Knjiga “Zašto Bog dopušta patnju?” poljskoga pavlinskog redovnika o. Augustyna Pelanowskog pojavila se u hrvatskom prijevodu i upoznaje nas s djelom jednog od trenutačno najpopularnijih poljskih propovjednika

Knjiga

Poljski pavlin o. Augustyn Pelanowski jedan je od onih svećenika koji imaju dar za iskoristiti svaki raspoloživi medij za plodonosno naviještanje Isusova evanđelja. Knjige, novinski članci i kolumne, propovijedi, predavanja, seminari duhovne obnove, nosači zvuka, istupi u javnim medijima, umjetničke slike koje stvara – sve su to za pavlinskog redovnika forme evangelizacije čije mogućnosti koristi u cijelosti. Njegove propovijedi snimaju se i potom objavljuju na “piratskim” CD-ovima koji kruže ili osvanu na internetu, seminari duhovne obnove koje održava i za laike uvijek su krcati, a knjige koje objavljuje razgrabljene. Jednostavno, riječ je o svećeniku koji, kako to karizmatici vole reći, “ima snažno pomazanje” za svoj duhovni poziv.

Potpisnik ovih redova za o. Augustyna prvi je put saznao čitajući knjigu “Radikalni”. U toj knjizi koja sadrži svjedočanstva obraćenih poljskih pank glazbenika on se spominje kao jedna od ključnih osoba za njihovo okretanje Bogu, posebice u slučaju Tomasza Budzynskog, slikara i pjevača benda Armia i trenutačno jednog od najzanimljivijih kršćanskih umjetnika u Poljskoj. On je s o. Augustynom (koji se tada zvao Piotr) išao u srednju školu primijenjene umjetnosti u Naleczowu, jednoj od najuglednijih u Poljskoj. Pelanowski svoju umjetničku naobrazbu nije zapustio kada se zaredio – i danas se bavi slikarstvom, a njegove slike imaju, očekivano, duhovne motive. Možda mu je upravo ovaj umjetnički “background” olakšao komunikaciju s ljudima koji su dolazili iz toga svijeta i koji su svoje kreativne darove nakon obraćenja koristili za Božju slavu. Pelanowski je gostovao kao vokal na prvome albumu benda 2Tm2,3 – svojevrsne supergrupe koju su osnovali obraćeni pank i metal glazbenici radi evangelizacije.

Široj javnosti u Poljskoj o. Augustyn ipak je najpoznatiji po svojim izvrsnim knjigama, koje se sada, zahvaljujući Pavlinskom redu u Hrvatskoj, počinju pojavljivati i u hrvatskom prijevodu. Provincijal Hrvatske pavlinske provincije pater Marko Kornelije Glogović studirao je na bogosloviji u Krakovu i tamo mu je o. Augustyn bio duhovnik, znači dobro poznaje i njega i njegovo djelovanje i odlučio je s njim upoznati Hrvate.

Knjiga “Zašto Bog dopušta patnju?”, objavljena u izdanju nakladničke kuće Snaga za život, u originalu nosi ime “Umiranje koje oživljava” (Umieraine ozywijace), ali hrvatska inačica naslova nešto izravnije pogađa srž teme o kojoj Pelanowski piše. Ljudska suočenost s patnjom kao neizbježnom sastavnicom života i duhovna borba koja iz te suočenosti proizlazi, sa svim onim klasičnim pitanjima koje čovjek u takvim situacijama postavlja – to je ono o čemu poljski pavlin piše – ne pokušavajući pri tome izbjeći davanje odgovora koji mogu presuditi o jačanju ili slabljenju nečije vjere. Kako Pelanowski naglašava, tragično i tragedija nisu simptomi ljudske slabosti, nego prigoda za rast do punine naše osobnosti.

