'SLUČAJNA' SURADNJA

Škotski majstor kaligrafije ukrasio je himan bl. Graciji Kotorskom za njegovu rodnu župu, donosimo priču

Rijedak kaligrafski rad himna Ribaru skromni, dodatno ukrašen 22-karatnim zlatom, uskoro će biti izložen u svetištu bl. Gracija Kotorskog na Mulu, u Boki kotorskoj. No do njegove izrade, kao i do ove priče, došlo je sasvim ‘slučajno’

Himan ‘Ribaru skromni’ posvećen bl. Graciji iz Mula/Foto: Ste Duckett (privatni arhiv)

Gracija, svjetlo nek ti s rake sine

Put da nam kaže do Božje planine.

Vrijednost da patnji shvatimo i bolu.

U suznom dolu. Amen.

Riječi su ovo posljednje kitice himna Ribaru skromni posvećenog bl. Graciji iz Mula koje se svakog četvrtka pjevaju nakon mise služene na blaženikovu oltaru u župnoj crkvi na Mulu, malom mjestu u Boki kotorskoj.

Jednom godišnje, na spomen rođenja bl. Gracija, taj se himan pjeva u cijelosti. Tako je bilo i danas, 27. studenoga, kada su vjernici iz župe Pomoćnice kršćana na Mulu i ostalih dijelova Kotorske biskupije, hodočastili kapelici posvećenoj bokeljskom blaženiku koja je izgrađena na temeljima njegove rodne kuće.

Kapelica izgrađena na temeljima rodne kuće bl. Gracija/Foto: Bl. Gracija iz Mula (Facebook)

Župnik na Mulu don Robert Tonsati reći će nam kako je Ribaru skromni jedan od dva himna – drugi je Nut (gle) slavno tijelo – u čast bl. Gracija koji se u izvode u raznim prigodama.

“Postoje i drugi himni, pjesme, soneti koji se izvode, ali nemaju ‘liturgijski život'”, dodat će don Tonsati u razgovoru koji smo vodili putem e-maila.

‘Ribaru skromni’

Ribaru skromni, od doma si gola

Koji ti bješe pobožnosti škola,

Plovio brodom kao Bokelji stari.

Vrli mornari.

 

Gromovni trijesak pučinske oluje

Bezdani morski što od pjene bruje

Ne plaše tebe pored bijesnog vira,

 Anđele mira.

 

Riječ ti Božja iznenadnim plamom

Obasja stazu mletačkim pod hramom,

I put ti krenu spram svijetle daljine

 Preko strmine.

 

Strmena staza oblik dobi glatki,

Znoj i gorčina okus vrlo slatki,

Zemlji i svemu s vječnog je zrenika

 Drukčija slika.

 

Molitva stoga bila ti je jelo,

Samostan cvjetnjak, a kostrijet odijelo,

Dugačko bdjenje kao i post cio

 Odmor ti mio.

 

Pročišćen tako od kaljavog praha

Hostiju jednom gledo si bez daha

I u njoj vidje živi lik se blista

 Isusa Krista.

 

Gracija, svjetlo nek ti s rake sine

Put da nam kaže do Božje planine.

Vrijednost da patnji shvatimo i bolu

 U suznom dolu. Amen.

Povod razgovora sa župnikom koji se brine o maloj katoličkoj zajednici u mjestu Mulu, preko puta Kotora, bilo je zanimljivo otkriće na koje smo naišli lutajući bespućima interneta.

Naime, na društvenim mrežama “iskočila” nam je prije nekoliko dana objava škotskog majstora kaligrafije (krasopisa) koji je upravo završavao svoje umjetničko djelo – krasopisom ispisan i uređen himan s početka ovog teksta.

Ispostavilo se da Ste Duckett, umjetnik specijaliziran za područje kaligrafije te nekadašnji cistercitski monah, prekrasan rad posvećen blaženiku iz 15. stoljeća radi upravo po narudžbi župe Pomoćnice kršćana.

