Kako je Oscar Wilde konačno prigrlio Onoga koji je uistinu bio njegov doživotni ‘ljubavnik’

Oscar Wilde (1854. – 1900.), autor djela Važno je zvati se Ernest i Slika Doriana Graya, sve više dobiva na popularnosti i akademskom ugledu zbog svojih književnih postignuća. Oživljavanje njegove drame Idealan muž iz 1895. godine na Broadwayu i u filmu iz 1999. pokazalo se vrlo uspješnim. Međutim, u središtu pozornosti i dalje je životni stil irskog dramatičara, a ne njegova umjetnička postignuća. Wilde je poznat kao “apostol esteticizma”, viktorijanski zagovornik osobne dekadencije, elegantan čovjek čija osoba definira samu riječ, homoseksualac mučenik utamničen zbog “ljubavi koja se ne usuđuje izgovoriti svoje ime”. Wildeova razmetljivost i ekscentričnost izazivaju još više pitanja u usporedbi s njegovom doživotnom fascinacijom i borbom s katoličkom vjerom i njezinim utjecajem na njegovo djelo.

U studenome 2000. godine, isusovački tjednik La Civilità Cattolica obilježio je stotu obljetnicu Wildeove smrti objavljivanjem članka oca Antonia Spadara, SJ, koji se smatra pokušajem rehabilitacije Wildea u očima Crkve. Spadaro je pisao o Wildeovim godinama u zatvoru i kako su one bile katalizator njegova duhovnog razvoja, a posebice pisanja poznate “Balade o zatvoru Reading” (1898.). Engleski tisak je izvijestio o Spadarovom članku s uobičajenom ironičnom distancom, kao da sugerira da su pomodni katolici opet na djelu, pokušavajući se priključiti popularnom fenomenu za svoje vlastite ciljeve. Neki konzervativni američki katolici Spadarovo su svesrdno prihvaćanje Wildea vidjeli kao daljnji dokaz da su isusovci izgubili svoju moralnu srž: Zašto, pitali su, hvalimo jednog od najpoznatijih homoseksualaca u povijesti i zagovornika nemorala i tvrdimo da je bio katolik?

Istina je da ime Oscara Wildea kao kulturna sila dijelom pripada gay zajednici. Ali Spadaro je bio u pravu kada je istaknuo da Wildeov život i djelo predstavljaju daleko složeniju sliku. Nije slučajnost da se katoličke kreposti mogu prepoznati u nekim od Wildeovih najboljih likova, dok su osobni neuspjesi drugih likova ocrtani tako suptilno da se mogu u potpunosti percipirati samo očima kršćanske vjere. Da je ta vjera središnja za autorov moralni univerzum, trebalo bi biti dovoljno jasno iz njegovih dječjih priča (na primjer, “Sebični div”), koje sadrže i iznose kršćanske teološke teme. Wildeovo se djelo zacijelo može u potpunosti cijeniti i slaviti kao da proizlazi iz katoličke intelektualne i moralne tradicije, potpuno odvojeno od njegovih osobnih poroka.

Slika Oscara Wildea?

Premda je tijekom svojega života samo povremeno odlazio na misu, Wilde je volio katoličku liturgiju. U tome je možda bio sličan protagonistu svog romana Slika Doriana Graya, o kojem je napisao:

Jednom se o njemu pronio glas da će prijeći na rimokatoličku vjeru; i zbilja ga se rimsko obredoslovlje uvijek moćno dojmilo. Svakidašnja žrtva koja je djelovala mnogo moćnije nego sve žrtve staroga svijeta uzrujavala ga je isto toliko svojim oholim preziranjem osjetila, koliko primitivnom jednostavnošću svojih elemenata i vječnim trpljenjem čovječje tragedije koju je nastojala simbolizirati. Rado bi kleknuo na hladni mramorni pločnik i promatrao svećenika u njegovoj tvrdoj, cvijećem izvezenoj dalmatici, gdje bijelim prstima polagano razgrće zavjesu pred tabernakulom, ili visoko diže biserjem okićenu i poput svjetiljke obrađenu monstrancu s onom blijedom hostijom za koju se katkad zbilja moglo gotovo misliti da je uistinu “panis coelestis”, kruh anđela, ili gdje opet odjeven u ruho Muke Gospodnje lama hostiju u kalež, bijući zbog svojih grijeha grudi. Dimeći se kotlovi, koje bi ozbiljni dječaci, odjeveni u čipkaste i grimizne plašteve, poput velikih žutih cvjetova ljuljali po zraku, proizvodili bi na nj suptilan čar. Kad bi izlazio iz crkve, gledao bi čudeći se mrke ispovjedaonice i čeznuo bi za tim da sjedi u tmurnoj sjeni jedne od njih i da prisluškuje muževe i žene što su kroz izglodane rešetke pripovijedali istinitu pripovijest svoga života. Ali nije nikada zapadao u bludnju da svoj intelektualni razvoj spriječi poprimivši formalno bilo koju vjeroispovijest ili sustav, ili da kuću u kojoj se moglo živjeti pogreškom smatra svratištem prikladnim za boravak na jednu noć, ili tek za nekoliko sati jedne jedine noći, kad ne titraju zvijezde, a mjesec zastaje.¹.

