Teatrologinja Sanja Nikčević, naša nova kolumnistica

Tražila sam Boga okolo, a onda sam shvatila: On čeka na mene u tabernakulu

Objavljujemo drugi dio našeg razgovora sa teatrologinjom Sanjom Nikčević. Ona će od idućeg mjeseca započeti s redovitim pisanjem kolumne za Bitno.net u kojoj će progovarati o kazalištu, kulturi, ali i duhovnom životu iz perspektive katoličke intelektualke. U drugom dijelu razgovora koji je svojevrsna ispovijest Nikčević otvoreno i izravno progovara o svom duhovnom putu i svjedoči o potrazi za Bogom kojeg je našla u Katoličkoj Crkvi i karizmatskoj zajednici. Prvi dio razgovora s njom pročitajte OVDJE.

sanja 2007

– Osjećate li da ste sa svojim stavovima, na određeni način, na margini u hrvatskom teatru? Vaša knjiga je izazvala žestoke reakcije, pri čemu su mnoge od njih bile jako zlobne i ad hominem!

Ja sam „crna ovca“ hrvatske teatrologije. Uvijek sam radila ono što volim i pisala ono što mislim. Dugo sam mislila da tako svi rade. Mene je mama odgojila da nikada ne lažem i naučila me da svijet ima smisla i da je potrebno boriti se za taj smisao ako je potrebno. Tako sam postala osoba koju ne plaši puno toga što inače plaši ljude. Ne bojim se ostati bez posla, dala sam dva otkaza na stalna radna mjesta, jer vjerujem da čovjek mora raditi što voli i da će preživjeti ako tako radi. Ne bojim reći što mislim unatoč tome što znam da se mojim kolegama to neće svidjeti. Nije to lako jer svi mi imamo potrebu pripadati nekoj grupi, imamo potrebu za priznanjem kolega. Ali ja jednostavno ne znam lagati i ulagivati se. Pa kad sam napokon odrasla i shvatila da mnogi ljudi ne govore što misle nego slijede neke trendove koje intimno ne vole i pri tome su nesretni – rekla sam samoj sebi: Sanja, radi kako znaš, pa kako bude. Ako budeš govorila što misliš možda te neki ljudi neće voljeti ali barem nećeš dobiti čir na želucu. I ništa mi ne fali. Točno je da me neki ne vole, čak me i napadaju po novinama, ali sam preživjela te napade i po onom „što nas ne ubije to nas ojača“, krenula dalje. Uz to otkrila sam da me jako puno ljudi voli! Događa mi se da mi ljudi, kad čuju moje ime kažu: A vi ste napisali knjigu Nova europska drama ili velika obmana. Točno tako i ja mislim! Ili kad mi mladi ljudi priđu pa kažu: Nama to brane čitati ali smo je pročitali! Osjećam se k’o zvijezda. I vidim da ima smisla što radim. A ništa mi ne fali, putovala sam po svijetu, objavljivala, radila kao novinar i u Ministarstvu kulture, bila sam slobodni umjetnik, osnovala udrugu građana… Ma super mi je zanimljiv život!

– Predajete na fakultetu….

Da….Pri svemu tome, nisam imala „veze“ ali sam imala jako puno ljudi koji su mi pomagali, koji su bili  anđeli na mom putu. A imala sam i one anđele na nebu, oduvijek. Uz to što cijeli život pratim kazalište ja sam oduvijek željela predavati na fakultetu, i prije osam godina ta mi se želja i ispunila. Istina, za sve što sam postigla morala sam duplo raditi jer sam bila izvan sistema ali sam na kraju – dobila posao na fakultetu u Osijeku. Dobro, malo je daleko jer živim u Zagrebu ali mi je to posao snova. Kreirala sam kolegije na anglistici na Filozofskom fakultetu o američkom kazalištu koji se i danas predaju a kad sam prešla na Umjetničku akademiju kreirala sam kolegije iz predmeta Povijesti drame i kazališta i to predajem studentima! Povijest drame i kazališta je kao krimić, to je nešto jako zanimljivo, kako se smjenjuju epohe, kako ljudi ginu za svoja uvjerenja, o tome čemu kazalište služi i kako treba izgledati. Najdraže mi je kad krenemo raspravljati o nekoj drami i oni dođu s uobičajenim tumačenjima a onda krenemo čitati dramu iz nje same pa se otkrije jedan cijeli novi svijet. I drame i epohe!