“Postoji dio ljudske duhovnosti koja ne poznaje ‘instituciju dragovoljaca’. Tamo se ne ulazi dragovoljno. Taj dio je tragičnost, ljudska tragedija. Čovjek koji prebiva u toj sferi počinje drugačije misliti, osjećati i žudjeti. Ono što je drago i blisko svim ljudima, za njega postaje nepotrebno i strano (Lew Szestow). Tek tamo, u dubinama provalije, korak od smrti, počinjemo ispravno misliti. Izvan tragedije mišljenje se događa ekonomskom kalkulacijom, umijećem iskorištavanja drugih za osobni rast i probitak, i biološki i psihološki. U tragediji dozvoljavamo biti iskorišteni, poniženi, da se drugi mogu uzdignuti. U tragediji i umiranju, volimo nekoga ne zbog naše bliskosti s njim, nego zbog nedostatka praznine i čežnje.“

Svoju duhovnu argumentaciju Pelanowski gradi na Svetom pismu iz kojega odabire dijelove koji svojim porukama dobro ilustriraju ono što želi priopćiti. Pri tome, cijelo to vrijeme redovnik spaja svoje besprijekorno teološko i egzegetsko baratanje Svetim pismom sa psihologijom i općenitom upućenošću u ljudsku narav. U takvom pristupu fragmenti iz Biblije miješaju se s pričama i primjerima iz konkretnog života, a time se dobiva nova dubina u iščitavanju i analizi svetih spisa. Jednostavno, Pelanowski posjeduje široko teološko znanje, ali ne ono koje se iscrpljuje u dociranju s akademskih visina, nego koje odiše proživljenošću zbog koje može biti preneseno onima koji ga trebaju i žeđaju za Riječi.

U knjizi se progovara o umiranju i Pelanowski razlikuje dvije vrste smrti – “umiranje za druge i Boga i bijeg pred davanjem sebe, svoga života za druge”.

Oni koji izbjegavaju “umiranje za Boga i za druge”, upozorava Pelanowski, završavaju poput Jone, koji je bježao od Božjeg poziva, u utrobi kita, sotone koji nas pokušava “progutati”, dovesti do postupnog gubitka identiteta. Izdajemo svoje poslanje, izdajemo sebe i završavamo u “životarenju u nekom prostoru polupostojanja i trajanja uhvaćenog u mreži demona i zavijanja duhova”.

U potrazi za odgovorom na misterij patnje i njezina pravilnog prihvaćanja Pelanowski nam ponavlja kako je za to potreban istinski odnos s Bogom kojega nema bez potpunog pokajanja. Pelanowski piše o molitvi kajanja Naham – poznatoj iz starozavjetne priče o Esteri.

“Riječ NAHAM u hebrejskom sadrži u sebi ogroman ras­pon značenja, počev od žalosti i tuge do radosti i utjehe, ali prvenstveno označava kajanje koje čovjek proživljava u svome srcu pred Bogom. U Esterinoj molitvi sadržano je ne samo priznanje grijeha cijelog naroda i žalost zbog prevare Božje ljubavi, nego i molitva za druge koja je karakteristična za pravedne i svete duše. Njezin vapaj je čista ljubav”, piše Pelanowski i predlaže tu molitvu kao način pročišćenja svega što nas odvaja od Boga:

“Način molitve koji ovdje predlažem ne može biti psihološki trening niti ulazak u ljudsku nutrinu koji se provodi samo radi sebe samoga. U tome slučaju, to bi bilo teško shvatljivo i izrodilo bi se u duhovnu devijaci­ju a zasigurno bi bilo i put u narcizam. Molitva NAHAM označava svjestan ulazak u samoga sebe da se konačno dođe do Boga. Mora to biti ulazak u prostranstva svoje nutrine s najvećom mogućom poniznošću i kajanjem a to znači s najvećom ljubavlju prema Bogu i samome sebi. Takva mo­litva treba nas dovesti ne samo do toga da ne činimo zlo, nego da ljubimo čak i neprijatelje.”

Knjiga “Zašto Bog dopušta patnju?” svojevrsni je, kako i piše u njezinu proslovu, duhovni izazov, poziv na svetost koji sa sobom nosi spasonosni “rizik” – mogućnost rušenja našeg dosadašnjeg svijeta utemeljenog na lažnome miru. Osim nje na hrvatski su jezik prevedena još dva djela Pelanowskog – “Odlasci” i “Zvijer i prorok”, obje u izdanju karlovačke izdavačke kuće Nonnatus. Početak objavljivanja knjiga o. Augustyna u Hrvatskoj i upoznavanje s njegovim djelom doista je blagoslov za nas Hrvate. Trebalo bi na taj Božji blagoslov odgovoriti.

Više o knjizi “Zašto Bog dopušta patnju?” možete saznati na linku ovdje.

Goran Andrijanić | Bitno.net