti da početak kraljevstva ne čini bogatstvo nego osobe, zajedništvo onih koji su pozvani (Crkva, od grč. Ekklesia- skup, oni koji su pozvani) u borbi protiv Zloga.

Uz temu povrata kraljevstva i obnove doma, usko je vezana i tema napuštanja doma (Bilbo Baggins) i zova avanture za obnovom kraljevstva (usp.Mt 10,37-42; 19,29). Riječ je o temi odrastanja kroz herojsko putovanje (više o tome pročitajte OVDJE). Nije toliko bitno samo izvanjsko putovanje, koliko ono nutarnje putovanje, ovladavanje svijetom i okolinom i sazrijevanje vrlina. Bilbo kao da na svom putu utjelovljuje govor o Blaženstvima (Mt 5, 3-12). Malenog Bilba, ludu svijeta (usp. Lk 10,21-24; Mt 19, 14; 1 Kor 1,27; 1 Sam 16,7-13) izabire Gandalf (subkreacijski lik nutarnje konzistentnosti sa stvarnošću proročke dimenzije Kristova poslanja), koji uviđa da se zlo u našim životima ne pobjeđuje velikim djelima nego poniznošću, malenošću, „jednostavnim djelima ljubavi“ (razgovor s Galadriel u prvom filmu trilogije); mali put vodi do svetosti (usp. naučavanje sv. Male Terezije iz Lisieuxa). Bilbo stupa u službu Kralja podno Gore; i kao što djeca na krštenju oblače na se Krista kralja primajući krsnu košuljicu kao neprobojni štit vjere, tako i maleni Bilbo prima neprobojnu mithril-košuljicu od Kralja podno Gore (usp. Ef 6,16). Svatko ima svoju ulogu u povijesti spasenja (usp. 1 Kor 12), svatko je važan i Gladriel mudro primjećuje (u Jacksonovom filmu Prstenova družina iz prve trilogije o Međuzemlju): „I najmanja osoba može promijeniti tijek povijesti“ (sveci su sebe u svojoj poniznosti uvijek smatrali najmanjima u kraljevstvu nebeskom).

Redatelj Jackson je uspio prenijeti na filmsko platno i Tolkienovu potrebu da ukaže na  problem moralnog relativizma kojeg je uočavao u literaturi svojih suvremenika i svijetu u kojem je živio. Stoljeće ranije, veliki francuski pjesnik Baudelaire je primjetio da je „ najveći trik Sotone taj što je uvjerio svijet da ne postoji“ (Spleen Pariza). Tolkien je u svojim djelima htio naglasiti istinu: zlo je stvarno, iako se nekima čini relativnim i prividnim. I Zli je stvaran, osoba je. Augustinovski rečeno, zlo je nedostatak dobra. Ono nije supstancija, po sebi samom je praznina i nužno mu je dobro da bi opstojalo; ono egzistira kao parazit na stvorenju, jer sva su stvorenja stvorena dobra. Ali zlo, koje proizlazi iz slobodne volje osakaćene nedostatkom ljubavi i vjere u Vrhovno Dobro (Stvoritelj), lišava to stvorenje i dobra i njega samog. I stvorenje postaje bezlično, gubi svoju supstanciju, svoju bit. Gubi dobrotu, a time (sukladno transcendentalima sv. Tome Akvinskog) ljepotu, istinitost, jedincatost (participaciju na Dobru). Bića narušena zlom postaju ružna i strašna, monstrumi iznutra i izvana (orci, trolovi, Bolg, Azog, Smaug, Prstenove Utvare i Sauron). Sukladno tome, tijekom filmskog sučeljavanja u Dol Gulduru, Galadriel naziva Saurona (zvan i Prijetvorni; lažac i prevarant – usp.Iv 8,44; majstor iluzije i mijenjanja oblika, personifikacija Vrhovnog Zla u Međuzemlju; osoba koja je subkreacijska slika konzistentna stvarnosti palog anđela kerubina – u filmu prikazan kako izranja iz vatre; usp. Ez 28,14) bezimenim, bezličnim i bezvjernim slugom Morgotha (Tolkienova subkreacijska slika vrhovnog palog anđela, Sotone) i istjeruje ga natrag u prazninu iz koje je i došao. Tolkienu su mnogi prigovarali zbog unošenja monstruma u dječju priču (a i Jacksonu su mnogi roditelji za filmove prigovorili isto). Trebaju li djeca čitati (i gledati na filmu) monstrume? G.K. Chesterton, Tolkienov suvremenik i sunarodnjak dao je prekrasan odgovor na ovo pitanje u svom eseju Crveni anđeo istaknuvši da bi djeca „sama izmislila ta čudovišta čak i da ih od njih sakrijemo“ te da je „ funkcija fantastične priče ta da navikne djecu kako ti neprijatelji ljudi imaju svoje neprijatelje u vitezovima Božjim i da u svemiru ima nešto mističnije od tame i snažnije od straha“ .