Suprotno nagađanjima, Wilde je negirao da je on sam Dorian Gray i tvrdio je da se više poistovjećuje s Basilom Hallwardom, pobožnim slikarom iz priče čija je glavna mana pretjerana naklonost lijepim stvarima. Također je nijekao da je uzor za Lorda Henryja, Dorianova filozofski nastrojenog mentora koji propovijeda libertinizam, nihilizam i upadljiv samački život, ali govori o tim iskušenjima mnogo više nego što po njima djeluje. Wilde je jednom napisao da je Dorian netko “tko bih volio biti – u drugim vremenima, možda”.

Kada je Slika Doriana Graya objavljena 1891. godine, roman je istodobno proglašavan lascivnim i pretjerano moralizatorskim. Prema današnjim standardima, potonja linija napada bolje karakterizira ovu knjigu. Dorian prodaje svoju dušu u zamjenu za vječno mladolik izgled, dok figura Doriana na portretu, koju svi koji su je vidjeli smatraju savršenstvom, postupno stari i otkriva u užasnim detaljima groteske Dorianovih grijeha, kojih je mnogo. Moral priče proizlazi iz katoličke tradicije: duša (slika) je ozbiljno zaprljana grijehom bez obzira na izvanjske tvrdnje ili prividnu pobožnost same osobe. Koliko god se trudili to spriječiti, zla djela donose kaznu, ili u ovom ili u sljedećem životu. Naposljetku, Dorian zabija nož u sliku, ubijajući sama sebe. Kada njegovo tijelo biva pronađeno, slika poprima svoje izvorno savršenstvo.

Wildeove najpopularnije drame i komedije, unatoč svojim ogromnim postignućima i bezvremenskoj sposobnosti da oduševe, neprestano se pozivaju na religijske teme. Wilde je tvrdio da stvara umjetnost radi same umjetnosti, ali u praksi je povlačio oštre crte između dobra i zla, čak i dok je pokazivao kako složenosti grijeha i otkupljenja ne mogu biti olako društveno kategorizirani. U njegovu djelu nalazimo mnogo pojedinaca koji upadaju u male grijehe koji postaju sve veći zbog njihove nespremnosti da se s njima suoče. Nalazimo pijetističke Viktorijance koji shvaćaju da suzbijanje poroka zahtijeva više od pravih društvenih suputnika i strogih standarda društvenog bontona. Nalazimo likove koji preokreću stroge moralne prosudbe o drugima u svjetlu vlastitih iskustava, i druge likove koji hvale slobodan život samo da bi otkrili istinu i korisnost tradicionalnih načela ispravnog i pogrešnog.

Wildeovo kontroverzno obraćenje

Već dugo kruži priča da se Wilde obratio na katoličku vjeru neposredno prije svoje smrti u Parizu 30. studenoga 1900. godine. Ipak, to se najčešće odbacuje kao fikcija ili kao neprirodni čin vrlo bolesnoga čovjeka u trenutku velike slabosti. Biografija Oscara Wildea Richarda Ellmanna iz 1988. godine, u kojoj se pogrešno nagađa kako je sifilis bio uzrok Wildeove rane smrti u dobi od 46 godina, njegovo obraćenje spominje tek usput te kao još jedan u nizu dokaza da se Wilde nakon dvije godine provedene u zatvoru zbog sodomije, pretvorio u slomljena čovjeka. U posebno nerazumljivom odlomku, Ellmann uspoređuje nanošenje posvećenog ulja na Wildeove ruke i noge tijekom posljednje pomasti sa “stavljanjem zelenog karanfila u zapučak”. Tako nas Ellmann potiče da previdimo Wildeovo obraćenje i ne dopustimo da nam ono pokvari njegovu sliku ikone homoseksualnog životnog stila.

