Nakon što je u svojim međunarodnim bestselerima Oče naš i Zdravo Marijo, objavljenima 2017. i 2018., papa Franjo protumačio te dvije osnovne kršćanske molitve, u svojoj trećoj knjizi nastaloj u razgovoru s o. Marcom Pozzom koja će uskoro biti objavljena, Papa tumači poznatu molitvu Vjerovanje u kojoj je sažeto iznesena osnova kršćanske vjere.

Kao i u prethodna dva velika izdavačka projekta i u ovaj je već u samoj njegovoj pripremi uključena i nakladna kuća Verbum, kojoj je povjereno ekskluzivno objavljivanje hrvatskoga izdanja. Tako će i ovaj put Hrvatska biti jedina zemlja u kojoj će se ova nova Papina knjiga objaviti istodobno kada i u Italiji – 3. ožujka 2020.

U nastavku donosimo ekskluzivni izvadak iz knjige:

 – Papa Franjo, htio bih vam pokazati meni veoma dragu fotografiju koju je snimio moj otac pred više od trideset godina. Na njoj smo moja baka, mama, brat i ja. Baka je rođena 1920. Duboko je vjerovala u Boga: sjećam se, sve je svoje poslove kao što su kopanje zemlje, pranje rublja itd. obavljala moleći krunicu. Moja je mama rođena 1946. Kada je postala punoljetna, našla se usred prosvjeda kada su na sveučilištima i u studentskim povorkama mladi poput nje izvikivali i po zidovima pisali: moć mašti! Njezin je naraštaj odrastao bez Boga. Moj brat i ja rođeni smo osamdesetih godina. Nama, našemu naraštaju sugerira se da živimo s pitanjem: vrijedi li vjerovati u Boga? U sto godina u svojoj smo kući prešli od vješanja Isusove slike čak i u štalama, kao znak zaštite, do stavljanja Boga u navodnike: vjerujem, ne vjerujem, zašto bih trebao vjerovati? Zvuči kao priča o osjećaju koji godinama postaje sve slabiji. Što mislite, je li nam određeno da budemo posljednji kršćani? 

Često se tijekom povijesti postavljalo to pitanje. To što kažeš – da kultura određenoga razdoblja čovjeka katkada udaljava od vjerskih navika – često se ponavljalo. Primjerice, za vrijeme progona: za vrijeme Rimskoga Carstva činilo se da će prvi kršćani biti posljednji. Zatim tolike kulturne ponude. Sjetimo se naslijeđa koje nam je ostavilo prosvjetiteljstvo koje je kršćanstvo svelo na razinu obična praznovjerja ili državnoga obreda: svećenik se posvjetovnjačio, bio je dvorski monsieur l’abbé – gospodin otac. Uvijek se protiv kršćanstva vodio nekakav proces. Protiv jer kršćanstvo jest progonjeno. U iskušenju sam da kažem: mora biti progonjeno; ne, kažem: jest progonjeno. Taj pokušaj – da ga se uništi – posljedica je činjenice da kršćanstvo predstavlja prijetnju: prijetnju kvasca za brašno, za kruh koji želi ostati beskvasan. Ono je prijetnja… I u Isusovo je vrijeme bilo tako: sjeti se kleveta na njegov račun, sjeti se procesa, zatim progonstava prvih mučenika, počevši od svetoga Stjepana, kako nam pripovijeda Biblija (usp. Dj 7,51–60). Potom tijekom rimske povijesti, toliki mučenici… Povijest kršćanstva povijest je progona, nastojanja da ga se uništi. I uspjeha? Ne, nego ustrajnosti. Istina je da kršćanstvo ne živi od uspjeha. Kada gledam mnoga „slavna“ umjetnička djela, mislim da su korisna nadahnuća. Umjetnost je htjela izraziti kršćansku istinu. No kršćanska je istina u ustrajnosti kršćana, ustrajnosti protiv svjetovnosti, ali u svijetu.

– U svjetovnosti povijesti kršćanin ispovijeda svoju vjeru drevnom molitvom Vjerovanja. Ponekad mi ljudi kažu: „Teško mi je vjerovati u Boga.“ Spontano mi se nametne da odgovorim pitanjem: „U kakva ti je Boga teško vjerovati?“ Jer kada bi Bog bio samo ideja, ni ja ne bih vjerovao. Međutim, Bog je osoba. Koliko je važna slika o Bogu koju si dijete stvori u djetinjstvu i koju poslije rastući njeguje ili je, naprotiv, odbaci za cijeli život?

Ovisi o slici Boga koju pokazujemo djetetu: slici Boga kakvu vidimo u kazalištu, u cirkusu, slici koja se pojavljuje u čudesnim pričama ili možda slici nalik okrutnu vuku iz Crvenkapice…

Ovisi o tome kakva mu Boga pokazujemo. Dok izgovaramo Vjerovanje, mi kršćani započinjemo ovim riječima: „Vjerujem u Boga Oca.“ Pokazujemo li djetetu Boga Oca, Boga koji ga nadahnjuje da živi kao dijete? Tijekom nedavna putovanja na Madagaskar ponavljali su mi: prava je vjera vjera u Boga Oca. Bazilije Cezarejski o tome piše: „Bog svemira Otac je od vječnosti […] i svoje očinstvo, da ga tako nazovemo, on ima od vječnosti.“

– Dakle, postoji afektivno pamćenje vjere kao što postoji afektivno pamćenje vlastite osobne povijesti ili vlastitoga rodoslovlja?