Don Robert Tonsati reći će kako je na gospodina Ducketta također naišao slučajno, tj. preko društvenih mreža.

Lijevo – župnik Robert Tonsati; desno – Ste Duckett pozira sa svojim kaligrafskim radom, himnu posvećenom bl. Graciji

“Prateći njegov rad vidio sam da se radi o izvrsnom umjetniku, kaligrafu zavidnog umijeća, koji za svoje radove koristi skupocjene i trajne materijale arhivske kvalitete. Kontaktirao sam ga, a gospodin Duckett pokazao se otvorenim za suradnju te smo vrlo brzo uspjeli postići dogovor oko same izrade”, ističe svećenik koji je i sam poklonik kaligrafije.

“Kroz studij povijesti Crkve na Gregorijani te arhivistike u Vatikanskoj školi za paleografiju i arhivistiku, često sam se susretao s drevnim rukopisima ispisanim pismima koja se danas ne koriste. Svečani, bogato urešeni kaligrafski rukopisi, liturgijski i glazbeni kodeksi i diplome, koji su svojom ljepotom, preciznošću i živim bojama uporno odolijevali zubu vremena, uvijek su u meni izazivali divljenje. Smatrao sam da bi takav jedan kaligrafski ispisan himan bio doista lijep i originalan ures svetišta blaženog Gracije.”

Tko je bio blaženi Gracija iz Mula?

U malome ribarskome mjestu Mulu, u Boki Kotorskoj, rođeno je 27. studenoga 1438. dijete, kome su roditelji Benedikt i Dobre (Bona) Krilović na krštenju dali ime Pavao. Obitelj bl. Gracija bijaše skromna, ali poznata po poštenju i pobožnosti.

Kao dijete siromašne ribarske obitelji, prvu je mladost proživio zajedno sa svojim roditeljima kao ribar i težak na škrtoj zemlji nasuprot Kotoru podno brda Vrmca. U svojim tridesetim godinama postao je mornar na mletačkom trgovačkom brodu. U ljeto godine 1468., dok je brod bio usidren u venecijanskoj luci, Gracija je imao priliku slušati nadahnutoga propovjednika bl. Šimuna iz Camerina, augustinca. Gracija je tada donio životnu odluku, napustiti dotadašnji način života i potpuno se posvetiti Bogu.

Na putu ostvarenja poziva, na koji ga je Gospodin pozvao, mladi je Bokelj dobivši pristanak roditelja pokucao na vrata samostana pustinjaka sv. Augustina i, dobivši ime Gracija, počeo je živjeti kao redovnik u siromašnom samostanu na Monteortoneu, nedaleko od Padove.

Nakon 15 godina premješten je u samostan na otočiću sv. Kristofora u Veneciji. Tamo je proveo sve ostale godine svoga života do 9. studenoga 1508., kada je sveto preminuo u svojoj 70. godini.

Gracijevim posredovanjem događala su se čudesna ozdravljenja. Ozdravljali su bolesni, gladni primali hranu, goli odjeću, a osobito oni u nemiru i svađi odlazili bi nakon susreta s Gracijom pomireni i sretni. Imao je dar proricanja i savjetovanja, a njegovo posredovanje u pomirenju sukobljenih strana, bilo u braku bilo u gradu, toliko je postalo poznato i djelotvorno da su Mlečani otoku sv. Kristofora dodali ime “od mira”. Bog je po monahu Graciji liječio bolesti duha i tijela. Bolest duha je mržnja i nedostatak ljubavi, a milost Božja gotovo jedini lijek. Taj lijek svojoj je djeci nebeski Otac odlučio obilnije dijeliti po monahu Graciji.

Blaženi Gracija pokopan je na otoku sv. Kristofora, ali je zauzimanjem pomorca Antuna Jankovića iz Mula njegovo tijelo preneseno u rodno mjesto 1810. godine, na veliku radost puka Boke.