Zlo, kao parazit na dobru, nužno traži mjesto svoga boravka (usp. Mt 8, 28-34). Potrebno ga je raskrinkati i izgnati, izvršiti egzorcizam. Božji poslanici vrše egzorcizme i ozdravljenja (Lk 9,21). U Jacksonovim filmovima tri mudraca (koje prosti puk u Međuzemlju krivo naziva „čarobnjacima“: Gandalf, Radagast, Saruman, subkreacijski likovi nutarnje konzistentnosti sa karakteristikama nižih redova anđela) uz pomoć dva vilenjaka (Galadriel i Elrond poluvilenjak) poslani od Valara (subkreacijski likovi nutarnje konzistentnosti sa karakteristikama viših redova anđela) čine isto. Čitava podradnja filmske trilogije vezana uz Dol Guldur uprizorenje je ove stvarnosti. Gandalf raskrinkava iluzije, protjeruje Orke kojih „ima čitava legija“ (usp. Mk 5,9), ozdravlja Thraina i u konačnici svi zajedno protjeruju Saurona koji nalazi novo mjesto boravka u Mordoru. Ovdje se postavlja pitanje: kako je magija spojiva s kršćanskim svjetonazorom? Pa, prije svega treba razumjeti Tolkienov mitopoetski govor. Njegov književni subkreacijski svijet u kojem se ta „magija“ upotrebljava nije ovaj svijet u kojem živimo (za razliku od upotrebe magije u, recimo, serijalu o Harryu Potteru)  i u njemu magija“ ima drukčije značenje i konotaciju, i u tom smislu je moralno dopustiva. U našem stvarnom svijetu, magija je vezana uz manipulaciju i stjecanje nadnaravnih sposobnosti. Ona je, kod Tolkiena, oznaka naravne, urođene nutarnje sposobnosti stvorenja (koje se mogu razvijati ili ne) stvorenih na sliku Stvoritelja (Eru, subkreacijska lik konzistentan nama dostupnoj stvarnosti biblijskom Ocu Stvoritelju) koji ih daruje, svakom svoje. Ta stvorenja dio su svijeta koji ima svoj i vidljivi i nevidljivi (često od neukih stanovnika Međuzemlja zvan „magični“) dio (usp. Prvi članak Nicejsko-carigradskog vjerovanja). Magija je njihova urođena „kreativnost“ (preciznije, subkreativnost) te je ujedno i veza sa Stvoriteljem, koja se može upotrijebiti na dobro (umjetnost, ozdravljenje, subkreacija) ili zloupotrijebiti (manipulacija, dominacija i tiransko izobličenje stvorenja u vidu onoga što Tolkien naziva „Mašina“).

S temom „magije“, egzorcizma i borbe dobra i zla  je vezana možda i najzastupljenija tema povijesti spasenja u čitavoj Jacksonovoj filmskoj trilogiji- borba svjetla i tame. Svjetlo je oznaka Boga i Božjih poslanika (1 Iv 1,5; 1 Tim 6,16; Mt 5,16; Iv 3,19-21; 8,12; Lk 16,8). U prvoj filmskoj trilogiji o Međuzemlju, Gandalf se sa svjetlošću bori protiv Balroga; nošen svjetlošću zore zajedno sa Eomerom i rohanskim jahačima juriša na sile tame; svjetlošću rastjeruje Nazgule ispred Minas Tiritha. U trilogiji Hobit svjetlošću zore skamenjuje trolove, bljeskom svjetlosti spašava patuljke od goblinskih mačeva u tami podno Maglenog gorja, svjetlošću pali šiške kojima rastjeruju Azogove varge u tami noći, svjetlošću se bori protiv Sauronove tame u Dol Gulduru. Tauriel ozdravlja Kilija obasjana svjetlošću. Bilbo, kad nosi prsten, vidi bića transcendentno, kao figure svjetlosti ili figure tame. Borba svjetla i tame doživljava svoj klimaks kada Galadriel (ime znači: kći okrunjena svjetlošću, subkreacijski lik s karakteristikama sličnim Blaženoj Djevici Mariji – vidi P 142, 213, 320 i 353), „rod ženin“ svjetlošću Earendila (zvijezda subkreacijskog svijeta nutarnje konzistentnosti sa kršćanskom Zvijezdom Danicom) „satire glavu“ (istjeruje) Saurona – „zmiju“ (interesantno, grč. sauros znači reptil, a Sauron je svojedobno, tisućljećima ranije, uzimao i lik zmije u borbi sa Huanom) svog vjekovnog neprijatelja (usp. Post 3,15; Otk 12,9; Jak 4,7)  kojeg naziva „tamom koja se vratila“ (Sauron je izvrsno filmski prikazan kao tama i praznina u dijalogu sa Azogom u drugom filmu trilogije). Uz sliku svjetla, važna je i slika vjetra; Duh puše kamo hoće (usp. Iv 3,8) i u skladu s time je i Galadrielina  i Gandalfova telepatska komunikacija  i s tim vezano njegovo „lutanje“ diljem Međuzemlja i podvrgavanje njezinoj volji (subkreacijska slika volje zaručnice Duha). S temom Duha, nezaobilazna je i tema proroštva (proroštvo o Kralju podno Gore i, u prvoj filmskoj trilogiji, proroštvo o Aragornu).

