(Čitanje: Post 11,1-9)

Čitajući Postanak do ove točke, jedna stvar bi se trebala isticati – jedinstvo ljudske obitelji. Doista, čovječanstvo je predstavljeno kao obitelj koja, kako grijeh sve više prožima sliku, sve više postaje uništenom obitelji. Već vidimo nedostatak solidarnosti kada se Adam okrene protiv Eve („Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo“) i kada Kajin pita je li on čuvar svoga brata. Prva poglavlja Postanka prenose ideju da grijeh progresivno uništava ljudsko jedinstvo. U Postanku 11 pokušava se objasniti ljudska nemogućnost komunikacije.

Ljudska rasa se širi, i susrećemo skupinu koja se naseljava u „Šinearu“ (Babilonu). Imaju velike planove. Namjeravaju „pribaviti sebi ime“. Namjeravaju „graditi toranj s vrhom do neba“. Za to koriste najnoviju tehnologiju – umjesto kamena, opeke, spojene žbukom.

Bog je antropomorfno prikazan kao da posjećuje grad kako bi vidio što rade. Kao odgovor na njihove neograničene ambicije, on odlučuje „da jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije“.

Je li Bog ljubomoran? Ne. Ali ovaj izvještaj obuhvaća ljudski problem koji se ponavlja, koji se vraća sve do Post 3 – čovjek želi biti bog. Nije dovoljno dobro što je stvoren na Božju „sliku i priliku“. On želi Božju moć (bez njegove mudrosti), spojenu s neograničenim osjećajem samodefinirane „autonomije“, gdje njegov slobodni izbor predstavlja dobro. Čovjek želi biti bog, ali ne želi obožanstvljenje pod Božjim uvjetima.

Stanovnici Babilona žele „do neba“. Zemlja s neboderima možda ne misli da je to neobično, ali stanovnici Babilona ne žele proto-Empire State Building. Doći do neba znači da žele ući u Božje carstvo pod svojim uvjetima. Ono što vidimo u Post 11 je ono što vidimo u Edenu – oni će istisnuti Boga. Sami će dosegnuti nebo. I srušit će ga – mnogo prije pjesme Belinde Carlisle, stanovnici Babilona težili su „učiniti nebo mjestom na zemlji“ (ili barem dostupnim odande).

Zaustavljajući ih, Bog im ne zavidi zbog svoga položaja. On nije Zeus koji kažnjava Prometeja zbog poboljšanja ljudskih života modernim sredstvima. Bog želi da čovjek bude kreativan. Čovjekova iskušenja uvijek leže – od Post 3 nadalje – u želji da se prijeđe granica između Stvoritelja i stvorenja. Zaustavljajući narod Babilona, ​​sve što Bog čini jest da ih sprječava da dosegnu dalje od svojih sposobnosti prema još samodestruktivnijim djelima.

Jednostavnost babilonske priče može nas zaslijepiti pred opasnostima koje predstavlja stav ljudi. Oni će prekršiti Božja posebna prava pod svojim uvjetima, koristeći svoje najnovije tehnologije. Koliko često želimo koristiti svoje tehnologije kako bismo redizajnirali čovjeka na svoju sliku i priliku, prema najnovijim eugeničkim trendovima? Stvarati djecu bez majki i očeva? Proizvoditi hibridna bića u ime našega “znanstvenoga napretka”? Manipulirati drugim ljudskim bićima kroz umjetna “poboljšanja”? Koliko često popuštamo iskušenjima takozvanog “tehnološkog imperativa” – tj. ako mogu nešto učiniti, smijem to.

Koliko često – unatoč svjedočanstvu koje nam iskustvo daje o sveprisutnosti istočnog grijeha – vjerujemo da možemo „imanentizirati eshaton“, tj. ostvariti raj što nam ga Bog obećava na Posljednji dan svojim socijalnim programima ili programima socijalne skrbi, čak i – kao što nas Gospodin uvjerava – „siromahe ćete uvijek imati sa sobom?“ Babilon je želio dosegnuti Božji raj. Koliko često želimo stvoriti “raj“ bez Boga? Takvo stanje zapravo ima drugo ime.

Najjasnija ilustracija današnjega biblijskoga teksta dolazi od nizozemskoga renesansnoga slikara Pietera Bruegela Starijeg (oko 1525. – 1569.). On stoji na početku tog umjetničkog razdoblja, koje će se nazvati nizozemskim zlatnim dobom. Njegova „Babilonski toranj“ datira iz 1563. godine. Njegova najpoznatija verzija nalazi se u Muzeju povijesti umjetnosti u Beču.

Kao i kod većine Brueghelovih slika, prizori su gusto popunjeni. To se na prvi pogled možda ne čini tako, ali dio razloga je perspektiva slike. Kako biste naglasili golemost pothvata u Babilonu, usporedite Toranj – koji dominira prizorom – s okolnim gradom. Usporedite jarbole brodova s ​​prvim prstenom Tornja, veličinu kuća s veličinom građevine koja prodire kroz oblake.

Nakon što se vaše oči priviknu na te perspektive, možete vidjeti sitne ljude kako žure po svim razinama Tornja. Jedan komentator tvrdi da ih na slici ima više od 1000.

Slika je tipično Brueghelovo djelo, i na njoj su biblijski događaji smješteni u prilagođeni oblik belgijskoga krajolika. Dizajn za Babilon oko Tornja je, prema gotovo svim komentatorima, Antwerpen. Oblik Tornja trebao bi odražavati babilonski zigurat, ali utjecaji Brueghelova vremena u Rimu su očiti – on prilagođava mnoge oblike Koloseuma svojemu Tornju.

I dok je biblijski izvještaj prilično demokratski – ljudi su jedni drugima govorili da bi trebali izgraditi Toranj – Brueghel u lijevi prednji plan smješta kralja, koji nadgleda projekt. (Izvanbiblijski izvori smislili su širu priču da je projekt Babilona vodio kralj Nimrod.) Kao što jedan komentator primjećuje, on jako sliči španjolskom kralju koji je tada vladao Španjolskom Nizozemskom.

Toranj je nedovršen, i izgleda pomalo nagnut. Jasno je da projekt vjerojatno neće biti dovršen – što nikada nije spriječilo graditelje da troše novac za izgradnju na te geste. (Za više o slici pogledajte ovdje.)

Jedan komentator je također pitao kako spajamo jedinstvo i raznolikost. Jezična zbrka u Babilonu također je odražavala etničke napetosti u tadašnjoj Nizozemskoj (osobito onome što danas zovemo Belgijom) između Flamanaca i Francuza. Ako raznolikost podriva njihove ciljeve, ali jedinstvo u nelegitimnom cilju (istiskivanju Boga) je također subverzivno, daje li naslutiti Brueghel, pita se komentator, je li poveznica zajednice – jedinstvo u Kristu?

Izvor:  National Catholic Register | Prijevod: Ana Naletilić

© EWTN News, Inc. Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje uredništva portala National Catholic Register.