ŽENSKO SRCE I LJUBAVNI FILMOVI

Ljubavni romani i filmovi uništavaju srce žene slično kao što pornografija razara muškarca

Pornografski ili ljubavni romani nisu (ili barem nisu uvijek) moralno ekvivalentni, ali njihov je utjecaj isti.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Na noćnom ormariću vjernice iz vaše župe nalaze se kršćanski ljubavni roman i Biblija. Nebitno? Na tabletu kršćanske tinejdžerice iz vaše zajednice mladih nalazi se bestseller iz kategorije fikcijskih “romana za mlade”. Treba li vas to brinuti?

Nova knjiga istraživača s Bostonskog sveučilišta Ogija Ogasa i Sai Gaddama, pod nazivom “Milijardu zlih misli”, pokazuje šokantnu sliku o tome koliko mnogo internetske tražilice otkrivaju o seksualnim i emocionalnim željama muškaraca i žena, te kako se njihove želje međusobno razlikuju.

Istraživanje potvrđuje na neki način ono što svatko zna: muškarci reagiraju na vizualan poticaj, privlači ih mladost i novost u seksu, te su stoga podložni vizualnoj pornografiji. Istraživanje dalje otkriva ono što nam komercijalizirana industrija romantike govori o tome što znači biti žena (barem u palom svijetu).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Mnogo je manje vjerojatno da će vizualna pornografija privući i žene (iako ih je više nego što se to obično misli), ali je vrlo vjerojatno da će ih privući stvari poput romantičnih filmova ili staromodnih ljubavnih romana.

Ljubavni roman ima, prosuđuju znanstvenici, jedan tipičan obrazac. Junak gotovo nikada nije običan radnik, birokrat ili netko tradicionalno ženskog zanimanja (frizer, odgajatelj, itd.). On je sposoban, samouvjeren i najčešće bogat. Ukratko, on je alfa mužjak. No, znanstvenici objašnjavaju, da je taj alfa mužjak tipično grub karakter koji se uči pripitomiti ka ljubaznosti, ljubaznosti prema njoj.

Na kraju dakle osim snažnih i šutljivih kauboja nježne duše dobijete i likove poput vampira i vukodlaka i Vikinga, kakvih imamo u današnje vrijeme. I sve se to kreće prema vrhuncu jedne ljubavne priče: “Živjeli su dugo i sretno.” “Ljubavni romani rijetko imaju nastavak”, zaključuje knjiga. “Kada se junak i junakinja ujedine u ljubavi ili braku, dobivaju svoj “živjeli su dugo i sretno”, vjerojatno s gomilom djece i obiteljskom idilom. Daljnje avanture povrijedile bi žensku fantaziju o istinskoj, predanoj, vječnoj ljubavi.”

“Iako postoje mnogi moderni ljubavni romani u kojima nakon što par dobije svoj sretan završetak u jednoj knjizi, u sljedećoj oni dobivaju sporedne uloge, a svaka sljedeća knjiga ima novog junaka i junakinju.”

Naravno, kao i u slučaju pornografije, ovi znanstvenici objašnjavaju sve te arhetipske ženske želje sukladno s darvinističkom potrebom da žene traže partnera koji istovremeno može biti monogaman i zaštitnik potomstva. Ova evolucijska želja vidljiva je u snažnom muškarcu koji izlijeva svoje osjećaje odanosti, a čije je doživotno opredjeljenje zamrznuto u vremenu i sigurnosti u “živjeli su dugo i sretno” trenutku.

Iako se osobno ne slažem sa svim pretpostavkama tih znanstvenika, mislim da su na tragu nečega što opisuje primamljivost komercijaliziranih ljubavnih priča. Pornografija i ljubavni romani nisu (ili barem nisu uvijek) moralno ekvivalentni, ali imaju isti utjecaj. Oba se temelje na iluziji. Pornografija se temelji na iluziji o savršeno spremnom, uvijek uzbuđenom partneru bez potrebe produbljivanja odnosa. Često ljubavni romani ili njihovi filmski ekvivalenti naprave istu stvar emocionalnim potrebama žene koje pornografija napravi erotskim porivima muškarca. U oba slučaja ono što “tržište” želi je istovjetnost.

Muškarci žele iluziju žene koja izgleda baš poput žene, ali je na seksualnom području baš poput muškarca. Žene žele iluziju muškaraca koji su “pravi” muškarci, ali su u pogledu koncepta romantike baš kao i žene. U oba slučaja umjetnog erosa i umjetne ljubavi naglašena je ljubav samoga sebe, a ne otajstvo druge osobe.

Srećom još uvijek nemamo tržište “kršćanske” pornografije (ali sačekajte samo, netko će naći način). Ali imamo tržište “kršćanskih” ljubavnih romana. Neki klasificirani kao takvi zapravo uopće nisu “ljubavni romani”. Oni daju kompliciranu perspektivu ljudskih stanja, osobito muško-ženskih odnosa s kršćanske točke gledišta. Velik dio ovog žanra zapravo je kristijanizacija jedne spisateljske forme koja nije namijenjena poboljšanju intimnosti, već bijegu u njegovu umjetnu iluziju. U takvim knjigama nema vidljive seksualnosti. Junak i junakinja ne spavaju zajedno, nego zajedno mole. Ali to je samo dio priče. Ovo u moralnom smislu ne izjednačava “ljubavne romane” s pornografijom koja vodi dušu u grob. No valja se zapitati: “Ono čime se hranim vodi li me ka zadovoljstvu s mojim supružnikom (ili budućim supružnikom) ili me udaljava od njega? Upućuje li me na jedinstvo s drugim ili na erotizirano ostvarenje vlastitih želja? Je li to otajstvo ili iluzija?”

Koliko je samo razočaranih sredovječnih žena u našim zajednicama koje čitaju ove romane i pritom uspoređuju “snažne duhovne vođe” s onima koji se u odnosu prema njima čine kao “mrtva puhala” koja leže pored njih na kauču?

Russell D. Moore | Catholiceducation.com
Prijevod: Sandra Šumonja | Bitno.net

Objavljeno: 25. veljače 2015.

Možda vam se svidi