5T9C3236

Kolovoz u okrugu Osage američki je suvremeni hit, uspješna drama koja je igrala na Broadwayu, dobila Pulitzera 2008., a po njoj je snimljen i film s Meryl Streep u glavnoj ulozi. U Gavelli ga je u veljači ove godine režirala Slađana Kilibarda i okupila odličnu glumačku ekipu s Anjom Šovagović u glavnoj ulozi.

Nesretna obitelj

Tekst govori o američkoj obitelji Weston i zbiva se u obiteljskoj kući u malom mjestu u Oklahomi za vrijeme ljetnih vrućina. Obitelj je disfunkcionalna, što je pristojan termin za obitelj u kojoj ništa ne funkcionira jer članovi razaraju jedni druge i nitko nema snage prekinuti taj krug zla. U ovom slučaju imamo oca, pjesnika s jednom uspješnom knjigom i dugogodišnjeg pijanca, koji si odluči oduzeti život. Zato unajmi Indijanku kao sluškinju da se ostane brinuti o njegovoj ženi Violet (Anja Šovagović) koja je bolesna ali i – zla. Zlostavljana kao mala, s ružnim djetinjstvom izrasla je u ovisnicu o tabletama i cigaretama koje su uzrokovale rak ustiju. Što je još gore, izrasla je i u ciničnu osobu koja ranjava sve oko sebe kao one koje ne voli, ali još više one koje voli. Naročito svoje tri kćeri. One je uglavnom izbjegavaju, ali se povodom nestanka i smrti oca vraćaju u kuću. I tad se zbiva drama.

Niti jedna kći ne može izgraditi normalan život. Barabara (Bojana Gregorić) je sveučilišna profesorica koja upravo prolazi kroz razvod jer je njezin suprug, također sveučilišni profesor (Janko Rakoš), našao mlađu. Pri tome tvrdi da je razlog tome Barabarina potreba za kontrolom i savršenošću s kojom je teško živjeti. Njihova kći (Anja Đurinović) teško se nosi s time pa utjehu traži u marihuani. Karen (Nela Kočiš) je promiskuitetna i nikako ne može pronaći pravu osobu za život a sad se nada da je najnoviji zaručnik (Ranko Zidarić) taj. No, nakon što on pokuša obljubiti maloljetnu Barbarinu kćer (srećom pa ga Indijanka spriječi udarivši ga po glavi tavom) očito je da je Karen i ovaj put krivo odabrala. Introvertna Ivy (Antonija Stanišić) se brine o roditeljima jer je jedina ostala živjeti u mjestu. Radi kao knjižničarka i upravo je zaljubljena u bratića! Tu je i majčina sestra (Jelena Miholjević) i njezin dobroćudni muž (Darko Milas), te njihov smotani sin, spomenuti bratić (Hrvoje Klobučar) kojeg majka neprestano napada i vrijeđa. Do kraja drame se otkrije i strašna tajna i oko veze Ivy i bratića tako da nitko nema šanse na sreću. Iz kuće svi bježe pa na kraju ostane sama Violet u panici dok je tješi Indijanka.

Tekst je napisan virtuozno, izmjenjujući duhovitosti i tugu, odlične replike (odličan je i prijevod Tomislava Kuzmanovića) drže pažnju, dobro postavljeni likovi vežu emocije publike. Da nema problem s krajem bio bi savršen, ali je svejedno podloga za jedno jako dobru predstavu koju vrijedi vidjeti. Unatoč psovkama koje se čuju, zbog čega ne treba voditi djecu.

Glumački ansambl

Takav tekst zahtijeva velik i dobar glumački ansambl koji mora predvoditi majka Violet. U Gavelli je odlično glumi Anja Šovagović. Na trenutke despotska i destruktivna tiranka koja uživa mučiti, na trenutke topla, na trenutke slaba zbog pilula koje uzima ali i raka ustiju koji je razara do te mjere da ne može suvislo govoriti, Anja se daje do glumačkih granica! Meni je Anja Šovagović na kazališnoj sceni Gavelle bolja nego Meryl Streep na filmu!

Slijedi je odlična Bojana Radović kao kći Barbara koja jedina može parirati majci, ali i ona skoro završi u alkoholu i pidžami. Za predstavu je važno i da cijeli ansambl odlično funkcionira. Svi su likovi odlično podijeljeni, onako američki, jer glumci i fizički odgovaraju ulogama a pronašli su im i karaktere. Svatko ima svojih pet minuta na sceni – od šarmantnog Ranka Zidarića kao biznismena šarmera do svježe energije mlade Anje Đurinović kao mlade i lijepe unuke.

Pouka predstave

Pouka ove predstave je da ničiji grijeh ne iskupljuje tvoj grijeh. Zlostavljanje u djetinjstvu koje preživiš ne ispričava zlostavljanje vlastite djece kad odrasteš. Niti ispričava, niti išta rješava. Naprotiv, ta se rana iz djetinjstva rješava oprostom i ljubavlju. Likovi ove drame to nisu mogli napraviti pa samo šire krugove zla i nesreće. Na pouku nama u gledalištu da pokušamo to u svojim životima napraviti drugačije.

Preporuka kazalištu!

Ovo je dobra drama i predstava ali se uklapa u priču glavne kazališne struje o neprestanoj kritici svega oko nas. Pa mi se čini da bi pravo repertoarno osvježenje bio izbor nekog od američkih tekstova tzv. afirmativne drame. One u kojoj likovi unutar obitelji – i upravo zbog obitelji koja im pomaže – uspijevaju riješiti probleme. Zbog bogatstva u drami Život s ocem  Lindsay/Crousea likovi ne postanu oholi i okrutni, zbog siromaštva u drami Sjećam se mame John van Drutena ne postanu zli i osvetoljubivi. Ovo su obiteljske tople drame, ali Amerikanci znaju pisati i odlične komedije o tome kako se rješavaju ozbiljni problemi, npr. u šašavoj obitelji Sikamore (Hart/Kaufman Ne možeš to odnijeti sa sobom) ili kako je moguće prihvatiti imaginarnog prijatelja (Harvey Mary Chase). Ako su to tekstovi iz tridesetih, ima i novijih kao Čelične magnolije Roberta Harlinga o prihvaćanju života i smrti ili Zvijer na mjesecu Richarda Kalinoskog o opraštanju nakon preživljene traume u djetinjstvu. Sve su to odlični tekstovi i govore o toplini i dobroti u ljudima koja može pobijediti sve probleme. Uvjerena sam da bi bili pravo osvježenje u repertoaru! Uvjerena sam da kazalište ima pravo govoriti i o rješivim problemima. Uvjerena sam i da bi takav dobar glumački ansambl uživao u tome i napravio vrhunske kreacije.

Sanja Nikčević | Bitno.net