Više o svecu čiji spomendan pada na 8. studenoga možete pročitati OVDJE.

Spomenuto svetište, tj. župna crkva Pomoćnice kršćana na Mulu izgrađeno je u mjestu koje je kroz čitavu povijest bilo obilježeno siromaštvom i težačkim radom, reći će don Tonsati.

Unatoč tome crkva je “iznimno bogata različitim liturgijskim predmetima visoke umjetničke kakvoće”, poput srebrnog sarkofaga s blaženikovim tijelom ili dragocjenih srebrnih kaleža.

“Ono što me u toj zbirci fascinira je činjenica da su predmete svojom ljubavlju i odricanjem pribavljali mještani, uz pomoć župnika, koji su se doista morali odreći svojih primanja kako bi obogatili župu.”

Don Tonsati dodaje kako je, postavši župnikom, nastojao nastaviti tu tradiciju te “svake godine, u skladu s mogućnostima, nešto novo nabaviti za crkvu”.

“Našu crkvu sada krasi nova ikona bl. Gracija koju je izradio jedan pravoslavni svećenik, a prošle godine, prilikom proslave 510. obljetnice njegova rođenja za nebo, blaženikovo smo lice ukrasili srebrnom maskom koju su izradili poznati majstori srebrnari sa Sicilije. Njezinu postavljanju nazočio je i generalni postulator augustinskog reda.”

Biskup Ilija Janjić i svećenici Kotorske biskupije pri oltaru bl. Gracija u župnoj crkvi na Mulu/Foto: Kotorska biskupija

Novi umjetnički doprinos trebao bi biti upravo kaligrafski rad škotskog umjetnika koji je završen na blagdan Gospe od Zdravlja, 21. studenoga (župnik će reći kako mu se datum završetka čini znakovitim jer je bl. Gracija polovicu života proveo upravo u augustinskom samostanu pri svetištu Gospe od Zdravlja na Monteortoneu pokraj Padove). Ipak još nije poznato kada će točno himan biti izložen u mulskoj crkvi s obzirom na to da rad trenutno prolazi kroz višednevni proces sušenja.

Sam umjetnik, Ste Duckett, u razgovoru koji smo također vodili putem e-maila, opisao je svoj način rada te tehniku koju je koristio za potrebe himna bl. Graciji.

“Zanimljivo, u himnu se spominje more što me dotaknulo jer i sam živi na obali. Vrlo blizu mog studija je mali otok na kojem se nalaze ruševine samostana augustinaca. Spustio sam se na obalu s riječima i gledao prema otoku tražeći inspiraciju, to mi se učinilo prikladnim.”

“Riječi sam odlučio napisati u zemljanoj boji, konkretno lješnjak smeđoj, nanesenoj čeličnim vrhom nalivpera. Ta boja predstavlja poniznost i ljudskost bl. Gracija. Oko teksta proteže se bogat okvir od trokuta, koji su moj zaštitni znak, u bojama mora: plave i zelene nijanse te boja pijeska. Trokuti su pritom referenca na Trojstvo te pomalo podsjećaju na vitraje. Što se tiče slova, prvo slovo svake kitice uhvaćeno je u rub okvira te napisano u 22-karatnom zlatu. Druga kitica započinje slovom G koje sam zlatnim obrubom oblikovao u bijelo jedro jednostavnog broda.”

Slovo G u obliku jedra/Foto: Ste Duckett (privatni arhiv)

Spomenimo kako je Duckett, čija se djela nalaze u crkvama te privatnim kolekcijama diljem Sjeverne Amerike i Europe, himan pisao na sebi nepoznatom jeziku i to o osobi za koju je prvi put čuo u kontaktu s don Tonsatijem.

“To je jedan od aspekata mog posla u kojem uživam, učiti o inspirativnim osobama i zapisima. Također, uživao sam pisati na nepoznatom jeziku te sam se trudio to činiti iznimno polako kako ne bih napravio grešku. Tijekom procesa redovito sam župniku slao fotografije s ‘ažuriranim’ stanjem himna.”