– Koliko je ta odsutnost straha koju ste spomenuli povezana s vašim odnosom s Bogom?

Mislim da je ta veza presudna. Svaki put kada predam stvari u ruke Bogu, kada kažem: Evo, tu sam sa svojim talentima koje si mi dao, iskoristi ih kako želiš – stvari se odvijaju same od sebe. Kada se trudim vlastitim snagama, kada sam u grču, nastaju problemi.

Sve je to jako povezano i s mojim odnosom prema molitvi i načinu na koji se mijenjao. Nekada sam molila Boga za jako konkretne stvari: Bože, daj mi stalni radni odnos, bila je moja molitva u jednom teškom trenutku života i bila je uslišana u roku od pet dana. Dobila sam posao u Ministarstvu kulture. Treći dan na novom poslu mi je već bilo jasno da to nije posao za mene. Bilo je to korisno iskustvo, naučila sam cijeniti ljude koji rade u Ministarstvima, naučila sam odnose snaga, vidjela koliko se zapravo dijeli novaca u kulturi ali taj mi posao mi nije odgovarao. Nakon toga rekla sam sebi – više se nikada neću moliti za konkretne stvari, jer ja ne znam što je najbolje za mene. Sada, kada se molim, prikazujem Bogu svoje situacije i probleme i molim se za Njegovu volju. Puštam da on to razriješi kako misli. I razriješi. Jer mi se fokusiramo na neko rješenje, a Bog ima neki bolji plan. To je kao u onoj Kafkinoj priči o vratima. Čovjek htio ući na neka vrata ispred kojih je bio čuvar i nije ga pustio. Čovjek pokušavao na sve načine, čekao i na kraju, kad je umirao pred time vratima, vidio da čuvar odlazi i govori mu – moj je posao bio da te spriječim da uđeš. Sad umireš pa je gotovo. Koliko god to depresivno zvučalo ja sam iz toga izvukla jako pozitivnu pouku: ako se neka vrata ne otvaraju nisu za tebe koliko god ti se lijepa činila. Ne čekaj uzalud, ne ljuti se na čuvara, nego se okreni oko sebe, ima i drugih vrata. Pusti Boga da djeluje pa ćeš vidjeti. Eto, meni je otvorio Osijek.

 Svaki put kada predam stvari u ruke Bogu, kada kažem: Evo, tu sam sa svojim talentima koje si mi dao, iskoristi ih kako želiš – stvari se odvijaju same od sebe. Kada se trudim vlastitim snagama, kada sam u grču, nastaju problemi

– Vratimo se na “djelovanje s margine”, nije li ta manjinska pozicija zapravo nešto očekivano za nas kršćane. Drugim riječima, možda treba prestati kukati i početi djelovati?

Jednom mi je netko rekao „Kako tako pametna žena može biti religiozna?“ i to pitanje govori puno o vremenu u kojem živimo. Današnje vrijeme u svoje je središte stavio ratio i znanost koji nam nisu donijeli bolji svijet niti riješili naše probleme, poništenje ne samo kršćanskih nego svih vrijednosti u umjetnosti i medijima, svo to zlo koje kulja na nas sa svih strana svi ti obrasci ponašanja koji se nameću….

Moje sredine u kojima radim su po definiciji ateističke – i prosvjeta i kazalište. A svi ljudi imaju želju za uspjehom i strah da će biti odbačeni, pa i kršćani se toga boje. Ti nas strahovi mogu jako blokirati. Meni je fascinantno kako je Isus u Novom zavjetu najčešće govorio: „Ne bojte se“. Govorio je to ljudima koji su ga pratili, ali i svojim apostolima. Jer taj strah da ćemo ostati sami, da će nam ljudi zamjeriti, da će nas odbaciti, da nas neće voljeti, da smo izgubljeni – sve to nas koči u djelovanju. Ali na tom svom duhovnom putu u jednom sam trenutku osvijestila što je zapravo moj cilj u životu. Nakon što sam postigla puno toga u struci, sve ono što mi je izgledalo nedostupno – objavila šest knjiga, postala profesor na faksu, nekako sam vidjela da to ne može biti cilj ljudskog života. To je put kojim idem ali ne i cilj. I shvatila da je cilj mojeg života da kad umrem gledam lice Božje, dakle da sačuvam dušu za života ili kako kaže ona pjesma „Milost“ daj mi Bože – da živeći ne umremo! To je važno. Otada se još manje bojim i nemam nikakvih dilema oko toga da javno iskazujem svoju vjeru. I da javno djelujem u tom smjeru. Da svjedočim svojim životom, jer stalno ponavljam studentima i svima koji me žele slušati da postoji u našim životima slobodni izbor dobra i zla. I da nije izbor zla sloboda, nego je sloboda i ako smo izabrali dobro. I da ako izaberemo dobro nećemo propasti i umrijeti od gladi jer nismo odabrali „pametno“ zanimanje i slijedili druge, nego, eto mene kao primjer, možemo postati redovni profesori! Samo treba poslušati Krista: ne bojte se! Ja sam s vama u sve dane svijeta! I to ima nekog efekta.

