Dok sam nekoliko dana poslije Božića polako obilazio opsežnu izložbu „Onkraj van Gogha” (Beyond van Gogh) u Građanskome centru okruga Birmingham-Jefferson u Alabami, neprestano me mučilo jedno pitanje. Što je to van Gogh vidio kada je promatrao svijet? Koja su se to iskustva ili ideje nalazile u pozadini njegovih nebesa punih vrtloga, njegovih vrištećih boja, njegovih ljudskih figura dramatičnih silueta, ali često bezizražajnih lica? Ponekad sam mislio da u očaju njegove slike praznoga „Noćnoga lokala” (1888.) i grozomornom treperenju drveća nazirem natruhe užasa. Van Gogh je više od jedanput bio smještan u duševne bolnice. Jesu li njegove slike projekcije unutarnjih previranja?

Prema riječima samoga slikara – nije bilo tako. U svojim je pismima van Gogh tvrdio da se trudi uhvatiti blještavu ljepotu prirode, blistavu od slave onkraj prirode. No čak i minimalno teološki opis van Goghova opusa izaziva prosvjede. Nakon teološkoga obrazovanja i kraćega razdoblja službovanja kao pastor među siromasima, van Gogh okrenuo je leđa nizozemskome kalvinizmu svojih roditelja. Nakon što je shvatio da nema duhovnoga poziva, napustio je Crkvu, izrugivao se religioznoj umjetnosti svojih suvremenika, i gotovo nikada nije slikao biblijske prizore.

No van Gogh ipak nije postao sekularnim umjetnikom. U svojoj knjizi „Van Gogh i Gauguin: U potrazi za svetom umjetnošću” (Van Gogh and Gauguin: The Search for Sacred Art), povjesničarka umjetnosti Debora Silverman opisuje estetsko kršćanstvo nizozemskoga romantičarskog umjetnika Allarda Piersona, koji je kršćanske umjetnike poticao da razviju „strast za stvarnošću”. Budući da je umjetnost „posve materijalistička”, tvrdio je Pierson, težnja da se ode „onkraj materijalnoga” je prijevara. Umjetnikov pravi poziv je „učiniti da vidimo i osjetimo vidljivi svijet” gotovo kao „nositelja vječnoga”.

Van Goghove teorije odjeci su Piersonovih tvrdnji. Iako više nije Bibliju shvaćao doslovno, pronalazio je nadahnuće u „uzvišenim idejama” Svetoga pisma. „Progonjen Kristom”, Isusa je smatrao „većim od svih ostalih umjetnika”, jer njegov medij nije bio mramor, glina, ili boja, već „živo meso”. Svaki zakutak stvorenja pulsira božanstvom. „Ponekad mislim da u očima djetešceta kada se ujutro probudi vidim nešto dublje, beskonačnije, vječnije od oceana”, pisao je, nastavljajući: „Čini se da sva priroda govori. […] Ne shvaćam zašto to ne vide i ne osjećaju svi. Priroda ili Bog čine to za svakoga tko ima oči i uši, i srce da razumije.”

Budući da materijalne stvari mogu prenijeti veličanstvo nadnaravnoga, slikarstvo se slobodno može primaknuti rubu alegorije. Van Gogh je kritizirao svojega kolegu slikara Emilea Bernarda kada ovaj nije uspio uočiti kršćanski simbolizam Rembrandtove slike „Zaklani vol” (1655.). Vizualno, slika nije mnogo više od oguljene lešine, ali ona dočarava flamanske prikaze gozbe razmetnoga sina iz Isusove usporedbe, što onda ukazuje na razapetoga Krista, koji nudi svoje meso kao hranu za razmetno čovječanstvo. Van Gogh podsjetio je Bernarda da je vol tradicionalni simbol evanđelista Luke, i da označava umjetnika koji mora biti „strpljiv kao vol”.

Vincent van Gogh, Terasa lokala noću | Public Domain

Na svojim vlastitim slikama van Gogh se također gotovo neprimjetno služio biblijskim motivima. U sredini njegove slike „Terasa lokala noću” (1888.) nalazi se konobar odjeven u bijelo, koji stoji među jedanaest gostiju što sjede za stolovima, a dvanaesti lik, odjeven u crno, bježi kroz hodnik. Iza konobara je prozor, podijeljen na četiri dijela križem, za kojega se čini da ga konobar gotovo nosi na ramenu. Slika je nazivana „Van Goghovom ‘Posljednjom večerom’”, ali ja slutim da je van Gogh bio na tragu nečega suptilnijega: oni koji dovoljno dobro gledaju, uočavaju nagovještaje monumentalne ‘Posljednje večere’ svake večeri u posve običnim pariškim lokalima.

Slika „Sijač” (1888.) svoje efekte ostvaruje na veoma sličan, prikriven način. Van Gogh divio se slici „Sijač” Jeana-Francoisa Milleta, s njezinim tamnim, čvrstim linijama, zbog njezine „veličanstvene, gotovo religiozne emocije”, ali nastojao je prizor prikazati uz živahniju, postimpresionističku paletu. Van Gogh znao je i citirao Isusovu usporedbu o sijaču, ali njegov sijač nije Sin Čovječji, sjeme nije Riječ Božja, a ptice nisu zlodusi. Ipak, slika ciljano utjelovljuje „čežnju za beskonačnim, a sijač i njegov tobolac simboli su beskonačnoga”. Gornja trećina slike preplavljena je zlatnom bojom. Sunčev sjaj ispunjava nebo u visini, a naniže mu odgovara brončano žito. Sijač velikim koracima korača po izoranoj zemlji – spojenim plohama nijansi plave, crvene, smeđe i bijele boje – bacajući žuto sjeme, koje izgleda poput mrvica Sunčeve svjetlosti. Van Goghove slike žitnih polja i suncokreta pokazuju kako je zlatno sjeme sazrelo u zlatne usjeve, a zemlja postaje blistavom od nebeske svjetline.

Vincent van Gogh, Sijač | Public Domain

Ako „Sijač” sije uz nadu novih početaka, van Goghovi žeteoci sa sobom donose završetke. Žetva je parabola o kraju vremenâ, ali van Goghovi žeteoci nisu ni anđeli, a niti zlokobni kosci iz srednjovjekovnih iluminacija. Na slici „Žitno polje sa žeteocem” (1889.), van Goghov žetelac gotovo nestaje u žutome vrtlogu polja. Odjeven je u svijetlozeleno (boju neba), a ne u crno, a lice mu je posve vidljivo. U ovome prikazu „malenoga žeteoca i velikoga Sunca”, žetelac je smrt prikazana kao počinak, koji dolazi „gotovo se smiješeći”. Da, „svako je tijelo k’o trava” (Iz 40,6a), ali ova je trava urešena veličanstvom većim od Salomonova, a žetva nije trenutak žalosti, nego ispunjenja, kada se sazrelo žito skuplja u žitnice.

Vincent van Gogh, Žitno polje sa žeteocem | Public Domain

Van Gogh jednom je pisao svojemu bratu Theu o svojoj želji da „muškarce i žene slika s nečime od onoga vječnoga koje je nekada simbolizirala aureola, a time bih htio prenijeti stvarno blještavilo i živost svojih boja”. Van Gogh nije odbijao natprirodno, nego ga je činio prirodnim. Jedini užas koji se može pronaći na njegovim slikama jest veličanstveni užas što ga evocira neobična ljepota onoga što Sveto pismo naziva slavom Božjom.

Prijevod: Ana Naletilić | Izvor: First Things

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.