FRESKA U SIKSTINSKOJ KAPELI Sveti Toma Akvinski i teologija milosti na Michelangelovoj freski ‘Posljednji sud’ Prikazujući duše vjernih i prokletih, Michelangelov “Posljednji sud” snažan je podsjetnik na teologiju milosti i na važnost vlastite volje u prihvaćanju i aktivnoj suradnji s milošću koju Bog ljudima daje posve besplatno Maria Cintorino/The Imaginative Conservative Public Domain, Wkimedia Commons Kad sam bila dijete, moji su roditelji dovodili moju braću i sestre u razne muzeje u New Yorku, poput Metropolitan Museum of Art i Cloisters (srednjovjekovna europska umjetnost, op. prev.). Većinom sam bila nezainteresirana za umjetnost jer bih radije bila zadubljena u svjetove u koje bi me nosile knjige. Ipak, tijekom godina to se promijenilo. Počela sam cijeniti umjetnost jer sam ubrzo otkrila njezino bogato blago: umjetnost, poput dobre knjige, otvara cijeli svijet misterija i ljepote. Omogućuje gledateljima da uđu u misli umjetnika gledajući predmet umjetničkog djela iz umjetnikove perspektive. Tako dobra umjetnost nadahnjuje novo i dublje razumijevanje iznesene teme, i pušta promatrače da se dive njezinoj ljepoti. Sakralna umjetnost ima takav učinak na ljude. Zato je sveti Ivan Pavao II. u svojem Pismu umjetnicima objavio da Crkva treba umjetnost i umjetnost treba Crkvu. Sakralna umjetnost osvaja ljudske umove, privlačeći ih u transcendenciju božanskih stvarnosti. To se posebno vidi u genijalnosti Michelangelova „Posljednjeg suda”, jer umjetnik kroz cijelo djelo daje suptilne didaktičke smjernice, koje promatrače uvlače u dublje razumijevanje otajstva vjere. U svojoj umjetnosti Michelangelo omogućava bogato razumijevanje teologije milosti. Milost je Božji dar. Ako ju se prihvati, ona je sredstvo za sudjelovanje u Božjem životu. Kada sveti Toma Akvinski govori o milosti, on to čini u kontekstu da milost priprema ljude i pomaže im u ispunjenju njihova nadnaravnog cilja. Ljudi ne mogu doći u nebo bez milosti, iako ljudi po prirodi žele dobro. Stoga je ljudima potrebna milost da postignu nadnaravno dobro. Public Domain, Wikimedia Commons Ljudi sami obavljaju određene poslove usmjerene na prirodno dobro bez pomoći milosti, ali ne mogu doći u raj bez tog nadnaravnog dara. U svojoj Teološkoj sumi, sv. Toma Akvinski citira Augustina koji kaže da „bez milosti [ljudi] ne mogu zaslužiti vječni život; ipak [oni] mogu činiti djela koja dovode do dobra koje je [ljudima] prirodno, kao ‘raditi u poljima, piti, jesti ili imati prijatelje.’” Ljudima je potrebna milost da uzdignu svoje naravne želje za dobrim do onih koje teže nadnaravnim dobrima i pripremaju svoje duše u odabiru toga. Sv. Toma Akvinski se oslanja na Augustinove spise kako bi to ilustrirao: „[ljudi], [svojom] voljom[ima] čine djelo zaslužno za vječni život; ali kako kaže Augustin, u istoj knjizi, jer ovo je neophodno da volja [ljudi] bude pripremljena s milošću od Boga.” Dakle, činjenica da ljudi žele i nastoje živjeti kreposno proizlazi iz njihova prihvaćanja Božje milosti da tako čine. Uz milost kao ono što uzdiže ljudske sklonosti prema činjenju dobra, usmjeravajući ih prema višem cilju, sv. Toma Akvinski govori o milosti kao onome što usavršava narav. Milost ne ograničava niti uništava narav, već je nadograđuje. Bog daje milost ljudima kroz cijeli njihov život. Ipak, ljudi moraju prihvatiti ono što Bog tako spremno i milostivo pruža. Dakle, slobodna volja igra ključnu ulogu u dolasku u raj. Michelangelo lijepo pokazuje tu korelaciju između milosti i slobodne volje u svom „Posljednjem sudu”. U donjem desnom dijelu slike Michelangelo prikazuje duše koje ustaju iz svojih grobova. On pravi značajnu razliku između pravednih i prokletih duša. Pravedne duše gledaju prema raju. Njihovo prihvaćanje milosti uzdiglo je i produbilo njihovu sklonost prema