Kod nas na akademiji nastaju ispitne predstave koje su potpuno izvan ove glavne kazališne struje, naši studenti imaju drugačiji odnos prema vrijednostima, prema kazalištu! Kao predstave poput „Pekel na zemli“, „Mala sirena“, „Kabanica“, „Potraga za dijamantnom suzom“, „Još si zelen“, „Najbolji prijatelj“ i druge. To su sve ispiti koji su postali i predstave u repertoarima kazališta jer su odlične. I jer, kako rekoh, publika ima potrebu za njima! Naravno, nije to samo moja zasluga, takva je klima na akademiji ali i moja kaplja pomaže ga tkati!

– Slušao sam radio emisiju „Zašto vjerujem“ na HKR-u u kojoj ste govorili kako je vjera u vašem životu bila nazočna od početka?

Da, tako je iako mi je to teško do kraja racionalizirati. Moja mama nije išla u Crkvu, radila je kao medicinska sestra i bilo ju je strah za posao. I nije mi govorila puno o Bogu i vjeri jer me je željela zaštiti od sukoba s društvom, kao što mi nije govorila ni sve iz povijesti naše obitelji (smijeh), ali me je odgajala u kršćanskom duhu, u temeljnim vrijednostima. Ja sam krenula u crkvu i na vjeronauk jer su išle moje prijateljice, počela sam čitati u crkvi. Meni se to odmah svidjelo kao da sam prepoznala nešto što sam oduvijek imala u sebi ali nisam znala artikulirati.

Imala sam i jednu fazu pobune protiv Boga. Mučilo me pitanje patnje nevinih, patnja djece. I onda u pubrertetu, kada se bunimo protiv svih autoriteta, pobunila sam se protiv Boga koji dopušta patnju nevinih. I tako i protiv Crkve jer ona je „njegova“. Čak mi je i s Kristom bilo teško, ako je umro za sve zašto ta djeca pate? Ali, zanimljivo, čak i tada kada sam nijekala Boga i udaljavala se od njega, Marija mi je ostala bliska. To je kao u predstavi „Mirisi, zlato i tamjan“ koju sam nekoliko puta gledala u Teatru ITD kao studentica. Glavni lik je lijevi intelektualac koji se razočarao u društvo i povukao, a ima i jedna sluškinja koja pomaže glavnom liku, Erminija. Glumila ju je Marija Kohn, sva se bila pogrbila, zavezala maramu pod bradu, ona prastara kućna haljina sa cvjetnim uzrokom na njoj, debele čarape koje se spustile do gležnja i još muca – ma čudo jedno. Izvrstan lik je napravila. I onda u jednom trenutku ta Erminija kaže malo mucajući: ma razumim ja da nenema Boga, tako su rekli u kokomitetu – i onda stane na neku hoklicu i podigne ruke prema nebu i zavapi – ali nenečega gore mora imati, pa makar Majke Božje. Marija Kohn je uvijek dobila pljesak na tom mjestu, a i ja sam bila nekako kao ta Erminija . I kad sam se ljutila na Boga znala sam Marije mora tamo gore biti! I da je na mojoj strani.