Jackson je filmovima temeljito pokrio još jednu temu povijesti spasenja koja je zapravo središnja tema Tolkienovih djela – smrt ( P 186). Za Tolkiena, istinski karakter osobe dolazi do izražaja u načinu na koji se suočava sa smrću. Najplemenitiji način je položiti svoj život za prijatelje svoje (usp Iv 15,13). Jackson je to dirljivo uprizorio na filmu u više navrata (u svih šest filmova o Međuzemlju): smrću Gandalfa Sivog u Moriji, smrću Boromira (daje život za hobite), Haldira (daje život za ljude u Helmovu tjesnacu), spremnošću Aragorna da „za Froda“ izgubi život u jurišu na Crne Dveri, spremnoću patuljka (Gimli) i vilenjaka (Legolas) da (nečuveno za njihove rase u zavadi) polože svoj život boreći se rame uz rame kao prijatelji. Kili to čini iz ljubavi prema Tauriel, Fili za svoga Kralja, a on, Kralj podno Gore, iz ljubavi za čitav Durinov rod, kao sjeme za neka nova vremena mira i blagostanja (usp. Iv 12,24). Čini to nakon što se sjedinio sa porokom (zmajska bolest, filmski upečatljivo dočarano zmajskim glasom Kralja; usp. 2 Kor 5,21) i nadvladao tu kušnju (usp. Mt 4,8), te skinuvši moćni zaštitni oklop (oplijenio se; usp. Fil 2,7)  istrčao u bitku kao predvodnik na čelu svojih četa.

Uz temu smrti nužno se veže i  još jedan temeljni motiv iz povijesti spasenja – vjera. Ona je prekrasno uprizorena u početnim sekvencijama filma Bitka pet vojski; slika dječaka Baina koji u poslušnosti i vjeri u svog oca Barda nadvladava strah od zmaja i ralja smrti i time postaje uporište očevoj strijeli, zmajevoj propasti i spasenju sugrađana, nužno evocira na vjeru i poslušnost Izaka na Moriji (usp. Post 22,1-19), Petra na Genezaretu (usp. Mt 14, 25-30)  i Krista u Getsemaniju (Lk 22,42). Gdje je vjera, tu je i providnost; čitav Tolkienov subkreacijski univerzum prožet je jednom nevidljivom rukom Providnosti koja vodi sve i poziva stvorenja na djela dobrote i ljubavi koja kulminiraju u konačnoj eukatastrofi (pobjedi dobra nad zlim unatoč svim negativnim izgledima i „realnim“ očekivanjima) Tolkienovog subkreacijskog svijeta (usp.Rim 8,28). Providnost se u Jacksonovim filmovima izravno očituje kroz intervencije orlova (usp.Iz 40, 30-31), ali ona nije neki čarobni štapić kojim Bog maše kad ga je volja, već likovi u priči svojim moralno ispravnim djelima otvaraju prostor providnosti Božjoj da „intervenira“ kroz slijed događaja omogućen ispravnim izborom i nesebičnim milosrđem. U Jacksonovim filmovima to je lijepo uprizoreno Bilbovim pošteđivanjem Goluma u goblinskim špiljama (što dovodi providnošću do toga da, 60 godina kasnije, Golum zapravo spašava Međuzemlje skačući sa Prstenom Vladarom u vatre Sammath Naura) i Bilbovim izručenjem Najdragulja Bardu i Thranduilu (što dovodi providnošću do toga da su vojske ljudi, vilenjaka i patuljaka na pravom mjestu u pravo vrijeme kad nahrupi najezda orkova, trolova i šišmiša).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

