Roman

U romanu „Sarin ključ“ Tatiane de Rosnay (Mozaik knjiga, 2011.) usporedo pratimo povijest dva vremena i dvije obitelji, da bi se te dvije povijesti postupno stopile u jednu, što otvara prostore nadi ali ništa manje i zebnji.

U ljeto 1942. francuska je policija u Parizu provela masovno uhićenje Židova, koje je zatočila u krajnje neljudskim uvjetima kroz više dana na zimskom biciklističkom stadionu „“Vél d’Hiv“. Među uhićenima bilo je 2916 žena, 1129 muškaraca i 4115 djece mlađe od dvanaest godina. Nakon što su ih odveli s biciklističkog stadiona, prvo su izdvojili muškarce, potom i žene, te ih odvezli u Auschwitz, gdje ih je većina i ubijena. Djeca – odvojena od roditelja – ostala su oko mjesec dana u logorima Beaune-la-Rolande i Pithiviers, nakon čega su i ona otpremljena u logore, izravno u plinske komore.

S tim se događajem, dugo prešućivanim u francuskoj povijesti, 2002. godine susreće novinarka Julia Jarmond i na razini povjerenoj joj novinarskog zadatka i na osobnoj razini. Istražujući taj događaj ona otkriva da se on snažno i duboko utkao i u život obitelji njezinog supruga, a po tome i u njezin život.

Kroz potragu za Sarom Starzynski, koja je kao djevojčica uspjela pobjeći iz logora, Julia Jarmond je u potrazi i za vlastitim identitetom te u preispitivanju sustava vrijednosti (i nevrijednosti) kroz koji se ljudi suočavaju s vlastitom odgovornošću, odmiču od nje, a u potrebi za samoopravdavanjem i odriču vlastite odgovornosti.

Novinarku Juliu Jarmond pritom posebno zanima kako je moguće nedužne ljude odvoditi u smrt, kako je moguće to promatrati bez potrebe da se za njih zauzme i kako je moguće potom živjeti kao da se ništa nije dogodilo.

Dok traga za odgovorima na ta pitanja, ona otkriva da je – premda ne odviše mlada – trudna. Njezin ju suprug potiče na pobačaj kao na razumljivo i jedino dobro rješenje. Jednako tako se očituje i njezina sestra, dok njezina kći – u pubertetu – nije baš sigurna može li se radovati tom djetetu, svom dosta mlađem bratu ili sestri.

Pobačaj, od kojeg će Julia Jarmond u posljednjem trenutku odustati, predstavljen je kao nešto u našoj suvremenoj civilizaciji toliko prihvatljivo da o tome i nema potrebe posebno razmišljati. Usporedbe sa stradanjima nedužnih Židova, koje se nužno nameću, ovdje kao da gotovo posve zakazuju. Smrt začetih, unatoč njihovom pravu na život, unatoč njihovoj nedužnosti, olako se prihvaća kao nešto što ne dovodi u pitanje našu čovječnost.

Julia Jarmond, potaknuta i poviješću života Sare Starzynski, nalazi i razloga i snage da stane na stranu života, prihvaćajući cijenu koju će zbog toga trebati platiti.

Knjiga je objavljena 2006. godine, a po njoj je 2010. godine snimljen i film s Kristin Scott Thomas u glavnoj ulozi. Dok je knjiga u nas prevedena i objavljena u razmjerno kratkom roku, film je u nas do sada bilo moguće vidjeti samo na otvorenju 6. Festivala židovskog filma Zagreb – festivala tolerancije, bez ikakve naznake o mogućnosti njegovog daljnjeg prikazivanja.

„Sarin ključ“ itekako vrijedi i čitati i gledati.

Stjepan Lice