sanja snimio Davor Višnjić

– Gledao sam vas na jednoj konferenciji kada ste pričali o svom pozivu. Bilo je zanimljivo čuti kako ste već kao mala djevojčica željeli biti – kazališna kritičarka!

Svi mi smo određeni svojim talentima i svojim nagnućima, problem je u tome što taj prvotni impuls nekako prigušimo. Odrastala sam u malenom mjestu, Kloštru Podravskom, gdje nije bilo kazališta. I jednom me je mama odvela u Viroviticu na kazališnu predstavu. Kada sam prvi put sjela u stolac i kada su se prvi put ugasila svjetla, a zastor otvorio, ja sam bila očarana, potpuno „kupljena“. Vraćali smo se kući i rekla sam: Mama, ja bih da moj posao bude da gledam kazališne predstave. Odgovorila mi je: Rekla si to sada meni i nemoj to više nikome govoriti (smijeh). Ipak sam to rekla susjedi koja me je jako voljela. Odgovorila mi je: Kćerka draga, kakav ti je to posel? Ko da te netko plaća da gledaš televiziju! Naravno, u mom selu se poznavalo sedam vrsta poslova – liječnik, svećenik, profesor, poštar, administracija, trgovac i seljak.

E sad, ja sam mogla sve to zaboraviti i reći da ništa od toga. Međutim, to iskustvo je ostalo u meni i djelovalo je. Kada ne znaš točno što hoćeš, onda pokušaj po srcu birati barem ono za što osjećaš da te manje odbija (smijeh). Tako sam birala srednju školu i tako sam birala fakultet. Znala sam da se ne želim baviti prirodnim, nego društvenim znanostima Kada sam došla u Zagreb na studij komparativne književnosti i francuskog jezika, počela sam čitati novine i shvatila da moj posao iz snova – postoji! Postoji čovjek koji piše o predstavama dakle posao mu je da gleda predstave. I zove se kazališni kritičar!

– Znači, to dječje maštanje, ispostavilo se, bilo je pravi Božji poziv?

Ja vjerujem da nam Bog stavlja u srce talente i sklonosti, kao i odgovornosti prema njima, ali nas okolina na određeni način cijelo vrijeme udaljava od toga. Mi u srcu znamo što želimo i kamo želimo ići, ali to ne možemo odmah precizno definirati. Ali, možemo već od početka vidjeti neke temeljne sklonosti – jesu li ti draže prirodne ili društvene znanosti, jesi li za posao povezan s javnom komunikacijom ili ne, lijepo crtaš ili lijepo pišeš, lud si za brojevima ili voliš životinje… i slično. Dakle, te talente koje nam je Bog stavio u srce dužni smo razvijati. Ona predivna biblijska priča o talentima govori upravo o tome. Gospodar se naljutio na slugu ne zato što nije puno zaradio nego zato što sa svojim talentom nije ništa napravio. Ali okolina oko nas nam stalno govori – moraš raditi nešto „pametno“. A što je doista pametan posao? Svi govore, onaj na kojem se puno zaradi. Ali koliko ima bogatih a nesretnih ljudi, pa mi se nekako čini da to ipak nema veze. Čini mi se da je „pametan“ onaj posao koji voliš raditi, koji radiš dobro i s kojim stvaraš neku korist za zajednicu. Kada takav posao nađeš, onda s njim dolazi i sve ostalo – novac, slava, priznanje… Možda nešto sporije, ali dolazi.

Svako kazalište šalje vrlo konkretnu poruku. Neki umjetnici tvrde da je njihova umjetnost oslobođena te poruke, da je nadvisuje. To nije točno, poruka je uvijek tu. I politička i etička i duhovna – od toga tko je kriv za Domovinski rat do toga ima li Boga ili ne u suvremenom svijetu 

Na svom duhovnom putu otkrila sam kako ne postoji idealna ‘formula’, recept, koji će ti pomoći donijeti odluku u nekom presudnom trenutku. Ali , zato postoji stav koji će ti pomoći tu odluku donijeti: osluškuj vlastito srce u kojem je ono što je autentično u nama. Ono Božje. I slijedi to, što god ti okolina govorila. Ima predivna priča o žabicama koje su se penjale na visoku planinu. i svi su dovikivali da im je to preteško, i sve su odustale osim jedne. Ona se popela na vrh a kad su je htjeli intervjuirati otkrili su da je – gluha. Zato je i uspjela.