No otac Cuthbert Dunne, CP, svećenik koji je bio uz Wildea na njegovoj samrti, ispričao je drugačiju priču. Kada je stigao, Wilde je bio u polukomatoznom stanju, pa mu Dunne nije dao svetu pričest, ali ga je uvjetno krstio. Dunne je u izvješću napisao da je, nakon što se probudio, Wilde “pokazao znakove unutarnje svijesti”. “Poduzimao je hrabre napore da progovori, pa bi čak neko vrijeme nastavljao pokušavati razgovarati…. Uistinu sam bio potpuno uvjeren da me razumije kada mu je rečeno da ću ga primiti u Katoličku Crkvu i podijeliti mu posljednje sakramente. Na temelju znakova koje je davao, kao i iz riječi koje je nastojao izgovoriti, bio sam uvjeren u njegov puni pristanak. I kada sam mu, na uho, izgovorio Sveta Imena, čin pokajanja, vjere, nade i ljubavi, s činom poniznog predanja Božjoj volji, cijelo je vrijeme pokušavao ponavljati moje riječi.” Štoviše, pri “kasnijim posjetima, sa mnom je izgovarao molitve i svaki put primio odrješenje”.

Zašto je uopće svećenik bio uz Wildea na njegovoj smrtnoj postelji? Wilde je svojim prijateljima često govorio da je “katolička vjera jedina vjera u kojoj se umire”. A u pismu napisanom nakon njegove smrti, njegov doživotni katolički prijatelj Robert Ross otkrio je: “Obećao sam da ću Wildeu dovesti svećenika kada bude umirao, i osjećao sam se poprilično krivim što sam ga tako često odvraćao od toga da postane katolik, ali znate moje razloge za to.” Ross se pitao je li Wilde uistinu ozbiljan u vezi sa željom za obraćenjem. Usto, Ross se bojao da će se Wilde “vratiti” grešnom ponašanju nakon obraćenja, što bi “izazvalo ozbiljan skandal”.

Uistinu, teško je znati koliko je i sam Ross bio ozbiljan vjernik. Wilde je Rossa različito nazivao “poganskim katolikom” i “katolikom niske Crkve” ². Wildeov ljubavnik, Lord Alfred Douglas, koji se obratio na katoličku vjeru godinama nakon Wildeove smrti, te postao čak i agresivno pravovjeran u svojim vjerskim stavovima, izvijestio je da je Ross imao poteškoća s vjerom. U svakom slučaju, Ross se kasnije osjećao krivim i pitao se je li pogriješio što je stajao na ulazu u Crkvu kako bi spriječio Wildea da uđe u nju. Pa ipak, Ross je najmanje jednom nagovarao Wildea da postane katolikom, na što je Wilde je odgovorio: “Ne, Robbie. Ono nije istina.” To je možda obeshrabrilo Rossea u daljnjim pokušajima.

Ozdravljenje po rukama Lava XIII.?

Ono što se događalo tijekom Wildeovih putovanja u Rim, u godini njegove smrti, naglašava njegovu iskrenost glede katoličke vjere. Na Veliku subotu 1900. godine otišao je na čaj u Hotel de l’Europe. Prema njegovu izvještaju, iznenada mu je prišao čovjek kojega nije poznavao (implicira da je možda bio anđeo) i pitao ga želi li sljedeći dan vidjeti papu Lava XIII. Wilde je pognuo glavu i rekao: “Non sum dignus [Nisam dostojan]”, no čovjek je izvadio ulaznicu.

Na Uskrs, Wilde se u Vatikanu pojavio među hodočasnicima u prvom redu i primio Papin blagoslov, prvi od mnogih koji će uslijediti tijekom tog i idućeg mjeseca. Nagađao je da ga je Lavov blagoslov izliječio od posljedica trovanja pokvarenim školjkama koje su trajale pet mjeseci. Takvo trovanje nije mala stvar. Ono uzrokuje izbijanje mrlja po čitavom tijelu, a može biti i smrtonosno. No Wildeovi su simptomi nestali nakon Papina blagoslova. Wilde je napisao da iskreno vjeruje da ga je “Kristov namjesnik iscijelio”. Kako su mjeseci prolazili, Wilde je još nekoliko puta došao u Vatikan i izvijestio prijatelje da je imao privatnu audijenciju te da ga je “mnogo puta” blagoslovio Lav, koji “više nije od krvi i mesa: na njemu nema traga smrtnosti”… “Moj položaj je zanimljiv: ja nisam katolik, ja sam jednostavno žestoki papist.”

