RAZGOVOR S FRANJEVCEM

Fra Ante Vučković o svojoj prvoj zbirci poezije: To je moj tihi bunt protiv banaliziranja Božje Riječi

“Otkrio sam kako je novozavjetni jezik oslobođen površnosti i brbljavosti. Počeo sam raditi razliku između istinskog jezika i površnog brbljanja, prepričavanja evanđeoskih tekstova s čime se ništa ne govori. Otkrivao sam slojeve u Evanđelju koji se izgube u brbljanju i otkrio sam kako slike pomažu da dublje zaronim u sebe i otkrivam životnost teksta”

“Kolajna od šutnje”, to je ime zbirke poezije fra Ante Vučkovića koju je nedavno objavila izdavačka kuća Salesiana.

Prva je to zbirka poezije poznatog splitskog franjevca i profesora na splitskom KBF-u. Poznatog po, prije svega, snažnim i autentičnim propovijedima i tekstovima (primjerice, njegove kateheze s prošlogodišnjeg Mladifesta u Međugorju postale su pravi internetski ‘hit’). Sada, ovim pjesmama, Vučković se okušao u još jednom važnom izričaju Riječi – onom lirskom.

Predstavljanje zbirke “Kolajna od šutnje” bit će održano u Splitu u Franjevačkom klerikatu 16. svibnja, te u Zagrebu 23. svibnja u crkvi Sveta Mati Slobode na Jarunu.

– Čini mi se kako u dobrom dijelu kulturnog establišmenta ove države postoji predrasuda da katolici ne čitaju, a kamoli još i pišu, dobru poeziju. Je li ova zbirka prilog rušenju te predrasude?

Ja sebe ne smatram pjesnikom. Tu i tamo bih napisao poneki tekst koji bi se mogao nazvati lirskim. Taj izraz volim. Ali, ne mislim da sam nadaren za poeziju. Kada čitam poeziju drugih autora, opažam razliku. Veliku.

Mene je prema pisanju ovih tekstova „gurala“ nutarnja potreba da s malo riječi kažem što i kako vidim. Takav način izražavanja vjerojatno je blizak poetskome. Ali, sažeti jezik ne mora biti nužno poezija.

– Pokušavate li tu sažetost na drugačiji način ostvariti i u homilijama?

Kada ih pišem, pokušavam ih pisati na sličan način. Ali, i one odražavaju moju potrebu ne govoriti mnogo, a reći što želim. Imam nutarnji otpor protiv brbljanja. Odavna se borim protiv mnogo riječi koje ne kažu ništa. Kada govorim ili pišem o Božjoj riječi, nastojim svojim riječima pojačati, a ne oduzeti izričajnu snagu Riječi. To mi je temeljna intencija.

Moje izgovorene propovijedi su drugačije. Ne mogu govoriti onako kako pišem. Kada govorim, onda se koristim slikama, nadasve biblijskim, kako bih slušatelje uveo u iskustvo, doveo do dodira s Božjom Riječi. Zapravo, možda je bolje reći da pokušavam ući u njihovo iskustvo i u njega donijeti svjetlo Riječi Božje. Božja je Riječ odgovor na naše konkretne muke i pitanja. Ako ne razumijem pitanja, ne mogu razumjeti ni odgovor. Razumijem li pitanje, onda mogu prenijeti odgovor koji donosi svjetlo u konkretnu situaciju.

Ova potreba se rodila nakon jednog lošeg osobnog iskustva s riječima.

– Kakvog?

Kada sam se vratio iz Rima nakon doktorskog studija, bio sam „nabrijan“ znanjem i služio sam se jezikom u kojem je gotovo svaka druga riječ bila internacionalna. U Makarskoj sam predavao na Franjevačkoj visokoj bogosloviji. Darovana mi je prigoda i zadatak da na početku akademske godine održim uvodno predavanje. Smatrao sam to predavanje vrlo dubokim. Održao sam ga s punim uvjerenjem kako govorim bitne i duboke stvari. Nakon predavanja sam prilično brzo shvatio da apsolutno nitko, ni studenti ni kolege profesori, nisu razumjeli o čemu sam govorio. Rekao sam tada sebi: Ili ćeš govoriti tako da ljudi imaju koristi od toga ili ćeš sebi tražiti drugi posao.

Prisilio sam se najprije govoriti hrvatski. Učio sam ponovo materinji jezik, nakon što sam godinama učio i pisao na talijanskom. Shvatio sam da nisam sposoban znanje koje sam stekao na talijanskom prenijeti studentima na hrvatskom jeziku. Prisilio sam se tada ustajati rano ujutro. Čitao bih prijevode Tomislava Ladana. Zahvalan sam mu. Vratio me kući, u hrvatski jezik.

Drugi korak je bio nutarnji zahtjev pronalaženja svoga jezika s kojim bih bio u stanju nastupati. Morao sam pronaći jezik koji bi se slagao s mojim karakterom i izricao što mislim. Sjećam se još jednog lošeg iskustva. Odazvao sam se održati duhovne vježbe redovnicama franjevkama u Splitu. Došao sam sestrama s isprintanim materijalom veličine dva toma. Prešao sam s tim materijalom preko sestara poput nekog buldožera. Tjedan dana. To je bilo strašno. Sestre su se dobro držale. Jedan dio je pokušavao pratiti moje čitanje, ali to što sam radio bilo je potpuno neprimjereno duhovnim vježbama i sestrama koje su ih obavljale.