– Dobro, idemo malo o toj ljubavi prema kazalištu… Zašto vam je toliko važno? I zašto bi nama ostalima trebalo biti važno?

Standardan odgovor je: kazalište je živa umjetnost. Ono je jedina umjetnost u kojoj živi sudionici na sceni predstavljaju dio svijeta. I u tome je nešto doista posebno: u činjenici da živi ljudi na sceni živoj publici, dakle tebi osobno, prenose neku poruku. Kazalište je, primjerice u odnosu na filmsku umjetnost, prilično ograničeno u svom prikazivanju svijeta. Koliko god se scenografi trudili, koliko god novaca uložili u spektakl – pozornica ipak ostaje skučena na svoj fizički prostor. Zato je gledatelj mora nadograditi svojom imaginacijom, od gledatelja se traži aktivan angažman koji pojačava tvoj doživljaj. Uključen si u cijelu predstavu sa svojom maštom. I zato je jači dojam koji kazalište ostavlja na tebe.

Upravo zbog snage djelovanja ono mora imati i odgovornost prema publici. Uvijek govorim svojim studentima – vi odabirete kakvu ćete poruku poslati sa scene i važno je da ste svjesni da s tom porukom na neki način utječete na ljude koji vas gledaju. Želim da nauče razlikovati trendove koji su trenutačno „in“ i svoje vlastite poticaje i želje pa ako se to ne poklapa da imaju snage oduprijeti se.

Svako kazalište šalje vrlo konkretnu poruku. Ona govori o životu, o društvu u kojem živimo, o uzrocima zbog kojih je ono takvo kakvo jeste. Poruka o tome imaju li taj život i to društvo neki dublji smisao i značenje i kakav ili nemaju i zašto. Neki umjetnici tvrde da je njihova umjetnost oslobođena te poruke, da je nadvisuje. To nije točno, poruka je uvijek tu. I politička i etička i duhovna – od toga tko je kriv za Domovinski rat do toga ima li Boga ili ne u suvremenom svijetu. Imaju je i druge umjetnosti, ali ona se u kazalištu prenosi na posebno dojmljiv način.

– Kazalište je uvijek imalo tu društveno važnu ulogu?

Da, njegovu važnost pokazuje i njegov nastanak – nastalo je iz vjerskog rituala. Danas se antička religija smatra kao mit, kao literatura koju promatramo fenomenološki, ali ona je bila njihova vjera. Kazalište se igralo na Velikim Dionizijevim igrama, značajnom vjerskom prazniku antičke Grčke. Nastalo je iz rituala kada je jedan od glumaca koji je sudjelovao u pohvali Dionizu progovorio u njegovo ime. Predaja kaže kako je tadašnji gradonačelnik Atene, Solon, bio zgrožen time, tom „laži“. Ali, ta se „laž“ ljudima svidjela i gluma je postala konvencijom kazališta. Međutim, od ovog ritualnog izvora ostala je ritualna funkcija kazališta u Grčkoj. U kojoj je mjeri kazalište u antici bilo važno, govori i podatak da su građani za ispade na festivalima na kojima su se prikazivale predstave bili kažnjavani – smrću.

Današnje kazalište je nastalo na dva temelja i oba su religiozna kazališta. Prvi je antika a drugi je srednji vijek. U njemu je kazalište također imalo vjerski karakter s takozvanim prikazanjima, predstavama koje su govorile o Muci Isusovoj (misteriji), svecima (mirakuli) ili moralnom pouku kako spasiti dušu (moraliteti). Dakle, vjerske teme na pouku i osnaženje publici postavljale su se u sklopu najvećih vjerskih blagdana. U obje epohe kazalište se odvijalo u krugu koji je označavao cijeli svijet, a predstave su bile svevremenske jer su govorile o nečemu što se uvijek ispočetka ponavljalo, odnosno zauvijek trajalo. Bila je uključena cijela zajednica, u kazalište su išli svi i bilo je – besplatno za publiku!

Ali je postavljanje kazališta oduvijek bilo jako skupo. U antici su ugledni građani imali obvezu financijski pomagati zajednicu, to se zvalo liturgije. Recimo opremiti ratni brod ili organizirali festival kazališnih predstava! I u srednjem vijeku prikazanja su bila jako skupa, ali bi cijeli gradovi sudjelovali u njihovu financiranju. Kazalište je i danas jako skupo, ali se uvijek pronalaze sredstva za njega.