U razgovoru s novinarom londonskog Daily Chroniclea Wilde je tri tjedna prije svoje smrti svoje “degeneracije” pripisao činjenici da nije stupio u Crkvu u svojoj mladosti. Osobito je žalio što mu je uskraćena “umjetnička dimenzija Crkve i miris njezinih učenja”. Rekao je novinaru: “Uskoro namjeravam pristupiti.”

Oscar Wilde i Tajno krštenje

Međutim, čini se da krštenje koje je Wilde primio prije smrti uopće nije bilo potrebno. Wilde je primio katoličko krštenje u dobi od četiri ili pet godina, a krstio ga je otac L. C. Fox iz Dublina. Njegova majka, iako nije bila katolkinja, a ni vjernica, pobrinula se za tajno krštenje, prkoseći željama njegova oca agnostika. A budući da je krštenje obavljeno privatno, ono nikada nije bilo ni registrirano. Njegov otac, neprakticirajući protestant i mason, osjetio je sinov interes za Crkvu (sprijateljio se sa svećenicima u školi u Dublinu) i zabranio mu obraćenje, izrazivši nadu da će ga školovanje na sveučilištu u Oxfordu, koje u to vrijeme nije primalo katolike, očistiti od njegove vjerske devijacije. Njegov otac otišao je toliko daleko da je zaprijetio da će razbaštiniti mladog Wildea ako i dalje bude slijedio svoje zanimanje za vjeru.

Suprotno očevim nadama, Oxford ga nije izliječio od zanimanja za sve što je katoličko. Prema izvješću jednoga posjetitelja, Wilde je ispunio svoju spavaonicu fotografijama kardinala Manninga i pape Pija IX. A tijekom svojih studija počeo je intenzivno čitati katoličku književnost, diveći se Johnu Henryju Newmanu i učinivši Nasljeduj Krista Tome Kempenca svojim večernjim duhovnim štivom. Svom antikatoličkom prijatelju Williamu Wardu preporučio je da pročita knjigu o Prvom vatikanskom saboru. O doktrini papine nezabludivosti koju je koncil proglasio 1870. godine, Wilde je napisao Wardu: “Ne znam što da mislim. Želio bih da pođeš sa mnom u Rim i ispitaš cijelu stvar. Bojim se ići sam”— bez sumnje zato što se bojao da će se obratiti. Tada nije otišao u Rim, ali je savjetovao prijatelje koji su onamo krenuli da traže ne samo ljudsku ruku u umjetnosti i arhitekturi, već i “malo Božje” ruke. Priznao je da ne može shvatiti zašto Anglikanska Crkva “toliko želi vjerovati da je Blažena Djevica začeta u grijehu”. O Kristovu utjelovljenju i bogočovještvu nije imao sumnji: Bilo je to i lijepo i nužno “kako bi nam pomoglo da se uhvatimo za rubove Beskonačnog. Pomirenje je, priznajem, teško shvatiti. Ali mislim da se od Krista svijet mrtvih probudio iz sna.”

Unatoč oduševljenju katoličkom vjerom, Wilde se na Oxfordu pridružio masonima i to vjerojatno iz društvenih i obiteljskih razloga: polubrat njegova oca već ga je razbaštinio zbog njegovih “rimskih sklonosti”. Ipak, masonstvo ga tih sklonosti nije oslobodilo. U svom pismu Wardu, nastavio je:

Sada doručkujem s ocem Parkinsonom, idem u Svetog Alojzija, razgovaram o osjećajnoj religiji s [katoličkim prijateljem Archibaldom] Dunlopom i općenito sam uhvaćen u ptičarsku zamku, u prijevare Grimizne žene — možda prijeđem tijekom praznika. Imam snove o posjetu Newmanu, o svetom sakramentu u novoj Crkvi i o miru i tišini koji će se potom pojaviti u mojoj duši. Ne moram reći, međutim, da se mijenjam sa svakim dahom misli i slabiji sam i zavaravam se više nego ikad. Kad bih se mogao nadati da će Crkva u meni probuditi neku ozbiljnost i čistoću, prešao bih radi luksuza, ako ne i iz boljih razloga. Ali teško se mogu nadati u to, a prijeći u Rim značilo bi žrtvovati se i odreći se svoja dva velika boga ‘Novca i Ambicije’. Ipak, postajem toliko jadan i bijedan i uznemiren da bih u nekom očajničkom raspoloženju mogao potražiti utočište u crkvi koja me jednostavno očarava svojom fascinacijom.”

