Tolstojev roman „Ana Karenjina” ne završava Aninim samoubojstvom. U njegovu posljednjem dijelu zaključuje se priča drugoga njegova važnoga lika – Konstantina Levina. Levinova je situacija posve drugačija od Anine. On je oženjen ženom koju voli, a koja je nedavno rodila njihovo prvo dijete, zdravoga sina. Žive na farmi usred prelijepoga ruskoga krajolika, i Levin je drag seljacima koji rade za njega. No unatoč svojoj očitoj dobroj sreći, on je bio u tolikome strahu da je bio blizu samoubojstva. Razlog je bio nesposobnost da potvrdi svoju vjeru u Boga. Njegova najrevnija propitivanja nisu mu dala sigurnost za kojom je žudio. Sve što je znao bilo je da su zaključci materijalizma emocionalno i moralno neprihvatljivi, ali da nikako ne uspijeva doći do uvjerljivoga dokaza o postojanju Boga i Njegovoj dobroti. Bezosjećajni strah koji definira bezbožni svijet, i neprestana tišina ondje gdje očekuje da će čuti kako Bog progovara, ostavljaju ga u stanju paničnog egzistencijalnog očaja. Njegova sreća ne može stati na čvrsto tlo u uzavrelome kotlu njegova nevjerovanja.

No Levin doživljava otkrivenje. On otkriva – jednom zauvijek – da je Bog u konačnici neizreciv. Otkriva da vjera nije ispravnost u teološkim pitanjima, nego blaženo prihvaćanje krajnje nužnosti jedne prisutnosti prepune ljubavi u svemiru (a prihvaćanje toga u našemu palome stanju ovisi o jednoj vrsti moralne ispravnosti). Nakon toga otkrivenja, on vidi da to nije uspjelo promijeniti njegovo društveno biće – on se i dalje ponaša nepristojno i neljubazno prema svojim slugama i svojoj obitelji. No on ne dopušta da to potkopa njegovu novu spoznaju. Prihvaća da je nesavršeno društveno biće, i posvećuje se tome da još bolje shvati misterij svoje vlastite naravi kao stvorenoga bića među drugim stvorenim bićima. Predaje se ljubavi, onako kako to Ana nije mogla.

Tolstojev moralni genij nalazi se u načinu na koji on – zahvaljujući Levinovu novom uvidu u prirodu božanskoga – opisuje njegovu duboku i trajnu, ali suptilnu i temeljno privatnu transformaciju. Levin ne postiže svetost istoga trenutka – daleko od toga. Izložen istim taštinama i nezadovoljstvima, on se baš kao i prije mora uhvatiti ukoštac s izazovima ljudskoga svijeta, ali sada to može činiti uz nove darove – spoznaju svojega vlastitoga blaženstva u društvu ljudi oko sebe, i slobodu duše bez straha.

Anu na kraju izjede uvjerenje da su svi ljudski odnosi prožeti mržnjom. Počinje na svijet i na sve u njemu gledati kao na nešto nepopravljivo ružno. Društveni svijet ona vidi kao bolesnu i zlobnu varku, čija je užasna oholost zarazila njezine odnose s ljudima koje voli. Njezina blistava, žarka svijest i njezina tako široka i gladna duša ne mogu preživjeti malenost svijeta koji je okružuje. Njezin onostrani šarm blista mnogo jače od fatalne krhkosti njezina duha, i time tu krhkost prikriva. Čitatelj ostaje sa snažnim i bolnim dojmom da Anino uništenje nije bilo neizbježno. U trenutku kad ona samoj sebi oduzima život, šokirana je vlastitim djelima. Ne može u tim posljednjim trenucima shvatiti zašto to čini.

Ako Anino tragično putovanje predstavlja najgoru vrstu moralne propasti, onda Levinovo putovanje predstavlja suprotno. Nakon poniženja i očaja (njegova supruga je prvo odbila njegovu prosidbu) on uspijeva spasiti – unatoč svojim brojnim neuspjesima – radosnu budućnost o kojoj je sanjao. Svjedoči punome užasu smrtnosti kada promatra strašno bolnu smrt svojega brata i gorka žaljenja što se otkrivaju u tome procesu. Također svjedoči istinskoj snazi ljudskoga suosjećanja kada se njegova supruga svetački brine za njegova umirućega brata, ali i u čudesnome, ranjivome liku svojega novorođenoga djeteta.

I Ana i Levin podnose okrutnosti i nanose ih drugima – neke nenamjerne, a neke ozbiljne. Ana postaje žrtvom bezbrojnih neprimijećenih okrutnosti, koje sačinjavaju – kako ona to vidi – cjelinu društvenoga svijeta. Levin nadilazi takve okrutnosti, spreman – čini nam se – oprostiti okrutnosti u samome sebi i u drugima. U ovome književnome remek-djelu nalazi se duboka tuga, ali Tolstoj ne zatvara vrata utjesi. Nakon što nam je pokazao dvije mlade obitelji (Anine dvije obitelji) razorene suptilnim varkama, pokazuje nam jednu drugu, koja cvjeta, svjesna svetosti svoje veze.

Trijumf književnosti jest svakome od nas ponuditi živopisne dokaze života drugačijih od naših, progovoriti nam iz beskonačnih, nevidljivih svjetova koje drugi ljudi nose u sebi. Tolstojev čudesni pothvat u prikazivanju Ane i Levina jest pokrenuti dva svijeta da se sastanu, suočiti se s tamom koja ih okružuje i koja svima nama prijeti da će nas progutati, i pogledati mnogo, mnogo dalje, sve do blistavila bezbrojnih galaksija, do zvijezdama okićenoga veličanstva ljubavi.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.