– Znači – važno je.

Točno, važno je. Iako u nekim vremenima manje, u nekima više. Govorimo li o antici, kazalište je tada osnaživalo zajednicu. Grci su igrali svoje mitove u kazalištu, svoju vjeru! Priče koje su znali iz mita, ali su im dodavali motivacije likova i komentar kora. Kor je predstavljao društvo, on je suosjećao s likovima ili ih je i kritizirao, tumačio u čemu su pogriješili. Dakle, antička tragedija bila je ne samo ritualna nego i didaktična, iznimno važna za zajednicu. Slično je u srednjem vijeku – u Muci se uvijek pojašnjavala motivacija likova – zašto je Juda izdao Isusa ili zašto je Bog pristao na to da bude raspet. To su dvije ritualne epohe gdje je kazalište gotovo sveto.

U nekim drugim epohama ono služi zabavi ili obrazovanju, kada je imitativno ili citatno. Rim, renesansa, klasicizam – to su razdoblja koja su bila okrenuta antici, prošlosti i u tim su epohama tražili inspiraciju pa su u svom vremenu imali suženi doseg – samo obrazovanu publiku. Time su izgubili i ritualni karakter jer više nisu govorili o svojim bogovima, o svojoj vjeri, nego su citirali nekog drugog.

Postoje i druge epohe, poput baroka ili građanske drame 18. i 19. stoljeća, koje se bave društvom i vremenom u kojem djeluju i ojačavaju njegove temelje. Kazalište je tada u suglasju sa svojim vremenom, bavi se s njime i nudi rješenja za njega. To ne znači da se izbjegavaju teške i ružne teme, ali se s pozornice ljudima šalju poruke o tome kako se ne treba ponašati. Mi danas Edipa tumačimo kao borca za slobodu, ali on je svojedobno napisan kao lik koji je bio motiviran ohološću, pogrešnim stvarima. Ne samo njegovo ponašanje, nego i kor nam to jasno govori. Sve velike tragedije antike, baroka i građanske drame/tragedije napisane su kako bi pokazale ljudima kako ne treba živjeti, a kroz tragične primjere pojedinaca. Sve te epohe koje su bile u suglasju sa svojim vremenom, pokazivale su da je svijet dio jednog velikog sustava u kojem vlada dobri Bog. I ako se negdje dogodi nepravda, ona će, makar na drugom svijetu biti ispravljena. Riječ je o sustavu u kojem je na vrhu bio Bog i vjera koji su tumačili svijet, ispod njega je bio kralj koji je bio predstavnik države i definirao dužnost, a na trećem mjestu je bio otac, glava obitelji koji je svojim ponašanjem definirao čast. Srednji vijek se bavio Bogom, barok kraljem i državnom vlašću, a 18. i 19. stoljeće ocem i obiteljskom zajednicom. Pedro Calderon de la Barca, najznačajniji pisac baroka, svoje je komade pisao iz uvjerenja, nitko ga nije tjerao na to. Bio je ugledan i bogat, a pisao je srednjovjekovne komade i predivan Život je san. On je svjesno i promišljeno pisao te afirmativne komade dokazujući da svijet ima smisla a čovjek u njemu ima svoje mjesto. Shakespeare je na kraju svog dramskog rada napisao Oluju u kojoj glavni lik, Prospero, postane veliki čarobnjak ali se na kraju komada odrekne magije u korist vjere i umjesto osvete za nanesenu nepravdu izabere oprost. Time on zaustavi kotač zla koji je u svim Shakespeareovim tragedijama funkcionirao besprijekorno: jedno ubojstvo je rađalo drugo i tako u nedogled.

– Da malo ubrzamo – a gdje smo danas s kazalištem?

Ooooo… (smijeh). Tu je presudan kraj XIX. stoljeća koji je donio prave promjene u društvo. Do tada je društvo bilo duboko prožeto kršćanstvom, ljudi su vjerovali u Boga i u vrijeme klasicizma ili renesanse koji se danas prikazuju kao nekršćanske epohe. Ali, XIX. stoljeće je donijelo prekid s time. Nakon ere prosvjetiteljstva i racionalizma na vrhu idejne hijerarhije više nije bio Bog nego znanost. Svijet ne tumači Božja providnost, nego razum i znanost. Odnos prema društvu je kritika društva a ne više dužnost, a umjesto časti i obitelji sada je individualac.