U zimu 1877. godine Wilde se približio obraćenju kao nikada prije. Proveo je sate i sate s ocem Sebastianom Bowdenom iz Bromptonskog oratorija, najotmjenije katoličke crkve u Londonu, te je čak imao i neslužbenu ispovijed. Svećenik ga je potaknuo da se vrati i vjerojatno bude primljen u Katoličku Crkvu. No umjesto Wildea, u zakazano se vrijeme pojavio dostavljač kako bi isporučio veliku kutiju punu ljiljana. Bio je to Wildeov način da kaže da još uvijek nije spreman poduzeti posljednji korak.

Nakon što je 1878. godine napustio Oxford, i s književnim i financijskim uspjehom koji je uslijedio nakon 1880. godine, budući da su njegove drame postale hitovi, Wilde je postupno izgubio interes za katoličku vjeru, iako se njezin tematski sadržaj i moralni univerzum neprestano pojavljivao u njegovim djelima. Činilo se da je potpuno odustao od ideje o obraćenju, osobito nakon uspjeha nekoliko izdanja njegove poezije i kratkih priča te Slike Doriana Graya, njegova jedinog romana. Ipak, nikada nije napao vjeru, a jezik katoličke liturgije i života često je pokretao njegove razgovore, čak i u njegovom razdoblju visoke dekadencije.

Pronalaženje vjere u zatvoru

Kada su njegova suđenja za klevetu/sodomiju započela u travnju 1895. godine, Wilde je rekao Douglasu: “Ako dobijem ovaj slučaj, a hoću, mislim da bismo obojica trebali biti primljeni u dragu nam Katoličku Crkvu.” No Wilde je završio u zatvoru. Jedan od prvih zahtjeva koje je iz zatvora uputio Rossu odnosio se na knjige, a među njima i na Bibliju. “Dante i sva Danteova književnost… [T]akođer, pokušaj mi nabaviti dobar životopis svetog Franje Asiškog.” Njegovo dugačko pismo Douglasu, objavljeno nakon njegove smrti kao De Profundis, prvi se put pojavilo u izvornom obliku u Cjelovitim pismima Oscara Wildea (Henry Holt, 2000.), zajedno s esejem o Kristovu životu, napisanom za njegova bivšeg ljubavnika. Ono što De Profundisu nedostaje u doktrinarnoj pravovjernosti (on teži prikazati Isusa kao romantičnog umjetnika, a ne Spasitelja), to je nadoknađeno u Wildeovoj poeziji:

“Svijet je oduvijek volio Sveca kao najbliži mogući pristup Božjem savršenstvu. Čini se da je Krist, po nekom svojem božanskom nagonu, oduvijek volio grešnika kao najbliži mogući oblik ljudskog savršenstva… Naravno, grešnik se mora pokajati. Ali zašto? Jednostavno zato što inače ne bi mogao shvatiti što je učinio. Trenutak pokajanja je trenutak inicijacije. Više od toga. To je sredstvo kojim se mijenja nečija prošlost. Grci su smatrali da je to nemoguće. Često kažu u svojim gnomskim aforizmima da “čak ni bogovi ne mogu promijeniti prošlost”. Krist je pokazao da to može učiniti i najobičniji grešnik. Da je to jedina stvar koju je mogao učiniti. Krist bi, da su ga pitali, rekao — prilično sam siguran u to — da je u trenutku kada je izgubljeni sin pao na koljena i zaplakao, uistinu učinio da njegovo rasipanje imovine s bludnicama, a zatim čuvanje svinja i gladovanje za rogačem koji su jele svinje, budu lijepi i sveti događaji njegova života. Većini ljudi je teško shvatiti tu ideju. Usuđujem se reći da se mora ići u zatvor da bi se to razumjelo. Ako je tako, možda vrijedi otići u zatvor.

