Collage

Izašle su nominacije za Nagradu hrvatskog glumišta. To je naš Oscar jer nagradu dodjeljuje Hrvatsko društvo dramskih umjetnika. Dakle, glumci nagrađuju vlastitu struku. Nagrada se dodjeljuje vrlo ozbiljno, ima cijeli mehanizam prijava samih kazališta s predstavom koju smatraju najboljom, petočlanog povjerenstva koje gleda gotovo stotinu predstava, službenih nominacija i na kraju svečanu dodjelu koju prenosi televizija 24. studenog.

To je važan datum za hrvatsko glumište jer su do tada uglavnom igrale predstave na njemačkom. Bili smo bili dio Austro-Ugarske pa su njemačke grupe dominirale u cijelom carstvu. No, nakon pada Bachova apsolutizma, zagrebački su domoljubi 24. studenoga prekinuli izvođenje gostujuće njemačke predstave, službeno proglasili hrvatski kao jezikom HNK pa se tako taj datum smatra početkom nacionalnog kazališta na hrvatskome jeziku. Zato ima smisla dodjeljivati hrvatskog kazališnog Oscara baš na taj dan.

Nešto se promijenilo

Ovo pišem prije same dodjele nagrada jer su nominacije isto tako važne, ali i da podijelim radost sa svima vama koji volite dobre predstave i koji ste umorni od nametanja mračnih, praznih, hladnih i često gnjusnih predstava kao vrhunske umjetnosti. Sada je povjerenstvo za dramu odabralo za nominacije upravo takve predstave koje vam i ja preporučujem u pokušaju da vas zadržim u ovoj predivnoj umjetnosti kazališta od koje je publika počela bježati glavom bez obzira! Povjerenstvo je istaknulo predstave koje imaju dobar tekst, napetu priču, životne karaktere koje prepoznajemo a neke nam nude i katarzu! Izgleda da se vremena mijenjaju i da smo, možda, Bogu hvala, došli do kraja te grozne mode koja vlada u cijeloj Europi.

Zato čestitke povjerenstvu na hrabrosti (Željka Turčinović, predsjednica, Danica Dedijer, Nina Erak-Svrtan, Darko Janeš, Slavica Knežević), a posebno Božidaru Bobanu za nagradu za životno djelo te Mariji Sekelez na nagradu za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti.

Druga slika Domovinskog rata

Predstava koja najviše pokazuje da se vremena mijenjaju je 260 dana Marijana Gubine o iskustvu zarobljeništava njegove obitelji u vlastitom selu. Tu sam predstavu preporučivala na našem portalu, ali ne samo tu. Preporučivala sam i roman Marijana Grubine. Kad su svi govorili da je to niska literatura, ja sam govorila i pisala da je potresan i odlično napisan. Nekako teškom mukom po tom je romanu nastala predstava u HNK Osijeku, što ne bi bilo moguće bez ansambla koji je pristao na nju a u kojem su profesori i bivši studenti s osječke akademije. Nakon premijere koja je odlično prošla, uvjerena sam da predstava ne bi opstala da sam autor Marijan Gubina nije uložio silan napor pa je predstava gostovala po cijeloj Hrvatskoj izazivajući posvuda ne samo suze nego i pozitivan odjek u publici.

Taj silan napor o kojem govorim posljedica je naravi predstave – ona je protiv trenda onog koji na našim kazalištima voli pokazivati isključivo hrvatsku krivicu za rat ili rat kao sveopće klanje zbog prokletstva ljudskog roda kao takvog. Ovdje se jasno govori o hrvatskim žrtvama i o srpskom agresoru. Ali nema mržnje, nego se vodi do kraja u kojem samo oprost može žrtvu osloboditi. Moja jedina sumnja je bila može li se to dobro napraviti na sceni, a da gledatelj ne umre od tuge. Naime, roman je napisan iz vizure djeteta pa onda neke stvari ne govori jer ih ne razumije a mi ih prepoznajemo iz onog što on vidi. No predstava je odlična, pronašla je dobar način prikazivanja i nasilja i straha i očaja – ali s pozitivnom porukom. Tako izvan trendova!

Tomislav Zajec kao selektor Marulićevih dana usudio se pozvati tu predstavu, ali je nagradu žirija dobila samo Ana Prolić za dramatizaciju. No, predstava je dobila nagradu publike! Išla sam na taj festival i znam kako na lošu predstavu dođe malo ljudi, ali to budu „navijači“ i svi glasaju za nju. Da bi predstava bez navijača uspjela, mora stvarno biti dobra i moraju stvarno svi za nju glasati. To se dogodilo 260 dana. Sada se povjerenstvo Nagrade hrvatskog glumišta usudilo dati šest nominacija! Za predstavu u cjelini, za režiju (Dražen Ferenčina), za dramatizaciju Ani Prolić, za dvoje mladih glumaca (Matea Grabić i Aljoša Čepl – moji studenti!!!) i za kostimografiju (Saša Došen, također s Umjetničke akademije u Osijeku).

I većinu ostalih najviše nominiranih predstava sam preporučivala u tekstu OVDJE: Kristofor Kolumbo Miroslava Krleže u režiji Renea Medvešeka (ZKM) odlična politička predstava o iznevjerim idealima nominirana je i kao predstava u cjelini i redatelj i sporedni glumac (Sreten Mokrović) i Tanja Lacko za scenografiju.

Iz Kolovoza u okrugu Osage (DK Gavella) nominirane su maestralna Anja Šovagović Despot (za glavnu) i odlična Bojana Gregurić (za sporednu).

Jedino nisam preporučivala predstavu Tko se boji Virginije Woolf Edwarda Albeeja iz Pule jer je nisam vidjela, iako po svemu što o njoj znam i ona je iz poetike snažnih dramskih predstava s velikim glumcima. Nominirana je za predstavu u cjelini, za redatelja (Damir Zlatar Frey), za glavnu mušku ulogu (Aleksandar Bogdanović) te za glavnu žensku Nela Kočić koja je trenutačno u naponu glumačke snage jer je odlična i u predstavi U agoniji Miroslava Krleže na sceni Ribnjak u Zagrebu.

Iako ovdje komentiram samo dramske nominacije, drago mi je vidjeti da je u nominacijama i Ana Karenjina, predivan balet Hrvatskog narodnog kazališta koji na glazbu Čajkovskog potresno priča priču o nesretnoj ljubavi.

U svakom slučaju, ako je suditi po nominacijama, i nagrade bi mogle obradovati ne samo nagrađene nego i sve nas u publici!

Sanja Nikčević | Bitno.net