Uz to sam imala uvijek taj osjećaj vjere u nazočnost Duha Svetog, iako nisam niti znala tko je i što zapravo On. Imala sam nadahnuće da radim dobre stvari, da slijedim Kristov put. Ja to kažem: anđeli me drže na kratkoj uzici. Svaki put kada napravim nešto loše, ja sam toga duboko svjesna. I zato to što je loše izbjegavam cijeli život, ali nisam to uvijek jasno artikulirala kao grijeh. No, nisi me mogao nagovoriti da pijem da bi bila vesela, da hodam s dečkom ako ga ne volim, da studiram što ne volim, da kradem, da varam na ispitu, da potpisujem lažne putne naloge ili što god već naiđe na putu… Znala sam da to nije u redu i to unutar neke više slike, da nije u redu čak ako te nitko ne vidi. Anđeli te vide! Božje oko svuda gleda…

Moja potreba za duhovnošću uvijek je bila snažna. Kada sam prolazila kroz tu fazu „ljutnje“ na Boga, istraživala sam druge duhovnosti. Išla od predavanja do predavanja, od indijske do kineske duhovne prakse… Srećom, nikad nisam zašla duboko, jer me uvijek nešto odbilo. Najčešće neka polulaž koju su mi servirali o važnim stvarima – kao npr. rekli su mi u transcendentalnoj meditaciji da mantra ništa ne znači a to je bilo ime indijskog Boga. E, to nisam htjela. I onda sam odjednom shvatila: Ama ženo draga, što ti tražiš okolo? Eno u tabernakulu u ovoj maloj crkvici u ulici je tvoj Bog, koji čeka na tebe i daje ti se svaki dan, a ti lutaš okolo. No, valjda svatko mora proći svoj put traženja zato da kad izabere zna da je to njegov izbor i da je siguran u taj izbor. Nisi kršćanin zato jer si se rodio u toj vjeri, jer su te tjerali da ideš u Crkvu. Ne, kršćanin si po osobnoj odluci za Trojedinog Boga.

– A kako ste izašli iz te faze „ljutnje na Boga“?

Mislim, kroz iskustvo vlastitog života. S vremenom sam shvatila da postoji načelo dobra koje djeluje u mom životu. Da svako zlo koje se dogodi uvijek izađe na dobro ili mi služi kao iskušenje ili pouka, i time dobiva smisao. I onda sam zaključila kako taj smisao mora postojati i na nekoj višoj razini. Nisam ja sada neki filozof koji će objasniti problem patnje u svijetu i ostale probleme. Ali sam čovjek koji ima vjeru u to da Bog bdije nad nama, te da borba između dobra i zla ima smisla. A u toj borbi, silno je važno biti na strani dobra.

Znate, moj duhovni put nije bio obilježen nekim velikim padom i spektakularnim obraćenjem! Netko je rekao, kuću čistiš na dva načina ili jako zamazanu od gore s velikim mlazom ili sobu po sobu. E ja sam ovaj drugi način. Mene je nekako Bog čuvao od ružnih stvari, odnosno ja sam te stvari uz njegovu pomoć nekako lakše prolazila. To je rekla jedna moja prijateljica: tebi se svašta ružno dogodi i krene na tebe ali ti se nekako okreneš i to otpadne od tebe. E, to je ta Božja pomoć, nije da se zlo neće dogoditi, ali nisi sam i da mi je i dolinom smrti proći zla se ja ne bojim jer ti si Bože sa mnom… Tako sam ja te duhovne istine otkrivala postepeno, to činim i sada. Zato ja to zovem duhovni put a ne obraćenje. Duhovni put je približavanje Bogu i otvaranje Bogu.

Svi ljudi imaju želju za uspjehom i strah da će biti odbačeni, pa i kršćani se toga boje. Ti nas strahovi mogu jako blokirati. A, meni je fascinantno kako je Isus u Novom zavjetu najčešće govorio: „Ne bojte se“

Ono što danas zasigurno znam jest da postoji duhovni svijet i da postoji jedna silna borba za naše duše. Ne znam zašto su te naše duše tako važne, osim da nas Bog ljubi jer nas je stvorio a ona zla strana nas želi uništiti iz ljubomore, ali vidim da je ozbiljna priča. I ja znam da u toj borbi želim pripadati svijetlu, pripadati Kristu. A otkrila sam da u toj borbi nije dovoljno samo jednom, ono, ustati i reći – ja sam Kristova. Ne, to je nešto što treba raditi svaki dan, iznova prikazati i predati svoj život. Ujutro kada ustaneš, ona misao koja ti prva prolazi kroz glavu odredit će taj dan. Ako se odmah predaš Bogu, on će te voditi kroz dan, zaštićen si. Međutim možeš početi misliti o brigama i ljutiti se pa ćeš ostati sam i bit ćeš jako ranjiv. Ili se čak predati drugoj strani zbog neke oholosti, taštine, povrijeđenosti, nekih glupih razloga. Kad zaboraviš što je zapravo tvoj cilj u životu i ponesu te neki mali nebitni ciljevi. Dobra vijest jest da zlo ne može djelovati ako mu ne otvoriš vrata. Loša vijest jest da te ono uvijek mami i može te navući na grijeh vrlo lako. „Pa svi lažu, zašto i ti ne bi lagao“ i slično. Zlo te navlači polulažima, naoko ti nešto daje, mami ali zapravo te uvlači u klopku. Ima druga dobra vijest, imaš na svojoj strani dobro, imaš anđele i Krista. No, ima još jedna loša vijest – da bi ti dobro moglo pomoći moraš mu također otvoriti vrata! To je slobodna volja o kojoj nam toliko govore. Slobodna volja je tvoja odluka da svako jutro odrediš sebe – tko si i na čijoj si strani. Ali svako jutro!