To je dovelo do dvije posljedice. Prva je da se sad sve prošle epohe tumače iz tog ključa, pa tako veličamo renesansu i klasicizam i smatramo ih nekršćanskim, a ne volimo ove kršćanske epohe – srednji vijek, barok  i građansku dramu. Antiku ne možemo zanijekati ali je tumačimo iz glavnog junaka a ne iz kora. Pa nam je zato danas Edip velik borac za istinu jer u izvedbama izbacimo kor i one dijelove gdje se pokazuje njegov karakter.

Druga posljedica je da je društvo, a i umjetnost, vjerovalo da će kritika društva dovesti do poboljšanja društva. Naturalizam i realizam su proklamirali da umjetnik mora biti ne samo fotograf i prikazati točno svijet oko sebe, nego i kirurg. Dakle prikazati one ružne strane svijeta ne bi li ih odstranili i poboljšali svijet. Utoliko je namjera bila pozitivna, ali se s vremenom počela pretvarati u kritizerstvo. Ružne strane društva počele su biti prikazivane kao jedine moguće, jer je izgubljen onaj vrijednosni okvir koji ih je korigirao i nadvladavao… Nema više ideje da se društvene degradacije prikazuju kao primjeri kako ne živjeti. Da se zlo pokazuje na pouku. Ne, do kraja XX. stoljeća ružna slika svijeta postala je ona koja se nameće, kao da druga slika svijeta ne postoji. U kazalištu je dobar primjer za to trend nova europske drame, o kojoj sam pisala. Najgori mogući oblici ljudske komunikacije – silovanja, nasilje, psovke, perverzije… – nameću nam se kao jedini mogući oblici postojanja. To se proglašava hrabrošću da se kaže istina a svaka druga slika svijeta – licemjerjem koje zatvara oči pred istinom!

  Mene ne zanima gledati kako nekog na pozornici siluju ili ubijaju. Mene, kao i umjetnost svih tih prošlih stoljeća, zanima ljudska duša i razlozi kako se čovjek nađe u tragediji i kako iz toga izlazi

– A gdje je tu želja za poboljšanjem društva?

O tome i jest riječ i to me posebno živcira. Umjetnost je uvijek govorila i o ružnim stvarima, o ljudima na rubu, o zločinima svake vrste, ali je umjetnost imala svoj stav o tome. Prije nam je pokazivala te strahote kao nešto što treba riješiti ili izbjegavati. Sada, u XX. i XXI. stoljeću taj nam se svijet nameće kao jedini mogući. Ti umjetnici tvrde kako je to prava slika svijeta, a mi smo slijepi i licemjerni. A zapravo nam nude horor. Horor je žanr u kojem nema izlaza za dobre jer zlo pobjeđuje. E, taj horor je postao konvencija visoke umjetnosti, one koja je trebala propitivati društvo i mijenjati ga nabolje. Pozitivne emocije, društvena pravila, temeljne institucije društva i naše temeljne vrijednosti – sve je to prikazano kao nešto lažno, pokvareno. To je trend koji trenutačno vlada u kazališnoj umjetnosti i koji slijede svi oni redatelji koji žele biti priznati u mainstreamu, glavnoj struji. Upravo zato što im je važno samo pokazati zlo, prikazuju i eksplicitno ili direktno nasilje. Do XX. stoljeća na sceni se govorilo o strahotama ali ih se nije prikazivalo jer je autora zanimala ljudska duša, motivacija, zašto se to dogodilo… no sada toga više nema pa su umjetnici krenuli pokazivati to „čisto“ nasilje na sceni. Krv pršti, pljuje se i zalijeva, tuče i siluje. Ali mene ne zanima gledati kako nekog siluju ili ubijaju, mene, kao i umjetnost svih tih prošlih stoljeća, zanima ljudska duša i razlozi kako se čovjek nađe u tragediji i kako iz toga izlazi.