U priči oko himna pojavila se i treća ‘nepoznanica’, tko je točno njegov autor.

“S obzirom na to da je većinu himana svecima koji se štuju u Boki kotorskoj napisao načelnik mjesta Dobrote i zastupnik u pokrajinskom Saboru s kraja 19. stoljeća, Pavao Kamenarović, pretpostavljam da je i Ribaru skromni njegovo djelo. No za tu tvrdnju još uvijek nemamo potvrdu”, rekao nam je don Tonsati.

To, pak, ne umanjuje vrijednost pjesme, već samo poziva na bolje otkrivanje kulturne i liturgijske baštine Katoličke Crkve u Crnoj Gori koja bi uskoro trebala biti dodatno obogaćena vrijednim, i rijetkim, umjetničkim djelom.

Ste Duckett: Kaligrafija za mene znači ‘stajati nezaštićen pred Bogom’

– Kaligrafija je danas iznimno rijetka, možemo reći gotovo zaboravljena vještina. Kako i zašto ste se odlučili specijalizirati u toj grani umjetnosti? Gdje volite raditi i koju tehniku koristite?

Strast prema krasopisu osjećam od malih nogu, ali sam na tom umijeću počeo ozbiljnije raditi tek 2009. dok sam živio kao cistercitski monah. U samostanu je prva molitvena točka počinjala u 3:30 ujutro te smo, između te i druge molitvene točke, imali nekoliko sati posvećenih tihoj molitvi i čitanju. Kako sam brzo naučio da su molitva i san jako dobri prijatelji počeo sam kaligrafiju koristiti kao oblik molitve Lectio divina. Također, mehanički proces pisanja držao me budnim kroz te sate. To je uskoro postala moja osobna molitva, meditacija i kontemplacija.

Moje preferirano vrijeme rada je noć, zbog tišine. Iz studija gdje radim ponekad mogu čuti morske valovi kako se razbijaju o obalu, što također djeluje smirujuće. Kaligrafija tako postaje duhovno iskustvo. Teško je to objasniti, ali proces pisanja stopio se s tišinom noći i iščekivanjem sjedinjenja s Gospodinom. Drugo vrijeme kada volim pisati je odmah nakon izlaska sunca, kad se pojavi svjetlo.

Nakon napuštanja samostana odlučio sam razviti kaligrafiju kao vlastiti obrt, ali i poslanje. Specijalizirao sam se u spajanju antičkog keltskog i modernijeg dizajna. Moj rukopis dolazi direktno iz Knjige Kellsa (oslikani rukopis Evanđelja na latinskom jeziku napravljen oko 800. godine, op. a.). Koristim najfiniji stopostotni pamučni papir, drevnu tintu te tradicionalne penkale s čeličnim vrhom. Posebnu strast imam prema 22-karatnoj zlatnoj dekoraciji koju upotpunjujem s jednostavnim, šarenim oblicima. Nikada ne crtam oblike života u svojim radovima jer ne želim da išta nadilazi tekst. To je razlog zašto moji ukrasi nikada nisu nešto više od stiliziranih oblika. Želim da riječi progovaraju.

– Zašto je, po Vašem mišljenju, kaligrafija važna? Što nas može naučiti o pisanoj riječi?

Pisana riječ jedna je od primarnih oblika komunikacija, a svrha kaligrafije je uljepšati pisanu riječ.

Riječi koje biramo, i način na koji pišemo, mogu nam reći puno o tome tko smo. Naš karakter izlazi u oblicima. Oblici koje stavljamo na papiru su produžetak našeg duha. Kaligrafija je, stoga, barometar duha. Kad ‘u glavi’ nisam najbolje to se može vidjeti u mojem pisanju. Isto vrijedi i obrnuto, kad sam u miru. Svaka umjetnost trebala bi biti refleksija istine.

