U ikonografiji je tako moguće prepoznati glavne naglaske kršćanske duhovnosti i slavlja euharistije, kao i način razumijevanja povezanosti Posljednje večere s otajstvom Kristove muke i smrti te s euharistijom Crkve, koja je spomenčin Kristove bezpridržajne ljubavi. Moguće je tako susresti ikonografska udubljenja u otajstvo Kristova predanja, ali i ikonografska ‘zadržavanja’ na odabranim vidicima toga događaja: na gozbenome zajedništvu, na gestama i riječima ustanovljenja euharistije, na Isusovoj najavi da će biti izdan, na dramatici učeničkoga propitivanja tko je taj koji će ga izdati, ili pak na činu pranja nogu. U tome odabiru moguće je čitati naglaske duhovnosti, vlastitih pojedinim razdobljima kršćanske misli. Tako jedan te isti događaj zadobiva različite interpretacije i naglaske. Ponegdje će se naglasiti dramatika Judine izdaje Isusa i razjedinjenosti učenika, sve do međusobnoga nepovjerenja, a drugdje pak njihovo zajedništvo, izraženo u blagovanju kruha koji Krist razlama i pruža. Negdje se misao zaustavlja na povijesnome događaju, a negdje je usmjerena na zajedništvo Crkve koja, preuzimajući geste Posljednje večere, slavi spomenčin Kristova otkupiteljskoga predanja. Stoga ovi kratki uvidi u kršćansku ikonografiju mogu biti poticajni za udubljivanje u Kristovo vazmeno otajstvo.

Najstariji poznati nam ikonografski prikazi Posljednje večere stavljaju nam pred oči Isusovu pashalnu gozbu s učenicima, raspoređenima u sigma-formi, to jest za polukružnim stolom. Nadahnuća za takav način prikazivanja valja nam tražiti u rimskim gozbenim običajima: sustolnici su u poluležećemu položaju, oslonjeni na lijevi lakat, bili raspoređeni na tri duga naslonjača ili ležaljke, a jelo se posluživalo na niskome stolu koji je, smješten u sredini, imao oblik polukruga (od čega i naziv sigma-stol, prema malome grčkome slovu s); prednja strana stola ostajala bi slobodna za posluživanje. Dvorana namijenjena gozbama nazivala se triclinium, što bi značilo »dvorana s tri naslonjača (ležaljke)« (gr. treis klinai).

Kršćanska će kultura preuzeti oblik sigma-stola i u drugim gozbenim trenutcima, primjerice u oblikovanju velikih monaških blagovaonica (premda će se za stolovima sjediti), s tlorisnim rasporedom stolova i sjedišta kakav je bio u koru, pa su monasi za objedom sjedili u istome rasporedu kao i u korskoj molitvi, što je blagovanju – praćenu slušanjem Božje riječi – davalo produžetak liturgijskoga zajedništva.

Najstariji poznati prikaz Posljednje večere u formi sigma-stola jest reljef na okovu evanđelistara, poznatoga pod imenom »Diptih od pet dijelova« s kraja 5. st., vjerojatno iz Ravene, a koji se čuva u Riznici milanske katedrale. Motiv prikazuje Isusa s trojicom učenika za polukružnim stolom, na kojemu se razaznaju kruh i ribe, čime se predstavlja gozbeno ozračje, ali i naznačuje njegova prisutnost među učenicima (usp. Lk 24, 31 i 24, 40-42). Poznatiji prikazi Posljednje večera u formi sigma-stola zacijelo su: mozaik iz bazilike »Sant’Apollinare Nuovo« u Raveni iz prve polovice 6. st.  te ilustracija u Evanđelistaru iz Rossana (Codex purpureus Rossanensis, druga polovica 6. st.). Na mozaiku iz Ravene s Kristom su za stolom dvanaestorica apostola; Krist je prikazan na desnoj strani stola, in cornu dextro (što je u rimskom trikliniju bilo mjesto domaćina), a nasuprot njemu smješten je Juda; na stolu su kruhovi i dvije ribe. Krist je odjeven u purpurni plašt, sa štolom preko ramena, čime se naznačuje njegovo svećeništvo i ispunjenje starozavjetne pashalne žrtve, a oko glave prikazana je aureola s upisanim križem, što će postati razlikovnim načinom prikazivanja Krista. Apostoli su odjeveni u bijelo. Prizor kao da je zaustavljen na Isusovim riječima: »Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati.«, dok se apostoli pitaju: »Da nisam ja, Gospodine?« (Mt 26, 21-22). Dramatičnost trenutka čita se u »igri pogleda«: trojica apostola najbližih Isusu – od kojih je na prvome mjestu Petar – pogleda su uprta u Učitelja, dok osmorica u čudu gledaju Judu; i Juda gleda Isusa, čime se zatvara »krug pogleda«, a u Isusovoj riječi »Onaj koji umoči sa mnom ruku u zdjelu, taj će me izdati« (Mt 26, 23) razrješuje se pitanje koje je postavio. Sedam kruhova i dvije ribe na bogato prostrtu stolu ujedinjuju Posljednju večeru s događajem koji joj je bio predznak: čudesno nahranjenje mnoštva (Mt 15, 32-37).

