Bogorodica Vladimirska među najpoznatijom je od svih ikona – dijelom zbog svoje kvalitete, a dijelom zbog svoje povijesti. Pripada tipu koji se naziva Theotokos Eleousa, „Majka Božja nježnog milosrđa”, od istog korijena riječi kao Kyrie Eleison što pjevamo u litanijama. Za razliku od uzvišenijeg modela Hodegetrije („Ona koja pokazuje put”), ovdje Djevica Marija drži svoje dijete u nježnom zagrljaju, dok ono pritišće svoj obraz uz njezin. Prema predaji, ovaj prikaz odražava prototip koji je sveti Luka naslikao iz stvarnoga života, te je stoga ova slika odobrena kao istinita i sveta. Zbog svoje teme majčinskog suosjećanja, ovoj se posebnoj ikoni utjecalo kroz povijest u vrijeme opasnosti, što je imalo posljedice (ne uvijek dobre) i za nju samu.

Suosjećajna slika

Na ovoj slici Djevica Marija drži dijete čvrsto uz sebe desnom rukom, tako da je njegovo tijelo, osim glave, potpuno zatvoreno unutar njezina. Lijevom rukom pokazuje prema njemu, ali ga i nježno dodiruje ispod njegove ispružene ruke. Odjevena je u tradicionalnu tamnoplavu odjeću, obrubljenu i ukrašenu zlatnim resama, slično odjeći bizantskog dvora. Dvije zlatne zvijezde krase joj glavu i ramena, a treća je implicitno skrivena djetetom. Te se zvijezde tumače na različite načine: kao simboli savršenstva Marijina djevičanstva – prošlog, sadašnjeg i budućeg – ili njezina djevičanstva u tijelu, duši i duhu. Ili bi mogle predstavljati Trojstvo, pri čemu je jedna zvijezda skrivena stvarnom prisutnošću Druge Osobe. Ili sve navedeno, istovremeno.

Marijino je lice prikazano u konvencionalno stiliziranom obliku: sa širokim očima, uskim nosom i malim, ozbiljnim ustima. Njezin pogled usmjeren je prema van, ali ne gleda u nas; umjesto toga, promatra neku nevidljivu daljinu, dok neprestano moli za milost. Ili možda gleda u melankoličnu budućnost, u otkupiteljsku patnju i smrt svog sina. On je, u međuvremenu, odjeven u crvenu boju Utjelovljenja, obasjanu zlatom nestvorenog svjetla, i prikazan je kao mala odrasla osoba, kako i priliči njegovoj božanskoj prirodi. Samo su njegovo lice i gesta djetinje. Goli taban njegove lijeve noge upućuje na njegovu ranjivost, a njegovo lice i lice njegove majke blagih su kontura, a ne oštro ocrtani, kako bi se naglasila nježna veza među njima.

Ikonopisac se stoga usredotočuje na Kristovu ljudsku prirodu, i na suosjećanje koje njegova majka osjeća prema njemu i prema cijelom čovječanstvu. Njezina majčinska ljubav i tuga preobražavaju se milošću, kako kaže Izak Sirijac: „Iz boli osobnog gubitka, tuga se pretvara u suosjećanje sa sveopćom tugom, u bol uzrokovanu samom činjenicom da patnja postoji kao neotuđivi dio svjetskog poretka.“ Nije ni čudo da je upravo ova ikona postala uzor za tisuće njoj sličnih.

Burna povijest

Povijest Vladimirske ikone iznimno je dobro dokumentirana, iako su različiti izvještaji ponekad proturječni. Na temelju stilskih obilježja, slika se može datirati u Carigrad 12. stoljeća. Prvi pouzdan zapis o njoj potječe iz 1131. godine, kada je bila u vlasništvu velikog kneza Jurija Kijevskog. Moguće je da je ikona bila dar nekog od patrijarha ili samog cara, vjerojatno u sklopu tadašnjeg nastojanja da se slavenski narodi pokrste. Godine 1155., umoran od spletki i sukoba na kijevskom dvoru, izvjesni knez Andrej preselio je svoju prijestolnicu u Vladimir, ponijevši sa sobom i ovu ikonu. Ondje je Djevica Vladimirska počela pokazivati ​​svoje zaštitničke moći: 1164. godine knez Andrej nosio je ikonu pred sobom u bitku s Bugarima, koje je žestoko porazio. (Ikona je nošena na posebnom trokrakom držaču. Rupe za pričvršćivanje još su uvijek vidljive na dnu ploče.)

Ali zaštitne moći ikone nisu mogle spasiti Andreja od atentata 1176. godine. Grad Vladimir tada je utonuo u kaos i nerede, koji su ugušeni tek kada je ikona Djevice iznesena u procesiji i kada su građanski neredi došli do kraja. Godine 1237. Mongoli su napali i opljačkali Vladimir, spalivši katedralu i opljačkavši zlatni pokrov ikone. I ikona i brat vladajućeg kneza preživjeli su pokolj, što je potonji pripisao Djevici.

Godine 1395. ikona je poslana u Moskvu ispred Timurovih vojski što su napredovale. Nošena je u procesiji usred molitvi Moskovljana, a na dan posvećen molitvi, Timur je neočekivano umro. Moskva je odbila vratiti Djevicu Vladimiru, pa je, osim kratkog progonstva tijekom Napoleonskih ratova, ostala u Moskvi. Vjeruje se da je u drugim prilikama spasila grad od uništenja. Što se tiče Vladimira, ni manje ni više nego sam Andrej Rubljov naslikao je kopiju ikone za tamošnju katedralu. Dok je slikao kopiju, Rubljov je također poduzeo restauratorske radove na ploči, koja je stradala. Ikona je bila prekrivena nizom oklada, metalnih korica koje su otkrivale samo lica i ruke Marije i Isusa te djetetova stopala. Jedan oklad je opljačkan, jedan je založio imućni plemić, a jedan, iz 17. stoljeća, prikazan je ovdje. Do tada su ilustracije Dvanaest velikih blagdana bile spojene na ploču.

U svakom slučaju, do kraja 14. stoljeća, dim tamjana, svijeća i svjetiljki te požar katedrale prodrli su u korice, a oštećenja od vode, tamno, vlažno okruženje i plijesan učinili su svoje. Rubljov je uklonio što je mogao i ponovno oslikao najoštećenija područja.

Brojne restauracije su poduzete, i prije i poslije Rubljova. Najnovija i najtemeljitija obavljena je 1918. – 1919. godine, nakon što su boljševici bombardirali katedralu u Moskvi, a voda i snijeg nanijeli su veliku štetu. Plijesan i truljenje drva ponovno su prijetili ikoni, ali kada je očišćena i uklonjen stari lak, otkriveno je da su lica Djevice Marije i djeteta još uvijek netaknuta originalna tempera iz 12. stoljeća. Dio Rubljovljeva preslikavanja ostavljen je zbog svoje umjetničke i povijesne vrijednosti. Ploča je stabilizirana, a slika sačuvana.

No, nažalost za konzervatore – njihova kritika destruktivnog sovjetskog odnosa prema sakralnoj umjetnosti donijela im je zatvorske kazne, a barem jedan od njih pogubljen je kao neprijatelj države.

Izvor: Touchstone Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.