– Međutim, kazališni redatelji poput Olivera Frljića tu će „estetiku ružnog“ prikazati kao nešto nužno, kao metodu suočavanja društva s njegovim anomalijama, potrebnu da se one prevladaju, kao neku vrstu katarze…

Oliver Frljić je jako inteligentan i nadaren redatelj koji funkcionira po načelu namjerne emotivne provokacije. Međutim, riječ je o kontroliranoj i mudro vođenoj provokaciji. Frljić pažljivo ispipava što kod ljudi budi emocije i onda na tome inzistira. Radio je „Bakhe“ na Splitskom ljetu 2008. gdje je optužujuće spominjao hrvatske zločine u Lori, a 2010. „Buđenje proljeća“ Franka Wedekinda u ZKM-u gdje je napao Crkvu pa je recimo križ pretvarao u svastiku. Međutim ljudi su puno više reagirali na „Bakhe“, dok je „Buđenje proljeća“ prošlo nezapaženo. Tako je shvatio da vrijeđanje nacionalnih osjećaja izaziva ogorčenije reakcije nego vrijeđanje religijskog. Pa mu je krenulo: u predstavi „Pismo iz 1920.“ izvrijeđao je Bosance proglasivši Bosnu koncentracionim logorom i u svoje vlastito ime izjavio: mrzim Bosnu, izvrijeđao je i Srbe jer su u predstavi o Đinđiću gazili srpsku zastavu i glumci optuživali sve u gledalištu za njegovo ubojstvo…

Frljić sebe prikazuje kao „borca za istinu“, ali riječ je o umjetniku koji cijelo vrijeme kalkulira i radi ono što „prolazi“. Naime, sve što Frljić radi u potpunom je suglasju s mainstreamom, glavnom strujom, u našoj zemlji. Umjetnički i kazališni mainstream u Hrvatskoj je „lijevi“, dakle promiče antinacionalne osjećaje, potiče se kritika svega nacionalnog. Uz to je projugoslavenski. I takvo je stanje u većini država bivše Jugoslavije. Frljić je, dakle, „in“, on ne radi ništa protiv glavne struje. To se vidi i po odjecima na njegove predstave. Istina je da izaziva pobunu publike jer kolektivno optužuje cijele narode, namjerno kopa po ranama iz svoje vizure ali su zadovoljni oni koji su važni u kulturi i koji je financiraju.

Kada su 1970-ih Škrabe, Mujičić i Senker napisali „Domagojadu“, predstavu koja pokazuje kako su Hrvati tijekom povijesti uvijek bili tlačeni, oni su bili zabranjivani, protiv njih se govorilo u informativnim emisijama tadašnje televizije. Ivo Brešan je nakon „Hamleta u Mrduši Donjoj“ imao problema i nekoliko godina nije mogao ništa pisati. To su bili pravi provokativni, dakle politički komadi. Frljić takvih problema nikada nije imao, osim u Poljskoj gdje su odustali od postavljanja njegove predstave. Za svaki skandal koji izazove on je nagrađen režiranjem po cijelom „regionu“, nagradama na festivalima. Kada bi Frljić režirao neku predstavu u kojoj bi se pohvalno govorilo o Crkvi, on nakon toga više ne bi imao gdje raditi. No, on točno zna koji gumb treba pritisnuti da dobije reakciju publike ali i pohvalu lijeve inteligencije i politike. Da je bilo po ministrici kulture Andrei Zlatar Violić, on bi postao direktor drame HNK u Zagrebu. No kako Milan Bandić nije „pustio“ ministričinog kandidata za intendanta, Velimira Viskovića, nije prošao ni Frljić. Ali je zato ubrzo još bolje nagrađen – postao je  intendant riječkog HNK. Direktorske i intendantske pozicije određuje politika jer su naša kazališta debelo financirana državnim novcem pa ima nekog smisla da oni koji upravljaju državnim novcem i određuju tko će njima upravljati u kazalištu. Iz njihova ponašanja očito da ga politika voli.

– S trendovima u suvremenom kazalištu puno ste se bavili u svojoj knjizi o „novoj europskoj drami“. Zaključak je: svaki umjetnik koji se suprotstavlja tom trendu isticanja negativnosti i poetici „krvi i sperme“, kako je zovu, u startu je osuđen na mariginaliziranje?