Jasan koloristički prikaz iz Purpurnog evanđelistara iz Rossana bilježi trenutak Isusova odgovora: Juda je prikazan kako umače zalogaj u zdjelu. Samo je njegova ruka ispružena, čime se postiže jasnoća prikaza, a spušten pogled govori o razumijevanju onoga što je Isus rekao, dok jedanaestorica zagledana u Isusa pokazuju zbunjenost i nevjericu pred Isusovom najavom izručenja u ruke neprijatelja. U toj ‘igri’ razlikujemo otvorenost pogleda vjere i skrivenost pogleda koji izdaje Učitelja.

Tomu nizu možemo pridružiti i fresko prikaz Gospodnje večere u crkvi benediktinske opatije Sant’Angelo in Formis, u blizini Capue (1072.-1078.) u južnoj Italiji (v. sliku desno dolje). Za sigma-stolom Isus i Petar stoje jedan nasuprot drugomu, a pogledi učenika ‘ponavljaju’ temu okupljenosti izražene samim oblikom stola.

Nakon razdoblja najstarijih prikaza Posljednje večere, koji očituju prožetost zapadne misli bizantskom umjetnošću, moguće je – pred kraj prvoga ili na početku drugoga tisućljeća – zamijetiti oblikovanje dviju ikonografskih smjerova s različitim tematskim naglascima.

Zapadna će se tradicija usredotočiti na trenutak Isusove izdaje. Dramatika koja se čita u uznemirenosti i pogledima apostola, suprotstavljena je Isusovoj sigurnosti koja proizlazi iz njegova predanja. Umjesto sigma-stola pojavljuje se okrugli stol koji se od 11. st. zamjenjuje kvadratnim. Isus će biti smještan u sredinu, apostoli su raspoređeni s jedne i s druge strane stola, a nerijetko će samo Juda biti izdvojen: smješten nasuprot Isusu, s prednje strane stola i bočno, na užu stranu stola.

Ikonografija na Istoku dat će prednost prikazivanju zajedništva Isusa s apostolima, pa će čest motiv biti blagovanje, štoviše, »pričest apostola«. Na Zapadu će se tek nakon Tridentskoga koncila dati veći prostor tome motivu, prepoznajući ga kao siguran način isticanja pravoga nauka o euharistiji i njezinu suodnosu s Kristovom Pashom, koje je Posljednja večera predznak. U kasnijemu razdoblju nastaju i djela koja ujedinjuju te dvije tradicije.

Leonardo da Vinci: Posljednja večera i pogledi vjere

Među prikazima Posljednje večere u zapadnome kulturalnome krugu zacijelo je najpoznatiji zidni oslik Leonarda da Vincija u blagovaonici samostana Blažene Djevice Marije od Milosti u Milanu (1496.-1498.). Slika prikazuje trenutak u kojem su apostoli suočeni s Isusovom obznanom da će biti izdan: »potresen u duhu Isus posvjedoči: ‘Zaista, zaista, kažem vam: jedan će me od vas izdati!’ Učenici se zgledahu među sobom u nedoumici o kome to govori.« (Iv 13, 21-22). Ta dva retka, puna dramatike, govore o dva različita odnosa prema onome što se ima zbiti. Isus, potresen u Duhu, svjedoči (emartyresen); ne tuguje, nije razočaran, nego svjesno prihvaća trenutak svoje izdaje, koja vodi u muku i smrt; on svjedoči da znade tko će ga izdati i da prihvaća ono u što će ga izdaja uvesti. Apostoli pak, iznenađeni Isusovom obznanom, u nevjerici se zagledaju tko li će biti taj; ne vjeruju jedan drugomu, ne vjeruju ni sebi, jer znaju svoju slabost. Drama njihova pitanja ide dalje od znatiželje tko će biti izdajnik. Pitanje postaje sasvim osobno: Da nisam ja, Gospodine?