Što se mene tiče, puno radim kako bih pročistio svoj stil pisanja u jednostavan, nekompliciran oblik umjetnosti. Kupci mi kažu da moji kaligrafski radovi u sebi sadrže dio mira za kojim težim, nešto od tišine mog studija. U tom smislu, rekao bih da je kaligrafija zapravo ‘re-prezentacija’. Mušterije traže da napišem njihove najdraže riječi, stoga koristim najfiniju tintu, antikne vrhove nalivpera i prekrasan pamučni papir, dajući čast tim riječima. Strpljivo i s brigom produciram nešto što primatelju izgledaju kao iste riječi na nov način. To je privilegija za umjetnika.

Jedan od radova Ste Ducketta; pogled iz njegova studija na obali Škotske/Foto: Ste Duckett (privatni arhiv)

– Kako kaligrafija utječe na Vaš odnos s Bogom i duhovnost?

Kaligrafija je oblik molitve, ako želite da to bude, a molitva zapravo znači komunicirati s Bogom.

Kritičarka umjetnosti, pokojna redovnica Wendy Beckett, molitvu opisuje kao “stajati nezaštićen pred Bogom”. To je moja omiljena definicija molitve, a upravo kaligrafija čini da se osjećam nezaštićenim pred svojim Stvoriteljem na doista stvaran način. Kako? Kao prvo, svjestan sam da i najmanji krivi potez olovkom može uništiti moje djelo. Učiti kako krenuti ispočetka, čak i nakon sati ili tjedana rada, dio je prekrasne i ljudske kaligrafske molitve te me uči da budem miran, da budem strpljiv, da Bogu predam uspjeh, ali i da mu kod povremenih pogrešaka predam neuspjeh.

Drugo, svaka stranica je kao povijest stvaranja, razvija se i postaje sve kompleksnija i kompleksnija, sve ljepša i ljepša. Ponekad pogledam u svoj rad i vidim vlastiti odnos s Bogom: stranice se pretvore u putovanje molitve preko oblika i povezanosti slova, boja i svjetlucajućeg zlata. Danas rijetko činim pogreške, ali kada se one i dogode, podsjećaju me da još uvijek moram gledati u njega za povjerenje – jer to je Božji dar, a ne moj.

Treće, i najvažnije, kaligrafija me čini nezaštićenim pred Bogom jer na stranice moram ispisati svoje srce koje će drugi onda vidjeti. To, kao u svoj umjetnosti, može biti ranjiv proces. Ne možete se nigdje sakriti.

Na kraju, premda pišem krasopisom kako bih zaradio za život, činim to i jer je oblik molitve. Zbog toga uglavnom svoje radove prodajem ispod cijene jer smatram da se radi o dijelu mog poslanja.

– Na Vašoj internetskoj stranici stoji da se Vaši radovi nalaze “u kapelama i crkvama diljem UK-a, SAD-a i svijeta”. Imate li, možda, nekog favorita?

Kaligrafske radove pisao sam za mnoga mjesta, najviše u SAD-u, Italiji, Španjolskoj te Ujedinjenom Kraljevstvu.

Nedavno sam završio molitvu sv. Johna Henryja Newmana Presvetom Srcu Isusovu, za crkvu u Oxfordshireu. To mi je bilo posebno iskustvo jer sam nekada svirao orgulje u Oratorijskoj crkvi u Birminghamu gdje je jedno vrijeme živio sv. Newman. Također pišem kaligrafiju za privatne osobe: kućne blagoslove, molitve, omiljene citate…

Radove gospodina Ducketta možete pogledati na njegovoj internetskoj stranici www.calligift.com preko koje prima i narudžbe. Njegova umjetnička djela, kao i način rada koji pokazuje kroz objavu videozapisa i fotografija, možete pogledati i na Facebook stranici: www.facebook.com/duckettcalligraphy.

Tino Krvavica | Bitno.net


Objavljeno: 27. studenoga 2019.

Možda vam se svidi