Da. Iako nema više trenda nove europske drame, osnovne postavke su i dalje tu. „Kritika“ društva koja nameće zlo, scene nasilja i seksa, psovke, to je sve jako „in“. Ako se prikaže nešto iole pozitivno, smatra se podilaženjem publici ili vlasti! Pukim ulagivanjem! Takvi se ljudi proglašavaju zanatlijama a ne umjetnicima!  Na žalost, to nije samo naš problem, to je trend u europskim kazalištima. Kada proučavam povijest drame, čini mi se da je cijeli taj proces išao postepeno. Svaka nova generacija dolazila bi s novim idejama koje su željele rušiti postojeće konvencije ili dodavati nove. Nekako mi se čini da smo do kraja XX. stoljeća zatvorili krug, dokinuli sve što smo mogli i nadam se da je vrijeme za novi početak, novo pronalaženje temeljnih ljudskih vrijednosti koje nam trebaju.

Činjenica jest da „afirmativni“ pisci, bez obzira na to jesu li kršćanskog ili tek humanističkog naboja, koji naprosto vjeruju u nešto dobro u čovjeku, neke pozitivne vrijednosti, da su takvi pisci apsolutno na margini. To znači da nemaju medijsku potporu a i kritičari ih ne ljube previše. Ali, na tim marginama takvo dobro kazalište i dalje živi, jer se te vrijednosti ne mogu uništiti. Ima tu jedna važna riječ – katarza! Nju je još Aristotel u Grčkoj označio kao jako važnu u kazalištu. To je kad prepoznaješ likove na sceni, suosjećaš s njihovim problemima i kroz to suosjećanje čistiš i svoje negativne emocije poput straha. Katarza tako ne samo da čini kazalište zanimljivim i bliskim nama u publici, ona nas na neki način čini boljima, čisti nas, ojačava. E sad, kazalište je polovinom XX. stoljeća izbacilo katarzu zajedno s pozitivnim emocijama kao kič a onda je došlo ono spomenuto crnilo  i tako smo sad u glavnoj struji kazališta i bez katarze i bez dobra na sceni. Ali naša potreba za kazalištem koje nosi katarzu je neuništiva. Predstave koje imaju medijsku pompu i putuju po svijetu po „in“ festivalima je nemaju. Njihov svijet zaleđen u zlu ne nudi nikakvu katarzu. Jer katarza nije samo „pročišćenje naših emocija“, za nju je potrebno imati nešto iznad toga svijeta kako bi tvoja emocija bila očišćena i kroz nju prošla. Katarza nužno zahtijeva Boga. Ono što je meni zanimljivo je kako umjetnici slijede društvene trendove pa su sad i oni u XX. stoljeću ateisti. Ali koliko god umjetnici bježali od Boga i vjere kao od nečeg jako „nemodernog i zaostalog“, silno bi željeli ponovo postići onu ritualnu poziciju kazališta i umjetnosti kao takve. Neki to postave kao manifest, recimo Antonin Aratud i cijeli postdramski niz performansa… Ali ne ide. Ne možeš imati ritualno kazalište bez Boga. A i publika im bježi. Ali mediji i politika su na njihovoj strani.

– Idemo malo o toj margini… Koja je jako dinamična!

Da, na margini se događaju genijalne stvari. Recimo, kazališni amaterizam. Postoji Festival kazališnih amatera Hrvatske i na njega se prijavi 170 predstava godišnje! Slavonija ima šest amaterskih međunarodnih festivala, Međimurje ima amatersku smotru koja traje pet dana jer imaju pedeset predstava svake godine! Ti silni ljudi u svoje slobodno vrijeme, bez ikakve naknade rade zanimljive predstave i pišu originalne drame, često na dijalektu. Drame koje govore o konkretnim problemima današnjeg čovjeka ali u sebi nose onaj osjećaj smisla svijeta o kojem su govorile neke prošle epohe. Oni čuvaju ono što je glavna struja izbacila, priču koju prepoznajemo, likove koji nas se tiču, emocije koje možemo proživljavati i „pročistiti“, vrijednosti koje i mi dijelimo. To kazalište ne slijedi trendove i zato o tome mediji šute.

