Francuski romanopisac, pjesnik i kritičar Michel Houellebecq pesimist je i kontroverzan čovjek. On je također realist, a u svom posljednjem romanu “Uništiti” piše: „Koliko god netko prezirao ili čak mrzio svoj naraštaj i svoje doba, pripada im, htio to ili ne.” Roman je na francuskom objavljen 2022. godine, a na hrvatski jezik ga je nedavno prevela Mirna Šimat. „Uništiti” gleda nekoliko godina u budućnost, gdje Houellebecq svojoj rodnoj Francuskoj i širem Zapadu ponovno proriče sumornu sudbinu, kao što je nedavno učinio u svojim romanima „Pokoravanje” (2015.) i „Serotonin” (2019.).

Na mnogim mjestima „Uništiti” nije toliko pesimističan, koliko rezigniran roman. To je knjiga o smrti, a na prvu se čini da je riječ o još jednoj izjavi o tome kako stvari stoje. A stvari stoje loše. Međutim, pri pomnijem ispitivanju Houellebecq otvara prozor novom vjetru poželjnog očekivanja, koji vjerojatno ostavlja drugima da ga šire otvore. Njegova uobičajena sumornost provlači se kroz knjigu, ali ima i tračaka svjetla. Na stranici zahvale kaže: “Slučajno sam došao do pozitivnog zaključka – vrijeme je da prestanem.”

Nadajmo se da će nastaviti.

“Uništiti” je obiteljska drama, koja prikazuje ovozemaljski pakleni krajolik moderne medicinske “skrbi”, čiji bi kraj u nekim zemljama mogao biti eutanazija, a teška smrt zbog zanemarivanja svugdje drugdje. Štoviše, Houellebecq nam pokazuje kako konačna smrt naših tijela može biti posljednja od mnogih smrti koje ćemo svi vjerojatno doživjeti tijekom svog vremena na zemlji. Gubitak nekoga koga volimo može nas privremeno ili trajno udaljiti iz bogatog iskustva svijeta. Razvod, nezaposlenost i otuđujući posao mogu učiniti isto.

Ali eutanazija ili bilo koje samoubojstvo je grozota, jer postoje i uskrsnuća prije Uskrsnuća. Manje nade stoje nasuprot našoj neizbježnoj zemaljskoj smrti kao zalozi veće nade u život izvan granica sadašnjega doba. Ponekad najstrašniji šokovi ne služe tome da nas unište, nego da nas ponovno probude za dar našega postojanja.

Protagonist knjige, Paul Raison, visokorangirani je tehnokrat, bez ozbiljnih uvjerenja o bilo čemu, uključujući ljubav. Kada ga upoznamo, nije potpuno živ. Paul i njegova supruga Prudence godinama su razdvojeni, i dijele luksuzni stan u Parizu, bez djece, bez seksa, i s odvojenim policama u hladnjaku. Rade po različitim rasporedima, i prolaze životom poput brodova u noći. Paulov šef je ministar financija, Bruno Juge, koji je u sličnom stanju – doslovno živi na svome radnom mjestu i ignorira svaki nepotreban element egzistencije osim rada s brojkama i političkih igara. Bruno ima teoriju o društvu, vjerujući da se “naraštaj baby boomera, onaj koji je trijumfirao nad nacizmom, u mnogim aspektima može se usporediti s romantičarskim naraštajem, onim koji je trijumfirao nad revolucijom”.
Ali tko su nasljednici toga naraštaja, ako ne niz izgubljenih naraštaja, koji su dopustili da ih sve porazi?

Brunovo znanje i utjecaj stavljaju ga vrata do predsjednika republike, ali on pokazuje slabe značajke naroda koji je u ozbiljno nepovoljnom položaju u odnosu na neidentificirani, duhovno silovit teroristički konglomerat. Roman počinje izvješćem o deep fake snimci Brunova odrubljivanja glave, a krivci i njihovi motivi ostaju nedokučivi. Kasniji napadi donose stvarne žrtve, što nas navodi da se zapitamo koga ili čega bismo se trebali najviše bojati. Hakera, islamista, anarhista, “fundamentalističkih katolika” ili sveobuhvatne kategorije zlobe koju možemo identificirati kao sotoniste?

U svakom slučaju, stvarnost prijetnje je izvan dosega današnjih donositelja odluka, čije su duše toliko male da imaju malo kapaciteta za razumijevanje bilo koje opasnosti koja nije izražena u kaironima i proračunskim tablicama.

Pitanje dubinskih lažnjaka i medijske manipulacije je aktualno. Kako, pitamo se, možemo pronaći smisao u novijim filmovima ili glazbi, a kamoli vijestima, kada više ne možemo vjerovati da je ono što vidimo i čujemo proizvod ljudskog djelovanja? Može li većina ljudi razlikovati pravu pjesmu od one koju je generirala umjetna inteligencija? Ili kakva korist od prostrane filozofije u kući bez metafizičkog poda na koji bi se moglo stati? I romani mogu biti plagirani ili računalno generirani, a Houellebecq se ipak zalaže za vlastiti medij, ukazujući na njegovu jedinstvenu i postojanu moć da čini čuda unutar pojedinačne duše usred buke današnje magije kaosa. On opisuje Paula kako se tijekom fizičke patnje tješi literarnom fikcijom, zaključujući: “Trebalo mu je pripovijedanje o životu koji nije njegov… Što drugo osim knjige može proizvesti takav učinak?”