Dakako, „afektivno“ u pozitivnu smislu riječi. Vjera uključuje sve: istine vjere i osjećaj. Vidi, naša je glavna zapovijed ljubav, a ljubav je afektivna. No ponekad se okrećemo teorijama koje o Bogu govore apstraktno, ideološki, kao o ideji savršenstva, i nastoje pokazati njegovo postojanje kao da je matematički problem. Te se ideje vraćaju tijekom povijesti, ponavljaju se kao refren; ipak, pored njih uvijek je tu i Bog koga propovijedaju sveci, koji pokazuju jednostavnost Evanđelja. Sveci su istinski protagonisti kršćanstva: muškarci i žene koji su shvatili što znači vjerovati u Boga koji je Otac, a ne u boga-čarobnjaka s čarobnim štapićem.

– Između vlastite vjere i vlastitoga životnog iskustva postoji dakle duboka veza…

Svakako! Primjerice, u svojemu pastoralnom iskustvu susreo sam mnoge osobe koje ne mogu izgovoriti „Oče“, ne mogu doživjeti Božje očinstvo jer su, nažalost, imale oca koji ih je zlostavljao ili je napustio njihovu mamu i otišao… trebao bi im put oporavka, izlječenja.

– U ispovijedanju vjere izražavamo i odricanje od Sotone, od djela, od đavolskoga zavođenja…

No nikada ne kažemo da slijedimo Božja zavođenja! Jer Bog se ne služi Sotoninim obmanjujućim govorom. Sotona se pojavljuje na prvim stranicama Biblije jer je stvarnost koju svi doživljavamo. Svatko od nas u trenutku kada treba donijeti odluku u srcu doživljava borbu između dobra i zla: s jedne strane nešto nas privlači da činimo dobro, kao npr. da ljubimo bližnjega, učinimo djelo ljubavi ili da snujemo nešto lijepo; s druge strane nešto nam govori: ne, nije to put, nećeš biti sretan, ovo je put; i pokazuje ti drugi put. Sjetimo se, primjerice, biblijske pripovijesti o zabranjenomu voću (usp. Post 3). Sotonina je prisutnost stvarnost u našemu kršćanskom životu jer Sotona je stvarnost. Neki govore: ne, Sotona ne postoji, u nama postoji sklonost i prema zlu zbog naših tjelesnih, duhovnih ili duševnih bolesti. Istina, mi smo ranjene osobe, ali Sotona postoji: on je Zavodnik. Odricanje od Sotone i njegova zavođenja izričaj je različit od ispovijesti vjere. Kažem: „Vjerujem u Boga, Oca svemogućeg, stvoritelja, otkupitelja“, ali ne i: „vjerujem u Sotonu“ jer u Sotonu nemam povjerenja kao što dijete ima povjerenje u tatine ruke. Vjerujem da Sotona jest, vjerujem u njegovo postojanje, ali ne volim ga. Ne kažem: „vjerujem u“ jer znam da postoji, ali moram se braniti od njegovih zavođenja.

Uvijek su me dirale Isusove riječi na Posljednjoj večeri, kada moli za svoje učenike, od Oca ište milost da ih sačuva od svjetovnosti: „Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini“ (Iv 17,16–19). A svjetovnost je Sotonino ozračje, on se kreće u svjetovnosti, to jest duhu svijeta. Takav je Sotona.

Da bi protumačio molitvu Vjerovanje i ljudima našega vremena približio što uistinu znači vjerovati, papa Franjo se u ovaj knjizi ne služi, kako sam ističe, „teorijama koje o Bogu govore apstraktno, ideološki, kao o ideji savršenstva, i nastoje pokazati njegovo postojanje kao da je matematički problem“, nego to čini jednostavnim i privlačnim jezikom, razumljivim i vjernicima i onima koji to nisu.

Pomažući čitateljima da ne zamišljaju Boga kao čarobnjaka s čarobnim štapićem, nego da otkriju Boga koji je dobri Otac svih ljudi i koji svakom čovjeku može podariti životni smisao, Papa u ovom poticajnom razgovoru pretočenom u knjigu iznosi nadahnjujuće misli za sve ljude. Posebice snažno upućuje poziv čitateljima da se pouzdaju u Boga koji „boluje od milosrđa“, o čemu dirljivim riječima sam progovara: „Zamišljam trenutak kada ću, na zalasku života, doći k Bogu, privučen ljepotom, ponizna duha i pognute glave; zamišljam njegov zagrljaj i moj pogled koji će se podignuti prema njegovu. Ne bih se usudio gledati ga, a da me on prvo ne zagrli.“

Nakon objave u Italiji i u Hrvatskoj u Verbumovu izdanju 3. ožujka, objavljivanje knjige Vjerujem vjerujemo uslijedit će nakon toga i u mnogim drugim zemljama te se očekuje da će ponoviti uspjeh Papinih knjiga Oče naš i Zdravo Marijo, koje su postale međunarodni bestseleri objavljeni u preko pedeset zemalja i prodani u milijunima primjeraka.

Knjigu je moguće nabaviti u knjižarama Verbum i preko web knjižare www.verbum.hr, na linku ovdje.

Bitno.net