Te dvije rečenice iz Ivanova Evanđelja Leonardo je dugo razmatrao i slikao ih pune dvije godine. Mnoštvo crteža i skica pokazuju njegovo razmatranje prijelomnoga trenutka u zajedništvu Isusove posljednje večere s učenicima. Prva rečenica iznosi Isusovu sigurnost, pouzdanje u Oca i predanje u njegovu volju. To je mir koji nije lišen križa i trpljenja. Druga je rečenica daleko od takvoga stanja. Učenici osjećaju strah. Nesigurnost i strah suprotstavljeni su sigurnosti i miru.

Raspoređeni u četiri skupine po tri, apostoli se propituju tko je taj koji će izdati Učitelja. Prikaz u velikome formatu (460×880 cm) s izrazito razrađenom perspektivom doima se kao prostor u prostoru. Slikar je naslikao Dvoranu Gospodnje večere, s jasnim geometrijskim oblikovanjem, a sužavanje kota bočnih zidova, tapiserija i kasetiranoga stropa daju doživljaj prostornosti i događajnosti. Tako je prostor Dvorane posljednje večere srastao s dvoranom samostanske blagovaonice. Zajedništvo braće u blagovanju participira na zajedništvu učenika s Gospodinom.

Prizor je slikarski osvijetljen od strane motritelja, s lijeve strane, što je nekoć odgovaralo stvarnomu izvoru svjetla u dvorani (s nekadašnjega prozora blagovaonice). Naprijed je postavljen dugi stol, a perspektivu produbljuju i tri pozadinska ‘prozora’ kroz koje pogled seže daleko ‘izvan’ dvorane.

Srednji prozor uokviruje Isusa. On je središte događaja, razdjelnica koja sliku dijeli u dvije skupine apostola. Svjetlo kojim je obasjan interpretira aureolu i njegovu izdvojenost iz propitkivanja učenika. Isus je siguran, zna kamo ide i tko će ga izdati. Njegov je pogled smiren, spušten, uronjen u Otajstvo koje se otvara pashalnom gozbom. Ne dodiruje nikoga i nitko ga ne dodiruje. Sam je, jer je jedini u Svjetlosti, u Zajedništvu s Ocem. Ta izdvojenost ocrtava nespremnost učenika da budu s njime, njihovo nerazumijevanje, ali i novost u koju učenici još ne mogu stupiti. »Još sam malo o s vama. Tražit ćete me, ali kao što rekoh Židovima, kažem sada i vama: kamo ja odlazim, vi ne možete doći«, reći će im Isus (Iv 13, 33). Čak i oni apostoli koji razgovaraju s njime i gledaju u njega, stoje u ’odmaku‘; kao da se boje dodirnuti ga svojim pitanjem. Ruke su mu spuštene i raširene oblikujući njegov lik u snažnoj formi ‘piramide’ koja naglašava središte prikaza. Premda je sve oko Isusa u izrazitoj dinamici, pogled motritelja pada upravo na njega, čime se razrješuje dramatski zaplet, otvoren njegovim pitanjem i najavkom: »Jedan će me od vas izdati.«

Likovi apostola otkrivaju jedinstvenu Leonardovu sposobnost izražavanja stanja duše na crtama lica. Mnoštvo sačuvanih crteža i skica otkrivaju slikarevu zaokupljenost brigom oko učeničkoga doživljavanja toga dramatičnoga trenutka na pashalnoj gozbi s Učiteljem. Na licima čitamo njihovu ljubav, ali ujedno i strah, zabrinutost, međusobno narušeno povjerenje… Giorgio Vasari je primijetio da su lica apostola nijansirana do savršenstva, a da se Isusovo lice doima nedovršenim, prepoznajući u tome Leonardovo uvjerenje o nemoći izražavanja božanske ljepote koja pripada Isusu i nemogućnost pronicanja u znanje koje je Isusa ispunjalo u trenutku izdaje.