dobru i usmjerilo ih prema Kristu, koji je njihov krajnji cilj. Posljedično, njihova prijemljivost za sudjelovanje u daru Božjeg božanskog života na zemlji dopušta Božjoj milosti da ih privuče i odnese u nebeske visine, gdje će iskusiti puninu božanske intimnosti. Michelangelo pokazuje kako usredotočenost pravednih duša na postizanje nebeskog cilja omogućuje tim dušama da svojevoljno podnose sve na zemlji radi slave vječnoga blaženstva. Umjetnik to otkriva uz svece na nebu, osobito mučenike, koji drže instrumente svoje muke kao pobjednički podsjetnik na snagu Božje milosti u njihovom životu. Ta je milost omogućila mučenicima da prevladaju strah od tjelesne smrti i podnesu odbacivanje, patnju i smrt za Krista, želju njihova srca, kojega sada posjeduju. De Vecchi, Cappella Sistina, 1999, Public Domain U oštrom kontrastu, duše prokletih bespomoćno leže na zemlji, gledajući posvuda, osim prema gore. Michelangelo opisuje kako su te duše živjele svoje živote na zemlji. Njihova sramota ih tjera da obore svoje oči prema dolje, prema zemlji, koju su neizmjerno voljeli, i gdje su jurili za prolaznim užicima. Tijekom svojih života, te su duše bile potlačene svojim poremećenim navezanostima na svoje materijalne udobnosti i grijehe. Više puta su odbili Božji poziv tražiti nadnaravno dobro. Njihovo svakodnevno odbijanje Božje milosti, koje se očituje kroz njihova djela, u konačnici uzrokuje vlastito uništenje, i tako ih njihova apatija i ravnodušnost odvode u jame pakla. Dakle, govor tijela ovih duša koje uskrsavaju i odredište njihova konačnog kraja otkrivaju da ljudi ne bi trebali biti samozadovoljni ili ravnodušni u potrazi za svetošću. Svaki dan od ljudi zahtijeva prijemljivost za Božju milost, koja djeluje u njihovoj duši. Samo prihvaćanjem Božjega božanskog dara ljudi mogu aktivno slijediti i postići život vrlina, jer Božja milost omogućuje ljudima da prevladaju poroke ili nesavršenosti, žive moralnim životom i čine dobra djela. Kada ljudi dopuste Božjoj milosti da djeluje u njima, to ima i prekrasan i snažan učinak, jer milost nadilazi ljude. U svome djelu „Put do Krista: Duhovne vježbe” sveti Ivan Pavao II. govori o milosti kao o „energiji — sili koja nastoji držati [ljude] blizu Boga i preobraziti [ih] iznutra, oplemenjujući [ih]”. Michelangelove duše što uzlaze prenose tu stvarnost – njihovo prihvaćanje i ovisnost o Božjoj milosti omogućuju im da iskuse intimno jedinstvo s Bogom, i tom su milošću, kako podsjeća sveti Pavao, spašeni vjerom (Ef 2,8). Ipak, praktično govoreći, ljudi doživljavaju preprjeke u postizanju nadnaravnog dobra, što se pokazuje kroz duše prokletih. Njihova želja da dobiju dobro stagniraja i postaje poremećenom kako podliježu željama za materijalnom srećom; postaju samozadovoljni u svojim grijesima i ravnodušni prema postizanju svog pravog cilja. Odbačena Božja milost, koja bi, da je prihvaćena, preobrazila ljude, sada služi kao njihova osuda. Krist te duše podsjeća na propuštene prilike za milost na Posljednjem sudu: „Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!“ „Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.“ (Mt 25,42-44). Drama ljudskih unutarnjih borbi u potrazi za konačnim dobrom razvija se u Michelangelovom remek-djelu kroz prikaz demona, koji fizički vuku ljude u pakao, dok anđeli rade na oslobađanju tih duša od demonskog stiska povlačeći ih u raj. Public Domain, Wikimedia Commons Kako grijeh slabi i uništava život milosti u duši, ljudi moraju uvijek težiti biti u stanju milosti, jer Božja milost priprema ljude da prihvate Njegovu milost i djeluju u skladu s njom pri postizanju nadnaravnog dobra. Aktivno surađujući s tim božanskim darom, ljudi teže savršenstvu u nasljedovanju Oca, znajući da u postizanju svetosti bez Boga ne mogu učiniti ništa. Međutim, sv. Toma