Srećom i dječje kazalište i dalje čuva tu afirmativnu, pozitivnu sliku svijeta. Osim državnih dječjih kazališta, meni je najdraži primjer Nino Škrabe koji u Jastrebarskom vodi kazalište i radi predstave sa 150 djece na sceni! Možete li vi to zamisliti, 150-oro djece organizirati da uđu na scenu u pravo vrijeme, kažu nešto, otplešu nešto, izađu sa scene i budu iza scene tiho! A on je to napravio s „Petrom Panom“ i brojnim drugim predstavama. Jednom je Sonja Zubović rekla da Jastrebarsko nije u crnoj kronici upravo zbog Škrabea koji pokupi svu djecu s ulice, sve problematične, sve posvađane… Dovede ih u kazalište, a oni se zaljube u tu kazališnu ljepotu i prestanu misliti na ružne stvari. Iz dječjeg kazališta je izašla i ona divna poetika toplih i humanih drama Renea Medvešeka, sjećate se „Zimska bajka“, „Mrvek i crvek“ pa do „Hampera“ i genijalnog „Brata Magarca“ koji nije za djecu ali ima onu dječju radost igre!

„Afirmativni“ pisci, bez obzira na to jesu li kršćanskog ili tek humanističkog naboja koji naprosto vjeruju u nešto dobro u čovjeku, neke pozitivne vrijednosti,  jesu na margini. Nemaju medijsku potporu, a i kritičari ih ne ljube previše. Ali, na tim marginama dobro kazalište i dalje živi

Ili „Histrioni“, kazališna družina čije predstave praktički ne postoje u medijima (osim kad napadaju Zlatka Viteza koji ih vodi!), a koje čuvaju tradiciju pučkog igrokaza i komedije. Inače, komedija je žanr koji, unatoč tome što ga suvremena kritika prezire, čuva neke temeljne društvene vrijednosti na jedan zabavan i popularan način. „Histrioni“ su uz to rijetko mjesto jednog političkog stava drugačijeg od onog dominantnog, kazalište gdje je moguće postaviti predstavu Mire Međimoreca „Hrvatska Antigona“ koja govori o nepravedno osuđenim generalima, Dubravka Jelačića Bužimskog “Plava krvna zrnca” gdje su i epizode iz Domovinskog rata) ili „Bunjevački blues“ Tomislava Žigmanova o životu Bunjevaca. Dakle drame koje neće generalno ocrnjivati hrvatsko društvo i govoriti o kolektivnoj krivici roda hrvatskoga, nego pokušati analizirati stanje stvari.

Potom, tu je Miro Gavran, čovjek koji je svjesno odabrao marginu, odnosno pisanje za svoju dušu a ne za trendove. Direktori kazališta točno znaju što je „in“ i što će im proći na festivalima ali također znaju da takve predstave nemaju puno publike. Onda rade kompromise, malo postavljaju festivalske stvari, a malo Miru Gavrana. Na tome što ga vole provodioci, glumci i publika, on je – sam samcat – napravio međunarodnu karijeru. On je jedini živući pisac koji već nekoliko godina ima festival izvan svoje rodne države – u Slovačkoj! Dobio je brojne ugledne nagrade i uvršten je u razne antologije u inozemstvu, a o tome se ne govori previše kod kuće jer je on ipak autor koji piše „samo za publiku!“ O Frljićevim putovima znate svaki detalj!

Svi ovi koje sam nabrojila nemaju medije. Najbolji primjer mi je kako se jako u medijima napuhivala 50. izvedba „Garaže“ u Zagrebačkom kazalištu mladih a predstava se odvija na pozornici, pa vi računajte koliko je ljudi vidjelo, dok je 200. „Hotel Babilon“ monodrama Mire Gavrana koju je Mladena Gavran tako virtuozno izvodila u velikim dvoranama prošla s proslavom uz prijatelje! No, taj teatar na margini ima publiku jer postoji potreba za takvim predstavama. Za razliku od one glavne struje koja ima i medije i festivale ali nema publiku. Slično je i u filmu – najmanje medijske pompe dobio je meni najdraži film „Sonja i bik“ Vlatke Vorkapić. Gledala sam ga tri puta i sa sinom i s mužem. „Svećenikovu djecu“ Vinka Brešana sam pogledala po dužnosti i neću više nikad.

U drugom dijelu razgovora Sanja Nikčević progovorit će o tome kako je postala “crna ovca” hrvatske teatrologije, te o svom duhovnom putu, karizmatskom pokretu, svećenicima i poslušnosti Crkvi. (Drugi dio vidi OVDJE!)

Razgovarao Goran Andrijanić