Godine 1508. mladi umjetnik Raffaello Sanzio pozvan je da iz Firence dođe u Rim kako bi pomogao uređivati Vatikansku palaču, i taj ga je posao okupirao sve do smrti. Tijekom svojih godina u Rimu također je prihvaćao privatne narudžbe za slike, poput ove. Liječnik, pisac i prelat Paolo Giovio najvjerojatnije je naručio “Albu Madonnu” oko 1510. ili 1511. godine, s namjerom da je stavi iznad oltara svoje crkve u mjestu Nocera.

Na prvi se pogled radi o prilično jednostavnome pobožnome prizoru: Madona, koja sjedi na zemlji i naslanja se na travnato uzvišenje, drži dijete Isusa u svojemu krilu, a promatra ih mali Ivan Krstitelj. Iza njih se prostire mirni, pastoralni krajolik.

Tondo

Okrugli oblik pomalo je neobičan. „Tondo” (od riječi rotondo, „okrugao”) oblik je koji se već bio pojavljivao iznad oltara u Firenci i Rimu, ali najčešće se koristio pri slikanju slika naručenih povodom proslave rođenja djeteta. Krug sugerira mnoga značenja: vjenčani prsten, možda i porođajni kanal, a zasigurno vječnost. Imati dijete znači zaštititi se od smrtnosti, jer tako barem dio čovjeka nastavlja živjeti. Dakle, tondo je zasigurno prikladan kako bi se proslavilo zemaljsko rođenje Sina Vječnoga Oca.

Raphael, Public domain, via Wikimedia Commons

Okrugli oblik umjetniku postavlja svojevrsni kompozicijski izazov. Krug je po sebi nestabilan, i ako nije dobro učvršćen, uvijek izgleda kao da bi se rado otkotrljao. Ovdje čvrstinu pruža snažna linija horizonta, a solidna piramida triju figura čvrsto je postavljena na svojoj širokoj bazi, i neće se pokrenuti. Dok je bio u Rimu, Rafael je nesumnjivo znao za Michelangelov rad koji se tada odvijao na stropu Sikstinske kapele, i pod njegovim utjecajem i Rafaelove figure imaju težinu i mišićavost koje je Michelangelo preuzeo iz umjetnosti antike.

Čak je i mali Isus kod Rafaela solidno, čvrsto, živahno – junačko – dijete. I to na više od jednoga načina: pruža ruku da prihvati križ što mu ga nudi njegov mali rođak, i svi troje razmjenjuju niz žalosnih pogleda. Ivan u svojemu krilu drži cvjetove anemone, a iza njega se nalazi još cvijeća. U tradicionalnoj ikonografiji[i] Zapada anemona označava žalost. U radosti Utjelovljenja već se nagoviješta buduća žalost Muke.

Cvijeće

Povjesničari umjetnosti vole cvijeće. Za njega su gotovo uvijek vezana neka skrivena značenja. Prema kršćanskome načinu razmišljanja, sve u prirodnome svijetu nosi značenje onkraj samoga sebe u carstvu natprirodnoga: fizičko izražava metafizičko. To znamo iz proširenih metafora najrječitijega od crkvenih otaca, a upravo se u njihovim spisima može pronaći pravi izvor renesansnoga vizualnoga simbolizma.

Na Rafaelovoj slici Marija, Isus i Ivan sjede unutar kruga pažljivo posađenih biljaka, od kojih je svaka dio ključa za naše konačno razumijevanje slike. Sljedeće su dvije biljke, čitajući slijeva nadesno, skromni maslačak i čehulja. Maslačak se tradicionalno koristio kao jedna od vrsta gorkoga zelja na pashalnoj večeri, a u kršćanskim vremenima počela je simbolizirati gorčinu Kristove vlastite Pashe. Latinsko ime čehulje je Myrrhus odoratus, mirisna mirha, što podsjeća na pomast za balzamiranje koju tri mudraca donijela djetetu Kristu. Način kojim će umrijeti mogao se naslutiti već pri trenutku njegova rođenja.

Posve desno je lazarkinja ili jaslenjak (mirisni broć), koji se također povezuje s Kristovim rođenjem. Postoji tradicija da se lazarkinja, koja miriše slatko čak i kada se osuši, nalazila u jaslicama. Neki je ljudi suše i stavljaju u svoje kućne jaslice.

Lijevo od jaslenjaka je druga biljka – ljubica. Ljubice, skrivene, ugodnoga mirisa, malene, ljupke i nenametljive, već se dugo smatraju simbolom vrline poniznosti. Tjelesni položaj Madone, koja sjedi na zemlji, jest ikonografski tip već dugo poznat kao „Djevica poniznosti”, što podsjeća na riječi Marijina hvalospjeva „Veliča”, ali i na Marijinu poniznost, kao i poniznost koju je je imao Isus kada je uzeo naše ljudsko tijelo.

Posljednja biljka, ženski trputac, nalazi se na dnu tonda, točno u sredini. Ženski trputac bio je uobičajen korov što je rastao uz puteve, širokih, ravnih listova, koji se uvijek čine pomalo hladnijima od okolnoga zraka. Nekada su hodočasnici na svojemu putu do velikih svetišta tražili ženski trputac kako bi zaliječili bolna i žuljava stopala, i biljku su nazvali imenom koje znači „onaj koji slijedi Kristove stope”. Tako je u vizualnoj umjetnosti ta biljka postala simbolom puta kojime kršćani hodaju kako bi slijedili Krista u svijetu.

Okruženje

Što se tiče svijeta, sada promatramo krajolik u pozadini, postavljen lijevo i desno od središnjih figura. U daljini se nalaze planine i drveće, kao i kuće kakve je Rafael mogao znati iz sela koja su okruživala Rim – portret suvremene Italije, dio običnoga života.

No obični prostor od nebeskih figura u njihovome – pretpostavljamo – nebeskome okruženju odjeljuje – voda. Voda na slici religiozne tematike gotovo uvijek simbolizira krštenje, a takvo tumačenje ovdje je posve logično: kako bismo slijedili Krista na hodočasničkome putu, moramo u krštenju umrijeti grijehu, i ustati na novi život u svijetu milosti.

Trebamo imati na umu da ova slika izvorno nije bila osmišljena kako bi ukrašavala zidove Nacionalne galerije u Washingtonu. Ona je trebala biti oltarna pala, a logično je da tamo gdje postoji oltarna pala, postoji i oltar. Slika je trebala biti produžetak stvarnoga prostora crkve, prozor koji se otvara prema jednoj drugoj stvarnosti. Obrazovanoj i pobožnoj publici ona bi nudila mnogo materijala za kontemplaciju: Utjelovljenje i Muku, Majku Božju i njezine vrline, sakrament krštenja, pomoć zagovornika, kao i put kršćanina prema radostima raja.

Izvor: Touchstone Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Mary Elizabeth Podles umirovljena je kustosica renesansne i barokne umjetnosti u Umjetničkome muzeju Walters u Baltimoreu, u saveznoj državi Maryland. Ona i njezin muž Leon, viši urednik Touchstonea, imaju šestero djece i žive u Baltimoreu.


[i] Termin „ikonografija”, vezano za kršćansku umjetnost, prilično je nezgodan. U Istočnoj Crkvi odnosi se na proces stvaranja ili „pisanja” slike. Ovdje ga koristim u konvencionalnome zapadnjačkome smislu istraživanja simboličkoga značenja impliciranoga određenim vizualnim motivima.