PREPORUKA SANJE NIKČEVIĆ

Nova scena u centru grada, a na rubu kazališta

Miroslav Krleža “U agoniji”, Scena Ribnjak, Zagreb

U agoniji

Nakon što sam u osnovnoj školi u Kloštru Podravskom pročitala sve knjige u knjižnici, profesorica iz hrvatskoga, Zorica Pavelić, jedan je petak svečano otvorila ormarić koji je bio zaključan u knjižnici jer su u njemu bile one „teške“ knjige za nas osnovnoškolce. Izvadila je jednu knjigu, držala ju oprezno, kao svetinju, i rekla mi pružajući je: Ovo je malo teško, ali ja mislim da ti to možeš! Bila je to Krležina drama U agoniji. Odnijela sam knjigu kući u naručju i progutala je. Likovi, replike, scena! Tad sam se zaljubila u dramu kao žanr. Profesorica nije mogla vjerovati kada sam joj sljedećega ponedjeljka vratila knjigu! Ostale smo razgovarati o Lauri Lenbach i njezinim ljubavnim problemima i odonda mi je redovno donosila knjige iz svoje zaključane zbirke.

Ja tada nisam znala ništa ni o politici, ni o /književnoj/ ljevici, ni o muškarcima, a bome ni o jeziku jer mi je jezik literature bio kao jezik neke čudesne magije. Ali sam prepoznala tu ženu koja je dva puta pogrešno odabrala muškarca i sad je na vrhuncu krize. Iako plemkinja i nekadašnja bogatašica, bori se u krojačkom salonu da preživi i izdržava supruga. Istovremeno se bori  za drugu ljubav koju gubi osjećajući da ako ponovno izgubi – izgubila je sve. Dva puta se zaljubila u formu – prvi put u uniformu supruga, baruna Lembacha, a onda u dobro skrojeno odijelo advokata, dr. Ivana Križovca. Ispod prve forme ima supruga koji je zbog malverzacija i pijanstva izgubio sve, dokopao se zatvora i sada pije i karta praveći dugove. Predstava počinje u trenutku njegova novog duga i njegove ponovljene prijetnje da će se ubiti ako svoju „časnu riječ“ ne održi. Kad ga supruga odbije jer nema novaca da pokrije te dugove, a i dosta joj je svega, on se – doista ubije. Tada na vidjelo izlazi da je i advokat samo prazna forma jer se povlači iza riječi, iza filozofiranja o smislu života, smrti, o pruženoj ruci koja može spasiti onog koji je na rubu života… Laura shvaća da sloboda koju je toliko željela ne donosi ostvarenje njezine ljubavi prema Križovcu i da je izgubljena.

Krležini likovi govore nekim čudnim jezikom koji iritira, istina je da su mu drame napisane iz jasne ideološke potke o nužnosti rušenja građanskog društva jer uvijek pokazuju raspad plemstva i građanskog društva s uvijek jednako rastrojenim likovima bez ikakve šanse da riješe probleme. Istina je da je Krleža kao čovjek bio ideolog i načinio štetu u hrvatskoj kulturi, a još veću su napravili njegovi sljedbenici. Oni nas i danas guše optužbama da Krležu ne slavimo dovoljno, oni i dalje smatraju da je Krleža naš jedini pisac. Unatoč svim dokazima i da ga slavimo najviše od svih i da imamo i drugih pisaca koje smo, upravo zbog Krleže i onih koji ga slave – pomeli. O toj buci koja se u medijima stvara oko Krleže upravo mi izlazi nova knjiga u Matici hrvatskoj.

Međutim, unatoč svoj toj negativnoj popudbini Krležina lika i djela, njegova drama U agoniji živi jer u temelju nosi odličnu – sapunicu. Nama je jasno da svi likovi na sceni žele biti sretni i to pokušavaju ostvariti kroz krive objekte želje, kroz druge ljude i njihovu ljubav koju silno žude. I svi su pokazani u trenutku pucanja inače finih i pristojnih maski. Pa nas to istovremeno intrigira, rastužuje, ali i služi kao pouka.

Poruka predstave

Poruka ove predstave je da prazninu u nama ne rješava nikakav “drugi”. Bez obzira na dobro skrojene kapute, uniforme, ili druge blještave forme svijeta koje nas često zavode kao rješenje našeg unutarnje žudnje za ljubavlju i srećom. I da je važno izgraditi svoju snagu na nečemu što ima jače i snažnije temelje jer inače, kad nas razočaraju dobro skrojeni kaputi i uniforme, čini se kao da nemamo izlaza. A imamo. Zato će ovaj tekst koji je napisao ateistički pisac biti potvrda upravo vjernicima da je njihovo nastojanje slijeđenja puta spasa dobro.

Glumci umorni od režisera – djeluju sami

Umorni od raznih redateljskih čitanja Krleže, umorni od stanja na tzv. scenama glavne struje, troje glumaca su dramu U agoniji uzeli i adaptirali za tri lica. I napravili odličnu predstavu. Glumačku. Napravili su je prema onome što je u Krleži najbolje. Iz one linije neostvarene žudnje projicirane u krivu osobu. Upravo to su igrali glumci: Darko Stazić kao propali barun koji je očito nekad bio markantan, dok Ozren Grabarić kao pravnik odlično nosi masku finoće i razumijevanja koja lagano puca kako ide prema kraju. Kod Krleže je najzanimljiviji taj trenutak pucanja maski finih ljudi koje prikazuje. No, dok Stazić i Grabarić dolaze i odlaze, Nela Kočiš je neprestano na sceni, okružena publikom. Ona drži svu silinu emocija – ljubav, želju, tugu, razočaranost, umor – u sebi vidljivo zapretenu pod maskom dok ne prsne na kraju drame. Ona je bila tako krhka, tako ženstvena, tako nesretna, tako zatvorena u sebe i u nemogućnosti pronalaženja ruke drugog… To je bio užitak gledanja iskonske glumačke virtuoznosti!

Nova kazališna scena

Predstava se igra na novoj kazališnoj sceni, Sceni Ribnjak koja je pri Centru za kulturu Ribnjak pokrenuta prije mjesec dana. Na programu osim Agonije imaju i monodramu Ozrena Grabarića Dnevnik jednog luđaka prema noveli Nikolaja Gogolja. Očito je da žele otvoriti prostor za velike glumačke kreacije. I to je odlično, jedino se nadam da će pronaći i neki drugi tip tekstova. Bilo bi vrlo zanimljivo vidjeti ovakve odlične glumce u predstavama u kojima likovi na kraju uspiju riješiti svoje probleme.

Sanja Nikčević | Bitno.net

Objavljeno: 15. prosinca 2015.

Možda vam se svidi