Akvinski također naglašava važnost vlastite volje u ovom procesu, jer ljudi moraju aktivno surađivati s Božjom milošću. Anđeoski naučitelj stoga napominje da se moć da se postane svetac nalazi u volji, jer svakodnevnim prihvaćanjem Božje milosti i izborom težnje prema krjeposti ljudi prevladavaju osjećaj samozadovoljstva i rastu u dubljem prijateljstvu s Bogom. Ljudi, međutim, ne ostvaruju to putovanje sami, kao što pokazuje uspon pravednih duša. Michelangelo slika te duše kako ih anđeli podižu na nebo ili kako se one uzdižu s raširenim rukama, kako bi naznačio potpunu ovisnost ljudi o Božjoj milosti u traženju savršenstva. Zauzvrat, anđeli i sveci pružaju svoje ruke da povuku te duše u njihov nebeski dom. Prikazujući te duše koje su nošene ili „penju” u nebo prvenstveno zahvaljujući naporima drugih, Michelangelo nagovještava da su zagovornička molitva, poticanje i dobar primjer drugih sredstva kojima Bog pomaže ljudima na njihovom putu do vječnog blaženstva. Pomoć pružena dušama koje se uzdižu otkriva još dvije točke: Prvo, Bog je postavio ljude na životne puteve drugih kako bi im pomogao da postignu svoj krajnji cilj; drugo, govori o važnosti prijateljstava. Budući da su svi in statu via, zajedničkom putovanju prema savršenstvu, svaka je osoba hodočasnik i suputnik one druge. Iako se putovanje svake osobe razlikuje, ljudi dijele isto odredište: raj. Dakle, put u nebo nije zamišljen da bude usamljenički. Bog je stvorio ljude da putuju zajedno, da daju i primaju pomoć. Prijateljstvo tada igra vitalnu ulogu na životnom putu, budući da bi prijatelji trebali nadahnjivati, ohrabrivati i pomagati jedni drugima na njihovom zemaljskom hodočašću. Public Domain, Wikimedia Commons Michelangelo dalje govori o teologiji milosti pokazujući u „Posljednjem sudu” snagu sakramenata i molitve. Vjernici se u svom usponu do vječnog blaženstva oslanjaju na snagu sakramenata i molitve. Bog širi svoju milost na ljude kroz sakramente, glavno sredstvo milosti. Talijanski umjetnik to prenosi prikazujući svećenika kako udjeljuje posljednji blagoslov umirućoj duši u desnom kutu ove dramatične scene. U drugom dijelu Michelangelo prikazuje anđela koji krunicom vuče dvoje ljudi povezanih zajedno prema nebu. Stoga su za Michelangela primanje sakramenata i predanost životu molitve sastavni dio ulaska u nebo. Budući da su pravedne duše prihvatile Božju milost i u svojem životu ostale prijemljive za nju „boreći se u dobroj borbi“, veliko je slavlje u raju, jer su postigle krajnje Dobro, za kojim su težile na zemlji. Michelangelo ovo oštro suprotstavlja užasu onih u paklu, koji su dosljedno odbijali Božju milost na zemlji, i tako će zauvijek biti mučeni i tijelom i dušom, znajući da ih je njihovo vlastito tvrdoglavo odbijanje Božjih darova odvuklo u smrt. Stoga Michelangelov „Posljednji sud” služi kao snažan podsjetnik na svakodnevnu borbu za postizanje raja, na teologiju milosti i na važnost vlastite volje u prihvaćanju i aktivnoj suradnji s milošću, koju Bog daje ljudima posve besplatno. Izvor: The Imaginative Conservative | Prijevod: Ana Naletilić
U EMISIJI 'TRAG VJERE' Mons. Zdenko Križić komentirao slučaj povratka u službu svećenika osuđenog za bludničenje nad maloljetnikom
PRITVOREN JE VIDEO Šokantna snimka iz Vatikana: muškarac baca svijećnjake s oltara u bazilici sv. Petra
VIDEO Članica Božje pobjede svjedoči kako je ozdravila tijekom molitve: ‘Osjetila sam da se grba topi’
TRIBINE O OZDRAVLJENJU Božja pobjeda organizira molitvu za ozdravljenje, kao pripremu su objavili predavanja na YouTubeu
PRITVOREN JE VIDEO Šokantna snimka iz Vatikana: muškarac baca svijećnjake s oltara u bazilici sv. Petra
OBILJEŽAVA SE DANAS Papina poruka za 11. svjetski dan molitve i razmišljanja u svrhu suzbijanja trgovine ljudima: Budimo veleposlanici nade!