I konačno, možda i najveći Jacksonov doprinos Tolkienovoj viziji korištenje je HFR (High Frame Rate) filmske tehnologije. Evo izvrsne analogije za ono što neuki stanovnici Međuzemlja zovu „magija“! I kao što u kršćanstvu postoji razlika između slike i ikone, slično, koristeći se ovom filmskom „čarolijom“, Jackson kao da je pretvorio kino-platno u kino-„prozor“. Čineći to, kroz filmsku umjetnost, uronio nas je dublje u priču  pojačavajući efekt okosnice Tolkienovog pripovijedanja: bijeg – obnova – utjeha – radost (vidi On Fairy Stories). Nažalost, tu razinu intenziteta uranjanja gledatelja u priču redatelji ovogodišnjih biblijskih spektakala Aronofsky (Noah) i Scott (Egzodus: Bogovi i kraljevi) nisu dosegli jer su  iz filmske naracije uklonili koliko su mogli transcendentalnost biblijskog teksta; time su pali na testu nutarnje konzistenciju filmske priče sa stvarnošću našeg svijeta (Evanđelje). Tako su lišili kino posjetitelja mogućnosti da utaži (kako Tolkien smatra) svoju temeljnu ljudsku eskapističku čežnju: bijeg od smrti i osjeti konačnu ljudsku utjehu u temeljnoj eukatastrofi ljudske povijesti: eukatastrofi Kristova života, smrti i uskrsnuća  i radost koja iz toga proizlazi. S druge strane, Jacksonovih šest filmova o Međuzemlju, ako se gledaju kao cjelina, u određenoj mjeri evociraju ove istine naših života. Stoga, iako mnogi s podsmjehom i ruganjem smatraju ove filmove nerealnim bajkicama za djecu, riječ je zapravo (zbog određene konzistentnosti sa stvarnošću Evanđelja) o nekim od najrealnijih filmova koje smo imali priliku pogledati u posljednjem desetljeću. Zato plijene pažnju i zato su tako uspješni. Čini se, kako je, u godini koja je započela trend biblijskih spektakala Jacksonov film Hobit:Bitka pet vojski, unatoč svojim manama i činjenici da evocira biblijski tekst iz treće ruke, zapravo najbiblijskiji spektakl od svih u protekloj godini.

No, što ostaje kad se pojedu kokice i ugase svjetla kino dvorane, a mi uhodamo natrag u kolotečinu svoje svakodnevnice? Zar nas umjetnost (pa tako i ona filmska) ne bi trebala potakniti, oplemeniti, promjeniti? Što je sa našom, stvarnom životnom pričom?

Tijekom proteklih nekoliko dana, u božićnom liturgijskom vremenu, imali smo priliku u više navrata čuti Proslov evanđelja po Ivanu  (Iv 1,1-18). Mi ljudi stvoreni smo na sliku Božju; Bog stvara Riječju sve, pa i nas same. Kao djeca Božja, imamo mogućnost udjela na Riječi i pozvani smo na sustvaranje riječju. Čovjek, kao dijete Boga, Velikog Pripovjedača sustvara priču vlastitog života. Tolkien je smatrao da kroz stvaranje mitova, prakticirajući svoje bogomdane  podstvarateljske sposobnosti kroz stvaranje svoje priče, čovjek teži vratiti se u stanje savršenstva prije Pada (usp. Razgovor s C.S.Lewisom). Trebamo aktivirati te naše pripovjedačke sposobnosti i usmjeriti priču našeg života u pravom smjeru. Uspjeh te naše životne priče ovisit će o tome hoćemo li Kralju (usp. Mt 2,1-2; Iv 1,49; 18, 36-37; Mt 19,28; Lk 1,33; Otk 11,15) koji nam je na Gori dao ključ (usp. Mt 5;7) i pokazao „na mala vrata“ (usp. Mt 7,13-14) ulaz u svoje kraljevstvo (usp. Mt 25, 31-34; Otk 21, 1-27) dopustiti da bude protagonist naše priče i Kralj „podno naše Gore“ (usp. Izr 3,5; Ps 51,10; Fil 4,7; Iv 14,27), kako bismo mogli iskusiti, kako Tolkien to voli reći „nadu iznad svake nade“ (Dvije kule)  i radost koja dolazi “izvan zidina ovoga svijeta” (On fairy-stories).

Danko Kovačević | Bitno.net


Objavljeno: 5. siječnja 2015.

Možda vam se svidi