Wildeovo prvo pismo nakon izlaska iz zatvora, napisano 18. svibnja 1897. godine, na sam dan njegova puštanja na slobodu, bilo je upućeno isusovačkoj kući za duhovne vježbe u Londonu. Iako to pismo nije sačuvano, jedno izvješće kaže da je Wilde tražio da se onamo povuče na šest mjeseci. Drugo izvješće kaže da je samo tražio da ga posjeti svećenik kako bi mogao “sudjelovati u vjerskoj raspravi”— ili, vjerojatnije, obaviti ispovijed. U svakom slučaju, na pismo je brzo odgovoreno: ili su ga isusovci odbili primiti ili su odbili posjetiti. Jedno je sigurno: kada je Wilde, koji je nakon svojih zatvorskih godina glumio neslomljivost duha, pročitao pismo isusovaca, potpuno se slomio i prvi put pred prijateljima gorko jecao. Prije nego što je nekoliko dana kasnije napustio Englesku i otišao u Pariz, pokušao se još jednom povezati s Katoličkom Crkvom. Posjetio je Bromptonski oratorij, no Bowden, svećenik koji je godinama ranije radio na njegovu obraćenju, toga je dana bio odsutan. Wilde je odlučio da se neće povjeriti strancu i tako je još jednom odgodio svoje obraćenje.

U Parizu je nastavio pisati Douglasu, često otvarajući temu vjere. Dana 6. lipnja 1897. napisao je: “Bio sam na misi u deset sati i na večernjoj u tri sata. Malo mi je dosadilo jutarnje propovijedanje, no Blagoslov je bio divan. Sjedim u koru! Pretpostavljam da bi grešnici trebali imati počasna mjesta, blizu Kristova oltara? U svakom slučaju znam da me Krist ne bi istjerao.” U tim godinama progonstva često je odlazio na mise, hodočastio i molio se, no ta su razdoblja pobožnosti bila obilježena upravo onakvim padovima u stari homoseksualni način života kakvih se Ross bojao te smatrao da će izazvati sablazan.

‘Moje je srce umorno’

Naposljetku, međutim, Krist nije istjerao Wildea — unatoč njegovim grijesima, njegovom neoprostivom ponašanju prema vlastitoj ženi i dva sina (skandal njegovih suđenja otuđio ih je od njega), njegovim samoobmanama i obmanjivanjima drugih, njegovoj taštini i pompoznosti, i svim drugim karakternim nedostacima koje je tako upadljivo isticao. Samo dan prije nego što je umro, i samo zahvaljujući intervenciji Rossa — čovjeka koji je Wildea tako često obeshrabrivao u obraćenju i koji je kasnije umanjio njegov značaj — i svećenika kojega je Ross tjedana dana prije pronašao, Wilde je konačno primio sakramente, osim krštenja koje je još kao dijete primio u tajnosti.

I tek u posljednjem mogućem trenutku Wilde je konačno prigrlio Onoga koji je uistinu bio njegov doživotni ljubavnik. U svojoj ranjenoj šutnji, na kraju se možda prisjetio svoje pjesme iz 1881. godine, “San Miniato”:

Gle, uz gorje se popeh,
Do svetoga doma Božjega,
Gdje Anđeo-Slikar jednom sta,
Što vidje neba otvorena sva.

Na tronu mlada mjeseca sjajna,
Djevice bijela, Kraljice Milosti,
Marijo! Da ugledam lica ti čar,
Smrt ne bi došla prebrzo tad.

O, od Boga okrunjena trnjem i boli,
Majko Kristova! Ženo mistična!
Srce me od života boli sad,
Pretužno da pjesmu započne tad.

O, od Boga okrunjena ljubavlju i plamom,
O, od Krista okrunjena, Svetog i Jednog!
Poslušaj, prije no što sunce što traga,
Svijetu grijeh moj i sramotu svu razglasi.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Miodrag Vojvodić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

1. Oscar Wilde, Slika Doriana Graya. S engleskoga preveo Zlatko Gorjan.
2. High Church (“Visoka Crkva”) je struja u Anglikanskoj Crkvi koja je po bogatstvu i sjaju bogoslužnih obreda bliska Katoličkoj Crkvi. Low Church (“Niska Crkva”) je puritansko krilo Anglikanske Crkve koje ne drži mnogo do biskupske i svećeničke vlasti i svjetovne organizacije Crkve te osuđuje sjaj crkvenih obreda.