Počev slijeva, prvu skupinu apostola čine Bartolomej, Jakov Mlađi i Andrija. Sva trojica su okrenuta prema učeniku kojemu je Isus šapnuo tko će ga izdati. Andrija, najbliži Petru, drži uzdignute i otvorene ruke: kao da uspijeva čuti što govore Petar i Ivan, ali kao da ne vjeruje onomu što čuje. Zatečen je, lice mu je puno pitanja, čuđenja, nevjerice…

Do njih su druga trojica: Juda Iškariotski, Petar i Ivan. Dok Petar i Ivan izmjenjuju riječi, Juda je ispred njih, ali je izvan njih. Premda sjedi između njih, njihov ga je razgovor, koji se odvija preko njegovih ramena, gurnuo u prvi plan; naslonjen je na stol preko gotovo cijelu njegove širine, što ga čini lako uočljivim. Kesa koju drži u ruci otkriva njegov identitet. U zagledanosti u Petra i Ivana kao da se pita što li im je to Isus priopćio i jesu li ga razumjeli.

Petar u ruci drži nož, zapravo zakrivljeni mač (mahaira), što ga povezuje s događajem u Maslinskome vrtu, gdje je mačem vojniku odsjekao desno uho (usp. Iv 18, 10-11). To je u ono doba jedan od raspoznajnih atributa apostola Petra u prikazima Gospodnje večere i Muke, kako se to vidi u prikazima Posljednje večere koje su nam ostavili: D. Ghirlandaio, L. Signorelli, Perugino, A. del Castagno, J. Bassano i drugi. Petar čvrsto drži mač, već spreman ustati na onoga tko se usudi izdati Gospodina. Druga ruka, položena na rame Isusova ljubljenoga učenika Ivana, otkriva Petrov razgovor pun povjerenja. Dodir drukčiji od svih drugih. U njemu se čita ono posebno zajedništvo koje je Petra i Ivana, izdvajalo iz kruga dvanaestorice. Petar i Ivan, zajedno s Jakovom, bijahu, naime, dionici najpovjerljivijega susreta i razgovora s Učiteljem: događaja Preobraženja kada Isus, uzdižući se iznad svakoga obličja (metamorphosis) i zaodijevajući se u svjetlost (koja je bez obličja), najavljuje svoj Izlazak, zapravo novost života. U Petrovoj ruci na Ivanovu ramenu čita se ono pitanje koje su si međusobno postavljali kad su silazili s gore preobraženja: »Što li znači ono ‘od mrtvih uskrsnuti’?« Ne počinje li se sada ispunjati ona riječ koje ne razumješe u onome trenutku?

Ivan je spuštena pogleda, kao i Isus. Jedini od apostola ne gleda nikoga. Gospodin mu je otkrio tko će ga izdati. Ivan ne izražava ljutnju, bijes; spuštenim pogledom i mirnoćom lica dijeli ono prihvaćanje kojim je i Učitelj stajao pred »ispunjenjem Pisama«, pred onim što se ima zbiti. Ondašnja slikarska uobičajenost u prikazivanju apostola Ivana na posljednjoj večeri (s licem mladića, duge ravne kose, odjeven u tanane haljine) ovdje zadobiva širu interpretaciju: on je prije svih, iako najmlađi među njima, dionik Kristova otajstva.

Isusu s lijeve strane skupina je koju čine apostoli Toma, Jakov Stariji i Filip. Toma ne sjedi; prišao je otraga k Isusu, i stao ispred učenika koji je sjedio najbliže Isusu. Želi se i ovdje uvjeriti, sam ponovno čuti Isusovu riječ, uvjeriti se u ono što Isus govori. Vidi mu se samo lice i nerazmjerno velika ruka s visoko uzdignutim kažiprstom; kao da se u njegovu liku već nazire trenutak kada će, nakon očitovanja Uskrsnuloga učenicima, upravo prstom htjeti dotaknuti Isusove rane i uvjeriti se da je uistinu uskrsnuo (usp. Iv 20, 25). Jakov Stariji, uspravan, šireći ruke pokazuje začuđenost Isusovim najavkom. Iznad njega je Filip, koji gleda Gospodina i objema rukama pokazuje prema sebi: »Da nisam ja, Gospodine?«.