Inače, kako sam se bavila američkom dramom dobila sam stipendiju pa sam živjela neko vrijeme u Kaliforniji, gdje sam se upoznala s tim malim protestantskim, „slobodnim“ crkvama i njihovim djelovanjem. Vratila sam se iz SAD-a kao veći katolik od pape (smijeh). Shvatila sam da je s vjerom kao i s umjetnosti. Metoda postepenog ukidanja. Malo pomalo se ukidaju najvažnije stvari u vjeri – nema sakramenata pričesti, nema križa u crkvama, ne moli se Oče naš za vrijeme mise, molitva koju nas je Krist naučio, te su crkve zajednice određenih ljudi određena statusa, dakle nisu otvorene za sve… Bio je to šok za mene jer sam se prvi put tada upoznala s tim. I tad sam shvatila ako se previše raspuste stvari izgubi se i ono bitno! Pa sam tako po povratku javno u glavi i u srcu posložila i rekla – ja sam kršćanin, katolik!

– Nakon duhovnih lutanja o kojima ste pričali, završili ste u karizmatskom pokretu?

Da, s povratkom u Katoličku crkvu tražila sam i neku dodatnu duhovnost. Karizmatici su upali u cijelu priču negdje u vrijeme dok sam pisala doktorat. Bio je to naporan iscrpljujući posao koji je zahtijevao stalnu fokusiranost. Radiš osam do deset sati na dan, ali onda ne smiješ ništa drugo intelektualno raditi jer ti ode koncentracija. Živjela sam tada u Sigetu (četvrt u Novom Zagrebu, op. a) pa sam šetala okolo po poljima i išla svaki dan na misu. Vidjela sam da neki ljudi ostaju i nakon mise, pitala sam ih o čemu je riječ i odgovorili su mi – molitvena zajednica. Ostala sam i jako mi se svidjelo. Svidjelo mi se što su veseli. Ja sam intelektualni tip koji puno misli. A karizmatici ne teoretiziraju previše nego se jednostavno predaju i slave Isusa.

U jednom trenutku sam došla u krizu s doktoratom. Svu sam literaturu prošla, sve bilješke napravila, imala na papiru poglavlja i skicu cijelog rada ali nikako da to sklopim. Mučila sam se grozno. Bila sam na molitvi i pater Smiljan Kožulj (jedan od svećenika u franjevačkoj župi Uzvišenja Svetog Križa, op. a.) je rekao: Predajte sve svoje brige Isusu. I rekla sam tada u sebi: Isuse, evo ti ovaj doktorat, radi što hoćeš s njim, meni ga je dosta. Baš me više briga hoću li ga napisati ili ne. Evo ga tebi! Nakon toga sam došla doma lagana ko ptičica, sjela i s takvom lakoćom radila i uskoro ga završila. Ta molitva me je naučila što znači predati sve Isusu, ne biti navezan ni na što. Jako volim svoj posao, ali ne dopuštam sebi biti navezana na njega. Odnosno borim se jer kao što je duhovni put proces, tako je i borba protiv grijeha i navezanosti također…

– I danas ste u Sigetu?

