Nekada na početku petnaestoga stoljeća slikar Andrej Rubljov napisao je ovu ikonu Presvetoga Trojstva, možebitno za crkvu manastira Svetoga Trojstva, u koji je on sam stupio još veoma mlad. Kažemo „napisao”, a ne „naslikao”, jer za pravoslavnoga ikonopisca Duh Sveti nadahnjuje svaku svetu sliku, a slikar je transkribira svojim rukama. Tako ikonopisac nikada ne bi potpisao sliku „Andrej Rubljov”, nego „rukom Andreja Rubljova”.

U idealnome slučaju ikonopisac bi trebao biti čovjek molitve, koji živi svetim životom. U životu Rubljova stvarno je i bilo tako, i Pravoslavna Crkva smatra ga svecem. No nažalost, dobre namjere ne proizvode uvijek i dobru umjetnost. Također je iznimna sreća što je Andrej Rubljov bio iznimno nadaren slikar. Nekoliko bi riječi o ovoj, njegovoj najpoznatijoj ikoni, moglo početi pokazivati dubinu njegova talenta.

Jedan, a također Trojica

Na narativnoj razini, Rubljov nam pokazuje posjet trojice tajanstvenih stranaca Abrahamu kod hrasta Mamre. Iako ih je trojica, Abraham ih prepoznaje kao jednoga, baca se ničice i govori kao što bi govorio Gospodinu. Tako se od prvoga očitovanja Boga prvome patrijarhu Boga prepoznaje kao jednoga u trojici. Rubljov prikazuje trojicu, ali ih okružuje apstraktnim oblikom kruga koji prolazi ponad njihovih glava, nastavlja se oko ramena i bokova postraničnih figura, i zatvara se ispod njihovih nogu. Krug je pradavni simbol jedinstva, savršenstva i vječnosti, atributa jednoga Boga.

Iako je jedan, također su ih trojica. Rubljov ih razlikuje: Bog Otac, slijeva, odjeven je u kraljevski grimiz. Podignuo je ruku u gesti kao da govori, dok druga dvojica naginju glavu prema njemu, obojica kao da slušaju, i kao da spuštaju glavu iz poštovanja. Iza njih stoji jedna kućica. Na narativnoj razini to je Abrahamova kuća, no simbolički ona predstavlja Očeve nebeske stanove, koje je on pripremio za nas.

Figura zdesna predstavlja Duha Svetoga. Svi se općenito slažu da u slikanju ikona boje nose simboličku težinu, no među stručnjacima značenje individualnih boja nije uvijek pitanje konsenzusa. Većina stručnjaka vidi odjeću ovoga anđela kao plavu i bijelu, što predstavlja nebo i oblake, nebesko kraljevstvo, dok drugi vide plavu i blijedozelenu, što predstavlja zemlju i nebo, sve prožeto životom Duha.

U svakome slučaju, anđeo u središtu zasigurno je Bog Sin. Iznad njega je stablo – hrast kod Mamre, ali i Drvo života, a prema tome, i Križ. On nosi tradicionalne Isusove boje odjeće – crvenu i plavu, što se općenito smatra simbolom Kristovih dviju naravi – crvene Utjelovljenja, i plave nebeskoga i božanskoga. Usto, on čini i gestu blagoslova iznad žrtvenoga obroka što ga je pripremio Abraham.

Krist obično blagoslivlja sa dva podignuta prsta, što simbolizira njegove dvije naravi, a tri združena prsta su simbol Trojstva. No Trojstvo je ovdje, prisutno i vidljivo – tri prsta su zato zaklonjena. Teleća glava, žrtva starozavjetnoga patrijarha, nalazi se u zlatnoj čaši poput euharistijske žrtve, i ako promotrimo prazni prostor koji obuhvaća središnju figuru, i on ima oblik kaleža, koji obuhvaća tijelo Boga Sina. Tako je žrtva Staroga zavjeta obuhvaćena Euharistijom, žrtva Sina, zauvijek obuhvaćena nevidljivim kaležom koji ga okružuje.

Poretci vremena i vječnosti

Zapravo, u ovoj su ikoni implicirana tri poretka vremena: prošlost, u Abrahamovoj žrtvi; sadašnjost, u Euharistiji, koja se prikazuje svakoga dana; i vječnost. Zlatna boja aureola, krila, i pozadine predstavlja nestvoreno svjetlo Boga, koje se kroz prirodni svijet probija u liturgiju i Euharistiju. U Euharistiji u sadašnjemu trenutku vidimo isto očitovanje koje je Abraham prvi put vidio kod Mamre. Prisjetite se da je ova ikona trebala stajati između vjernika i oltara, kao prozor u kraljevstvo nebesko.

Ikona je prozor u kraljevstvo nebesko, portal iz prirodnoga u natprirodni svijet. Kao takva, mora biti dovoljno reprezentativna, dovoljno prirodna, kako bismo je mogli čitati na narativnoj razini, ali dovoljno apstraktna da razumijemo da ne gledamo u ogledalo ovoga svijeta, nego u svijet onkraj. Kvaliteta onostranosti ove ikone izražava onostrane sile, i ozbiljnoga i meditativnoga vjernika uvodi u područje nezemaljskoga. To jest, ikona nije toliko molitveno pomagalo, koliko je – sama molitva.

Mjerilo je Rubljovljeva genija to što on uravnotežuje napetosti između naturalizma i apstrakcije na tako nekonvencionalan način, a i dalje radeći unutar granica veoma konvencionalne i tradicionalne forme. Svaka je slika nužno apstrakcija, izvlačeći dovoljno elemenata iz trodimenzionalnoga svijeta kako bi bila prepoznatljiva, i preobražavajući ih u dvodimenzionalne, plošne uzorke na platnu ili ploči. Preklapajući kružni oblik i oblik kaleža preko svojih narativnih formi, Rubljov stvara dodatnu napetost, koja naglašava treperenje između dva svijeta koja nam on predstavlja – zemaljskoga i nebeskoga kraljevstva.

On nas također podsjeća na nesretne napetosti između umjetnosti dviju polovica kršćanske Crkve: on čvrsto ostaje u apstraktnim tradicijama Istoka, ali svojim anđelima daje elegantne položaje tijela i umilne, humanizirane izraze lica, karakteristične za zapadnjačku srednjovjekovnu umjetnost.

Tako Andrej Rubljov na jednoj malenoj ploči sastavlja prošlost, sadašnjost i vječnost; trodimenzionalni realizam i simboličku plošnu geometriju; božansko i ljudsko; dobro, istinito i lijepo.

Izvor: Touchstone Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.