U tom smislu možemo biti solidarni s Paulom i članovima njegove obitelji, koji svi prolaze kroz različite dubine agonije, s kojima se većina zapadnih ljudi danas može poistovjetiti. Paulov otac je umirovljeni obavještajni časnik i udovac, potpuno paraliziran od moždanog udara. Paulova sestra Cécile i šogor Hervé pobožni su katolici i “krajnje desni” provincijalci, čije su se kćeri skrile u glavnom gradu. Njegov mnogo mlađi brat Aurélien jadni je rogonja koji svoje krhke živce drži na okupu radom (premalo i prekasno) na očuvanju civilizacije kao restaurator tapiserija. Prudence se bavi wiccom i suočava se s propadanjem vlastitih ostarjelih roditelja.

Renesansa Paulova i Prudenceina braka pravo je čudo, a gromoglasni povratak u njihov bračni krevet trebao bi biti značajan čitateljima drugih Houellebecqovih romana, gdje se seks često pojavljuje kao posljednji pokušaj da se nešto osjeti u svijetu koji brzo umire. Mnoge čitatelje možda jednostavno ohrabri pomisao da nikada nije kasno da se iskra vrati u ohladnjeli brak. Tragedija je, međutim, u tome što je strast para, poput Aurélienova restauratorskog rada, ostala bez vremena za razmnožavanje i time preobražaj svijeta.

Houellebecq to suho sažima, kao da se osvrće na naše doba iz posthumane budućnosti koju je zamislio u svom znanstveno-fantastičnom romanu “Mogućnost otoka” iz 2005. godine. On piše: “Obitelj i brak: to su bila dva preostala pola oko kojih su organizirani životi posljednjih zapadnjaka u prvoj polovici dvadeset i prvog stoljeća.”

Nakon što je privremeno spasio svog oca od tjelesne smrti, prije nego što se suoči s vlastitom smrtnošću, Paul se mora nositi s gubitkom još jedne voljene osobe. Lišen osobne vjere, koja bi mogla značiti ili novootkrivenu radost koju ima u svom odnosu s Prudence, ili bolest koja prijeti da će sve to oduzeti, on se i divi i zbunjen je svojom sestrom katolkinjom, koja nije bez svoje duboke tuge. Cécile, smatra Paul, pronalazi put kroz sve, jer Bog uvijek nekako drži konce. “Kršćani”, kaže nam, “imaju problema s apsurdom.”

Na taj se način Houellebecq možda pomalo igra s usporedbom koja ga se ponekad smatra sličnim Albertu Camusu, čije djelo predlaže tajanstveni razlog za život unatoč svemiru bez smisla. Kako se Paul bliži kraju svog života, on ima mračan pogled na stvarnost kao i bilo tko u Camusovim pričama, ali također grčevito traži snažniji osjećaj smisla onkraj svega toga. U jednom trenutku namjerava otići istražiti katoličanstvo u svojoj obližnjoj župnoj crkvi, i čini mu se da bi to mjesto moglo odigrati važnu ulogu u njegovu životu prije kraja.

Ovdje se poznavatelji Houellebecqa možda sjećaju scene iz filma “Otmica Michela Houellebecqa” iz 2011. godine, u kojem autor glumi sebe samog, i gdje se jedan poznanik iznenadi kada ga vidi kako usred radnog dana izlazi iz katoličke crkve. Houellebecq odgovara da voli ići na sprovode. Ostaje nam da se pitamo.

Paulova sudbina priziva u sjećanje još jednog diva francuske književnosti s određenim sličnostima s Houellebecqom – Andréom Gideom, čiji brojni romani istražuju vjeru, društvo, osobni identitet i seksualnost. Dok se u Gideovu romanu „Amoralist” iz 1902. muškarac razbolijeva, a njegova žena ga vraća s ruba smrti, on postaje zaljubljen u svoje zdravo tijelo i prepušta se homoseksualnom libertinizmu, u „Uništenju” Paulov pad u gotovo potpunu fizičku nesposobnost dovodi ga još dublje u intimno iskustvo braka, uključujući seks. Cécile podsjeća svog brata: “Možda misliš da tvoj život pripada tebi, ali to je pogrešno – tvoj život pripada ljudima koji te vole.” Pripovjedač ponavlja Cécileine riječi, potvrđujući da je pogodio svoju metu u Paulovoj duši, govoreći nam da će Paul i Prudence “zajedno prolaziti dolinom smrti”.

Bez sumnje, mnogi će čitatelji zatvoriti knjigu smatrajući da su sile uništenja jednostavno presnažne, a zov ništavila prejak, ali duhovno zreli ljudi mogu misliti drugačije. “Mi zapravo nismo stvoreni za život”, kaže na kraju New Ageom smućena Prudence, ali ona zasigurno ne zna što misli. Niti su “čudesne laži” koje Paul spominje ikakvo objašnjenje za ono što je stoljećima nosilo ljudsku civilizaciju.

Što se mene tiče, zatvorio sam roman „Uništiti” osjećajući se potpuno uništeno – tužno, ali budno. U mojim mislima vratio se redak iz djela Predvorje misterija o drugoj kreposti jednog drugog Francuza, Charlesa Péguyja: „Zbog toga se Francuska i kršćanstvo moraju nastaviti – da vječna riječ ne padne u mrtvu tišinu, u putenu prazninu.”

To je možda pretjerivanje, ali što se mene tiče, Houellebecqove zabrinjavajuće nove riječi pomažu održati sveti, prastari razgovor.

Usred smrti možda nam je blizu život.

Izvor: Catholic World Report | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.