Da, u zajednici Magnificat, okupljamo se svakog petka. Jako volim te karizmatske zajednice jer se puno mole Duhu Svetom i jer se puno slavi. A ja volim Boga slaviti. Evanđelje je radosna vijest! Radosna! Kad sam osvijestila da je ta radosna vijest činjenica da smo svi Božja djeca i da je Bog poslao sina da nas otkupi! Da smo ljubljeni i otkupljeni! I da nam je taj sin dao sebe sama u oltarskom sakramentu na Svetoj misi, dao nam je svijetlo koje možemo ponijeti doma – koje nas brani i štiti, koje nas ojačava i snaži – pa tko ne bi bio sretan i radostan!!! Dao nam je ispovijed da nas očisti od grijeha! Pa nije li red da se zahvali i slavi! Uz to seminar obnove u duhu mi je pomogao da se približim Bogu. To je bilo baš zanimljivo – imala sam nekih problema i mislila da će se to riješiti tako da će se ti ljudi promijeniti a ja sam kako je išao seminar spoznavala svoje grijehe i mijenjala sebe! Otkrila sam sakrament ispovijedi, otkrila snagu Presvetog! Otkrila snagu ovih običnih „babskih“ krunica, svakodnevne mise… Ma čudo jedno!

– Puno se priča o nekoj napetosti između karizmatskog pokreta i ostatka Crkve. Što mislite o tome?

Živimo u vremenu napada na crkvu, ali Crkvi nikad nije bilo lako. No, ona se uvijek ispočetka regenerira jer Duh Sveti djeluje. Silno mi je zanimljivo to pratiti kroz povijest, kako su, kad je nešto „zaškripalo“, sveci pokretali redove koji su iznutra obnavljali snagu Crkve. A još je zanimljivije da je XX. stoljeće bilo stoljeće laičkih pokreta, pa se govori o „laičkoj obnovi Crkve“. Karizmatici su dio toga. Ti pokreti reflektiraju različite načine na koje čovjek može doći do Isusa Krista, različite duhovnosti. Ali, jedno je temeljno – poslušnost! Da Papa nije priznao karizmatsku obnovu, ja ne bih bila među njima. Svi svećenici koji vode karizmatike, uključujući i fra Smiljana, poslušni su svojim biskupima. I ta je poslušnost jako važna, ona je prva osobina svetih ljudi. Karizmatski pokret ima silne darove, ali ako oni nisu povezani s poslušnošću, to je opasna situacija. Oholost je najveći izazov dobrim ljudima, na to se najlakše poskliznu. Prema tome, nema nikakvog sukoba, osim u glavama ljudi koji nisu razriješili tu priču o poslušnosti. Ja sam gledala ljude koji su imali takve darove od Boga da su činili prava čuda. Čuda postoje i danas, naravno. I ako si ti taj koji radi čuda jer Duh Sveti djeluje po tvojim rukama, a onda ti dođe biskup i kaže: Nemoj ovo, nego ono, ili neki župnik koji ti se čini jako zaostao i staromodan, ljudski je da poludiš. Ali taj biskup ima širu sliku priče, taj „staromodan“ župnik ima svoje drugo poslanje. Što si duhovniji to manje sudiš druge, i to si poslušniji i ponizniji. Jer to su plodovi Duha svetoga. Oholost i pobuna ne. Sveti Franjo je danima stajao na kiši pred Vatikanom jer ga Papa nije htio primiti onako odrpanog. To je bilo vrijeme crkvene raskoši. Franjo se lako mogao naljutiti. Odrekao se svijeta i bogatstva, prate ga ljudi a Papa ga neće primiti. Luther se naljutio na svećenike kao takve, čak ga nisu ni ponizili kao sv. Franju! I kakve su posljedice? Papa je sanjao da mu se ruši Lateranska bazilika a da je taj odrpani fratar koji stoji ispred Vatikana drži da se ne sruši. Odmah ujutro je pozvao sv. Franju i odobrio mu red, a taj je red napravio čuda po svijetu! Obnovio crkvu i danas je njezina snaga. A Luther je pokrenuo herezu! Iz oholosti!

  Što si duhovniji to manje sudiš druge, i to si poslušniji i ponizniji. Jer to su plodovi Duha svetoga. Oholost i pobuna ne. Sveti Franjo je danima stajao na kiši pred Vatikanom jer ga Papa nije htio primiti onako odrpanog. Ali, nije se naljutio, ostao je ponizan

