Religijski identitet Rijeke, ali i šireg primorskog kraja, veže se uz dva sakralna zdanja koja zajedno tvore nedjeljivu organsku cjelinu.

Svetište Majke Božje Trsatske i Stube Petra Kružića (Trsatske stube ili škale, kako ih domaći nazivaju), svojom nježnom renesansno-baroknom linijom predstavljaju pravi kontrast radničkim neboderima na Kozali, brijegu koji se nalazi nasuprot Trsata.

Teško je pronaći Riječanina, bio on vjernik ili ne, koji nije barem jednom kročio nogom u trsatsku crekvu ili se prošetao po više od 500 škalina – toj žili koja povezuje dva središta s istočne strane Rječine, Trsat i Sušak.

Dapače, stube Petra Kružića, koje je 1531. dao izgraditi istoimeni uskočki junak, već stoljećima su mjesto hodočašća i pokore vjernika koji se žele pokloniti pred Čudotvornom slikom Gospe Trsatske.

Kako u svom epohalnom djelu Kako čitati grad piše pokojna riječka arheologinja i povjesničarka umjetnosti Radmila Matejčić, “u okviru sadržaja vezanih uz ulogu franjevačkog samostana i kulta Gospe Trsatske, stube su predstavljale prometnu silnicu, simbolično napetu tetivu od kapele do kapele, strune po kojoj su odzvanjale religiozne himne hodočasnika iz svih krajeva. Doći uz stube na koljenima do Ravnice bio je krajnji cilj brojnih namjernika”.

Tih više od 500 škalina, čiji je početak obilježen baroknim portalom na kojem piše naslov CONSOLATRIX AFLICTORUM (Tješiteljica žalosnih), nisu predstavljale prepreku tisućama hodočasnika koji su kroz nekoliko stoljeća nerijetko na koljenima hodočastili pred vrata bazilike na Trsatu kako bi okajali svoje grijehe. O tom, u današnje vrijeme izgubljenom običaju, pisao je i Riječanin, biskup Franco Ksaver Marotti, navevši u svojoj disertaciji iz 1710. godine kako mnogi idu stubama na golim koljenima te se “tamo često vide tragovi krvi”.

Možda je baš “aura” mističnosti, reflektirana u junačko-povijesnim (borac protiv Turaka i Mlečana, Petar Kružić) te religijsko-čudesnim (anđeosko donošenje Nazaretske kućice na Trsat) temeljima, pripomogla da se oko nastanka Trsatskih škala raspredu mnoge legende čiji je najčešći epilog teza da nitko ne zna točni broj škalina.

Stube su naime u početnoj varijanti imale 118 stepenica, da bi 1725. carski zapovjednik u Brinju, Gabrijel Aichelburg, dao podići kapelu u čast sv. Ignacija Lojolskog te obnoviti stube čiji je broj potom iznosio 417. Posljednja velika obnova iz 1930. povećala je njihov broj na 561, za koji se smatra da vrijedi i danas.

Unatoč tome, svaka osoba koja njima prođe u nadi da će izbrojati sve stepenice, nerijetko dođe do drugačijeg rezultata (uključujući i potpisnika ovih redaka), što je među primorskim pukom pripomoglo u utvrđivanju legende o vragu koji je u bijesu razbio Trsatske škale kako im nitko ne bi znao točnog broja.

Foto: Muzej grada Rijeke

Postoji nekoliko legendi o nastanku Stuba Petra Kružića, a jednu od njih je u pjesmi O trsatskih škalah zabilježio književnik Zvonko Turina:

1. Znam da bi teli znat
Od kud škale na Trsat,
Zač se pravo još ne zna
Pa se čagod čakula.

2. Bog je vragu urdinal
Da načini petsto škal
Tri kapele od Sušaka
Ravno gore do Trsata.

3. Za regal mu obećal
Prvi on ki bude stal
Na te škale drugi dan
Da ga zame va oganj.

4. Vrag je škale načinil
Pa se zada drva skril
Pa je gledal iz daljine
Ki će prvi na škaline.

5. Za dišpet je prvi šal
Crni jarac preko škal
Jedan vrag prevaren bil
Pa se jako razjaril.

6. Škalini je sve zmešal
A neke i porazbijal
Pa se tako broj ne zna
Odo zgora pa do dna.

7. To je meni rekla mama
A ja dalje reć ću vama
A ki neće virovat
Neka ide sam pitat.

Druga legenda povezana je pak s trsatskim franjevcima koji su moleći Boga preveslali vraga koji se ponudio knezu Frankopanu izgraditi stube pod uvjetom da vode pred jednu krčmu na Trsatu (gostionica je doista i postojala, ali na početku škala sa strane Sušaka, a vlasnici su bili upravo Uskoci čiji je član bio Petar Kružić).

Kako u magazinu Primorsko-goranske županije “Zeleno i plavo” piše Dragan Ogurlić:

Prema drevnoj predaji, prije sedam stotina godina anđeli su iz Nazareta na Trsat donijeli svetu kuću Majke Božje, koju su nakon nekoliko godina premjestili u talijanski Loreto.

U neko vrijeme nakon tog događaja gospodar Trsata bio je knez Martin Frankopan. Znajući da mnogo hodočasnika želi doći na Trsat u Svetište Majke Božje, on je htio napraviti stube od Rijeke do Trsata, ali nikako nije mogao naći zidare za taj posao. Bio je sav očajan, kad mu je odjednom na vrata zakucao sam vrag. – Ja ću tu skalu fabrikat – reče mu vrag – ma ti mi moraš prometit da će ta skala drito na oštariju pejat, ku ću ja tamo gore stavit.

Knez, koji nije pravo znao što bi mu na to odgovorio, na koncu je ipak rekao neka radi po svojoj volji, samo neka napravi stepenice koje su narodu jako potrebne. Ali je svejedno otišao do fratara, da se i s njima posavjetuje oko posla koji se mora napraviti. Fratri su rekli knezu neka slobodno pusti da vrag te škaline napravi jer će se oni moliti Bogu, a Bog će uslišiti molbe da škale ne pođu u gostionicu nego pravo do svetišta.

I zaista, kad su Trsatske stube bile skoro gotove, vidio je vrag da škale umjesto u gostionicu vode pravo u crkvu! Razljućen, počeo je proklinjati, psovati kao Turčin i stao na sve strane bacati kamenje što je bilo posloženo za dovršenje stepenica. A kad mu je jedan mići vražić još rekao kako je čuo gdje fratri govore da će svaki kršćanin, koji se na koljenima bude uspinjao po skalinama do Trsata, dobiti oprost od toliko grijeha koliko je škalina, prokleo je vrag vlastitu rabotu i pritom rekao da nijedan čovjek neće moći te stepenice pobrojiti kako nitko nikad ne bi saznao koliko ih točno ima.

Eto, zbog toga ljudi još i danas nisu posve sigurni koliko stuba imaju Trsatske skale. Jedni govore ovako, a drugi onako. Da stvar bude gora, na vrhu se stepenica i danas može vidjeti jedna gostionica. A zemljišna čestica na kojoj je izgrađena nosi upravo vražji broj: 666. I to je živa istina.

I dok spomenute legende ne odgovaraju u potpunosti povijesnoj istini, u cijeloj priči vrag je svakako nasamaren i to svakog dana kada jedan hodočasnik pobožno krene stubama kako bi se predao u naručje Gospi Trsatskoj, zaštitnici pomoraca i Kraljici Jadrana, koja budno pazi na ‘Grad koji teče’.