Naslovni junak romana Aleksandra Solženjicina „Jedan dan Ivana Denisoviča”, lažno optužen za špijuniranje i osuđen na deset godina u sovjetskom logoru za prisilni rad pedesetih godina prošloga stoljeća, vuče se kroz svakodnevni život uz neobično društvo: „[Ivan Denisovič] Šukov izvukao je svoju žlicu iz čizme. Njegovo djetešce. Bila je s njime cijelo vrijeme što je proveo na sjeveru. Izlio ju je u pijesku svojim rukama od aluminijske žice, i u nju su bile urezane riječi ‘Ust-Izma 1944.’” Može li nešto jednostavno poput žlice biti tako dragocjeno?

Uvjeti u zatvoru u kojem se nalazi Ivan Denisovič dehumaniziraju zatvorenike, i oni na različite načine pokušavaju povratiti svoje čovještvo: Aljoša Krstitelj čita Bibliju; Buinovski, bivši pomorski zapovjednik, citira članke Kaznenoga zakona protiv čuvara; Tsezar razgovara o filmovima. Vjera, pravo i umjetnost stupovi su živahne, dinamične civilizacije. No kultura je potisnuta iz sjećanja zatvorenika, a njezini su stupovi izopačeni. Vojničko izvikivanje naredbi postalo je jutarnjom molitvom, a umjetnici koji prebojavaju brojeve na kapama zatvorenika asociraju na svećenike koji pomazuju čovjekovo čelo svetim uljem. Država je postala Bogom bez ljubavi, a raspored zatvorenikova dana postao je novom, degradirajućom liturgijom.

No njihovi životi nisu posve monotoni ili bez značenja. Zatvorenici pronalaze načine da zaobiđu okrutni sustav pokušavajući ne biti uhvaćeni dok se trampe, skrivaju predmete u odjeći, zašivaju kruh u svoje madrace, ili nose dodatne slojeve odjeće ispod svojih uniformi. Ti predmeti ili činovi postaju odjecima njihovih nekadašnjih života. Ivan Denisovič sa sobom nosi svoju žlicu, koju skriva u čizmi i njiše ju poput djeteta. Tu je žlicu izradio od skromnih materijala, i to vlastitim rukama. Taj čin stvaranja uzdignuo ga je, makar samo malo, iznad dehumanizirajućega blata zatvora.

Taj polet u čovječnosti Ivana Denisoviča moji učenici drugog srednje nazivaju „uzdizanjem žlice”. U sebi i po sebi, ta žlica ne uzdiže Ivanovo čovještvo, ali Ivanovo stvaranje žlice, djelo obrtnika, uzdiže njegovo čovještvo dok je u zatvoru. To djelo obrtnika jest čin koji u sebi nosi odjek stvorenja Boga Oca, koje je sv. papa Ivan Pavao II. artikulirao u svojemu „Pismu umjetnicima”: „Prva stranica Biblije predstavlja Boga kao primjer svakoga tko stvara neko djelo: čovjek-obrtnik odraz je Boga kao Stvoritelja.”

Iako se nalazi u radnome logoru, Ivan radi s predanošću obrtnika. Evo primjera: nakon svojega podnevnoga obroka, Ivan i njegova ekipa vraćaju se na svoj posao. Njihov je zadatak žbukanje zida. Ivan se usredotočuje na zid: „Sada [Ivan] više nije vidio onaj daleki prizor, gdje se sunce ljeskalo na snijegu. Više nije vidio zatvorenike kako se pomiču s mjesta za grijanje posvuda na tome mjestu. Vidio je samo svoj zid.” Proučavajući „svoj” zid, Ivan primjećuje aljkav posao prijašnjih zatvorenika, i smišlja strategiju kako popraviti zid:

„Na mjestu na kojemu je on radio zid je nekada prije žbukao neki zidar koji ili je bio nesposoban, ili je uprskao posao. No [Ivan] se sada prihvatio zida kao da se radi o djelu njegovih ruku. Tamo je vidio šupljinu koja se nije mogla ispuniti u jednome redu. Morat će to napraviti u tri reda, svaki put dodajući malo više žbuke. A ovdje se vanjski zid malo izbočio – trebat će dva reda da se to ispravi. U glavi je zid podijelio na mjesto gdje će polagati blokove, počevši na mjestu gdje radi Senka, nadesno, sve do Kilgasova dijela… A dok se oni budu vrzmali na uglu, [Ivan] će uprijeti naprijed i izgraditi pola zida, tako da njegov par ne bude zaostajao.”