Oholost je strašna. I ne napada samo ove poznate, napada i nas. Recimo, ja sam imala problem sa svećenicima. Nakon što sam osvijestila da sam katolkinja, počela sam se uspoređivati sa svećenicima i zamjerati im. Pa ja dobra, pa ne lažem, ne kradem a vidi njih… I to me je stvarno mučilo. I onda se dogodila jedna fina epizoda. Bila sam na balkonu i presađivala sam cvijeće. Zamazala balkon i satima ga prala. Na kraju sam sve oprala ali mi je ostao jedan tanjurić od tegle, a voda koju sam imala u posudi bila je strašno prljava. Nije mi se dalo ići po novu vodu i stavila sam onako, reda radi, tanjurić u tu vodu. A on je izašao čist iz nje. I shvatila sam – funkcija vode jest čistiti, čak i kada je prljava. A funkcija svećenika je dijeliti sakramente i on to čini jer ga je Bog ovlastio. Kakav je on sam za sebe, čist ili prljav, to je njegova stvar za koju će odgovarati pred Bogom. Ali, da bi tu funkciju svećenika shvatio moraš vjerovati u moć i djelovanje sakramenata. Puno njih koji mrmljaju protiv svećenika zapravo ne vjeruju ili nisu svjesni do kraja važnosti sakramenata i Božjeg djelovanja kroz Crkvu. Kako Bog djeluje na različite načine – od onih umnih teologa poput svetih Augustina ili Tome Akvinskog do sv. Ivana Vianneya koji nije mogao naučiti riječ latinskog, ali je Bog radio velike stvari preko njega. Sakramenti su jedan način duhovnog komuniciranja s Bogom, a posao svećenika jest da mi te sakramente omogući. I od tada ja sa svećenicima nemam nikakvih problema. Osim toga, kada sam se malo smirila shvatila sam da svi svećenici koje ja poznajem vjeruje u Boga i iskreno rade za njega, gore za Boga. Oni imaju svoje karakterne mane, ali se svi bore s njima i žele služiti.

Pa zato, sad kad netko krene ogovarati neke svećenike jer su to čuli ili čitali u novinama ja pitam – a jel ti znaš nekog takvog svećenika ili kažem: a moj župnik je baš fora. I odmah se raščisti nebo iznad nas i ti isti ljudi koji su na sva usta kudili svećenike počnu govoriti pozitivne primjere. Važno je suprotstaviti se. A svećenicima uopće nije lako, osim što imaju razne kušnje, budu pretrpani poslom, osamljeni ili imaju braću oko sebe koji im ne moraju odgovarati, a svi od njih očekuju da budu sveci i to savršeni po mjeri onoga koji ih gleda. Mjere im svaku riječ! Zamjeraju svaki pokret. Zlonamjerno tumače, pa ti izdrži. Gledam ja ljeto na misi svećenika – svi u crkvi u majičicama on ima tri haljine na sebi, propovijeda iako mu svi mjere svaku riječ, izvrši pretvorbu i daje nam Tijelo Kristovo iako u redu ispred njega stoje ljudi za koje zna da ga ogovaraju. Mislim da ja polovini njih ne bi dala Presveto!  A tek ispovijedi, idu blagdani a oni sjede dok mi nabacujemo svoje grijehe na njih i čistimo se! To sam jednom rekla jednom svećeniku u Sloveniji kako je eto njima teško jer moraju ispovijedati za blagdane. A on je odgovorio: da meni je to bilo strašno kako ću ja kao grješan čovjek nekome otpuštati grijehe. I ja tad shvatila da je uopće ne razumijem dubinu njihova poziva. I da je moja osuda svećenika bila posljedica moje oholosti. Mislila sam da sam bolja. Od tog razgovora u Sloveniji sam počela moliti za njih. Kao što i Papa govori: Molite za mene. On je prvi papa za kojeg se ozbiljno molim.

To je povezano i da tako kažem s mojom trećom fazom u molitvi. Nakon što sam želje ubacivala Bogu ko u džuboks, pa sam mu puštala projekcije svojih situacija kao na filmskom platnu shvatila sam da je   sve to što mi molimo Boga bez veze i nevažno. To je kao da ulaziš u trezor svjetske banke i uzmeš 10 kuna za tramvaj, a tamo leži vječni život, spas duše, blizina i blagoslov Božji… Pa sad pokušavam što više moliti za sve ljude, za Crkvu, za Europu, jednostavno moliti i predavati molitvu Bogu da je on upravi kamo želi. Meni je važno da sam, u onom ratu za naše duše, na njegovoj strani! (Prvi dio ovog izvanrednog intervjua vidi OVDJE!)

Razgovarao Goran Andrijanić | Bitno.net

Objavljeno: 25. kolovoza 2014.

Možda vam se svidi