Posljednju skupinu čine Matej, Juda Tadej i Šimun. Okrenuti su od Isusa, ali rukama pokazuju na njega, pitajući se što li on to govori. To je skupina koja s najvećom nevjericom reagira na Gospodinove riječi. Okrenutost pogleda od Isusa otkriva opiranje i nevjericu pred njegovom riječju.

Leonardo je prikazom lica apostola i njihovih odnosa čudesno izrazio dramu trenutka kojim započinje njegova izdaja. Sve je u napetosti, u brzini; sve osim njega. Isusova riječ upućena Judi: »Što činiš, učini brzo!«, a koju »nijedan od sustolnika nije razumio« (Iv 13, 27-28), prenesena je u pokrete i poglede apostola. Samo Ivan, ljubljeni učenik, ima udjela u Isusovoj sigurnosti koja stvara mir.

Leonardov veliki format Isusove posljednje večere zaustavlja nas pred jednim trenutkom, pred riječju koja u svakome vjerniku rađa pitanje: Tko je onaj koji izdaje Učitelja, ili: Nisam li ja taj? Slika ne daje jasna odgovora. Njezina je snaga upravo u postavljenome pitanju. Nisam li ja taj?

Isusova Posljednja večera s apostolima za kršćane je postala predznak Isusove otkupiteljske muke i smrti, koje će euharistija biti spomenčin. Kristova muka i smrt na križu, preobražena uskrsnućem ključ su čitanja i Posljednje večere s apostolima i euharistije Crkve. Kristovo se djelo spasenja u Crkvi, okupljenoj na euharistiju, uzbiljuje upravo po onim činima koje je Isus izvršio na Posljednjoj večeri i za koje je rekao: »Ovo činite meni na spomen.« Zato je Isusova Posljednja večera za zajednicu njegovih vjernika Prva večera, ona koja uvodi u otajstvo otkupljenja. Ondje je započela završnica njegova predanja. Ondje pronalazimo geste i riječi koje izgovaramo i činimo u slavlju euharistije, a koje će biti rasvijetljene tek u očitovanju Uskrsloga okupljenoj jedanaestorici. Dvojica ga učenika na putu u Emaus ne prepoznaše u obličju tijela, u riječi koju im je govorio, nego u onome za što je rekao: »Ovo činite meni na spomen« – u lomljenju kruha. Novost života u koju je stupio uskrsnućem nije zaprjeka da Crkva bude s njim, da prepoznaje i osjeća njegovu Prisutnost. Ona nam je darovana i povjerena u gestama i riječima Posljednje večere. Stoga je ona za nas Prva večera.

U slavlju euharistije, koja je spomenčin Isusova predanja za naše spasenje, uvijek iznova nastaju pitanja i proviru odgovori. Što li znači riječ: »Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje« i »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva«? Možda nam nedostaje one brige koju apostoli osjećahu na Večeri na kojoj je Gospodin bio predan, svetoga straha koji ih je ispunjao i pitanja kojima su propitivali svoj životni odnos s njime. Možda pomišljamo da smo sve razumjeli. A ljepota euharistije nije u razumijevanju. Ona je u prihvaćanju Dara Ljubavi koja nadilazi svako očekivanje i svako razumijevanje. Euharistija je sveti trenutak izručenja toj Neočekivanosti i Novosti. Potrebno je u slavlju vjere dati prostor pitanjima koja izranjaju iz Isusovih riječi i gesta: Da nisam ja, Gospodine? Gdje sam ja, Gospodine? Umijem li te prepoznati i čuti u onome što si nam ostavio za živ spomen tvoga predanja? Da, kada na slavlju euharistije provru pitanja i kad ona zahvate odnose sa ‘sustolnicima’, s braćom u vjeri, s bližnjima, rađa se otvorenost srca koja biva ispunjena Kristovom blizinom i njegovom Novošću.

Tekst je izvorno objavljen u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.