Od svoje žlice pa do svojega zida, Ivan stvara umjetnička djela, stvarajući nešto lijepo, nešto njemu dragocjeno, usred ponižavajućega nihilizma. On ne mora mnogo paziti na kvalitetu svojega rada – u zatvoru je, i treba odslužiti još nekoliko godina. No Ivan ipak radi i stvara sa žarom, pokušavajući popraviti aljkavi rad prijašnjih zatvorenika, i čuvajući žlicu koju je izradio svojim vlastitim rukama. Njegov rad i stvari koje on stvara daju mu dostojanstvo. Obrtništvo je podsjetnik na čovjekov identitet kao djeteta Božjega, a ne djeteta države. Papa Ivan Pavao II. razlikuje stvaratelja od obrtnika u svojemu „Pismu umjetnicima”, i to kako obrtnik odražava čovjekov identitet:

„Koja je razlika između ‘stvaratelja’ i ‘obrtnika’? Onaj koji stvara podaruje sâmo biće, donosi nešto iz ničega – ex nihilo sui et subiecti na latinskome – a to je, u strogome smislu modus djelovanja koji pripada samo Stvoritelju. Suprotno tome, obrtnik koristi nešto što već postoji, i tome daje oblik i značenje. To je modus djelovanja karakterističan za čovjeka stvorenoga na sliku Božju.

Ivan Denisovič nije stvaratelj poput Boga, ali on daje oblik sirovim materijalima koje pronalazi u zatvoru. Dok iščekuje otkupljenje od svojih ugnjetavača, stvarajući žlicu i zid Ivan uzdiže svoje čovještvo na osobit način, u kojemu odjekuje božanski čin stvaranja. 

Mi u radosnoj nadi iščekujemo dolazak našega Spasitelja, Isusa Krista. Vučemo se kroz svoju doživotnu kaznu na ovoj zemlji u nadi povratka Bogu. No ponekad može biti lako izgubiti iz vida svoje konačno odredište – a to znači i gubitak svojega identiteta iz vida. Koliko smo često mi, kako to T. S. Eliot kaže u svojoj pjesničkoj zbirci „Četiri kvarteta”, „rastresenošću rastreseni od rastresenosti”? Koliko često puštamo da sati prolete u dokoličarenju, ili čak i bez razmišljanja, uz mobitele, televizijske ekrane i najnoviju modu? Koliko često mi puštamo da nam naša materijalistička, ubrzana kultura govori što će nam donijeti sreću – i vjerujemo u to? Naša materijalistička kultura zarobila nas je u zlatnome kavezu, i istoga nam trenutka kaže što moramo znati i imati. Ako smo u udobnome zatvoru, kako pobjeći iz njega?

Ivan Denisovič može nam pomoći da promislimo o tome pitanju. On je u sovjetskome gulagu, i bori se u svakodnevnoj egzistenciji. No kraj Solženjicinove knjige je pun nade. Možemo vidjeti jedan tračak „dobroga dana” u životu Ivana Denisoviča. Poput Ivana sa svojom žlicom, i mi bismo morali izrađivati i čuvati malene, jednostavne predmete ili obavljati skromne zadatke u svojemu svakodnevnome životu kako bi se podsjetili na svoje čovještvo. Ispletite kapu, ispecite kekse, oplijevite vrt, prebojite zidove. Mi čuvamo darove koje nam je Bog dao, a u činovima stvaranja mi nasljedujemo Krista, koji sve čini novo. Čineći tako, bježimo od zatvorskih čuvara svoje materijalističke kulture, uzdižemo se, i postajemo više poput Krista, koji je samoga sebe ponizio kako bi sudjelovao u našemu čovještvu i postao obrtnikom.

Prijevod: Ana Naletilić | Izvor: Crisis Magazine