Nakon što sam godinama učio i pisao na talijanskom, shvatio sam da nisam sposoban znanje koje sam stekao na talijanskom prenijeti na hrvatskom jeziku. Čitao sam prijevode Tomislava Ladana da ponovno naučim hrvatski

U tim svojim mukama počeo sam otkrivati jezik koji je dostupan, razumljiv, jednostavan i istodobno dubok. Moja slika o intelektualnoj dubini počela se mijenjati. Ja sam do tada smatrao kako je Heidegger dubok. On to i jeste, ali ja sam otkrio još dublju dimenziju u jeziku Evanđelja koji je istodobno bio i jednostavan i dostupan svakome. Taj me je jezik osvojio. Od kada sam ga otkrio, od kada mi je iz njega bljesnula dubina, istina i ljepota nisam ga više napuštao. A kada mi se to dogodi, u pravilu se kasnije kajem.

– Potraga za vlastitim glasom jest duhovna, ne lingvistička avantura?

Da, ali morao sam naći i stanoviti stil. Otkrio sam kako je novozavjetni, slikovni jezik dostupan ljudima, kako se lako prepoznaju u njemu i kako je taj jezik oslobođen površnosti i brbljavosti. Počeo sam raditi razliku između istinskog jezika i površnog brbljanja, zapravo prepričavanja, evanđeoskih tekstova s čime se ništa ne govori. Otkrivao sam slojeve u Evanđelju koji se izgube u brbljanju i otkrio sam kako slike pomažu da dublje zaronim u sebe i otkrivam životnost teksta.

– Je li taj zazor od brbljavosti dao i ime zbirci – „Kolajna od šutnje“?

Da, vjerojatno jest. Možda više podsvjesno, negoli svjesno. Sad kad me pitate, opažam koliko me oblikovao taj nijemi bojkot brbljavosti.

Rijetko slušam propovijedi. Nemam kada. Kada ih slušam, najčešće se mučim. Neprestano primjećujem iskrivljene stvari. Počevši od iskrivljenoga glasa pa do ponavljanja banalnosti izlizanim jezikom. Kada propovjednik iskrivi svoj glas, više ne čujem njega i opažam kako se u meni rađa nevjerica prema onom što govori. Nerealan ton mi ne dopušta otvaranje izrečenom. Čak i kada je sadržajno propovijed dobra, mučim se pratiti je. Smeta mi nesklad između sadržaja i izričaja. Mučim se to slušati.

Ovi tekstovi su neka vrst tihog bunta protiv banaliziranja Božje Riječi. Umjesto da kukam zbog ovoga ili onoga, radije pišem tekstove kojima se trudim na svoj način izreći ono što mi se čini važnim.

– Kako se u tu potragu za glasom uključila lirika?

Nastanak ovih pjesama vezan je uz Facebook. Često kritiziraju tu društvenu mrežu. Meni je ona otvorila mogućnost intenzivnijega kontakta s ljudima. Oko nas svećenika postoji neka vrsta ograde koju nije uvijek lako probiti i često nam se događa sustegnuta i površna komunikacija. Naravno, kontakt s ljudima koji traže neku konkretnu duhovnu pomoć sasvim je drugačija priča. U takvim situacijama ljudi se i brzo i potpuno otvaraju. Ali, u svakodnevici je ta komunikacija ograničena. Ja u njoj ne doznajem baš puno o ljudima. U tom smislu Facebook mi je otvorio mogućnost upoznavanja ljudi, njihovih nagnuća, stajališta…

– Ali, prigovara se kako taj kontakt biva površan?

Razumijem taj prigovor. On je često točan. Pa ipak, Facebook je iz mnogih ljudi izmamio da kažu ono što misle. Postavite se u moju poziciju. Profesor sam na splitskom KBF-u i o životima svojih studenata znam ništa ili malo. Kada na Facebooku vidim čime se bave, s kim se druže, što misle, doznajem o njima puno više nego u svakodnevici. Slika o ljudima se širi kada ljudi sami kažu što misle.

Nadalje, Benedikt XVI. je svojedobno, govoreći o internetu, pozvao Crkvu da bude nazočna tamo gdje su ljudi. To se odnosi i na mrežne stranice. Osjetio sam da se to tiče i mene. A ako već idem tamo, onda je potrebno savladati i jezik karakterističan za društvene mreže. Tekstovi na društvenim mrežama ne smiju biti predugački. Ljudi ne idu na Facebook kako bi čitali duge tekstove. Za to postoje knjige. Tražio sam dakle, nekakav jezgrovit način izricanja Božje Riječi u tom novom društvenom kontekstu. Ako kao svećenik na društvenim mrežama ne naviještam, onda tamo nemam što raditi. Po prirodi sam dosta zatvoren pa mi je Facebook pomogao i u tom smislu – biti otvoreniji nego inače. Moje iskustvo s Facebookom je, po svoj prilici, netipično.

Klišeiziranost u religioznosti može biti vrlo odbojna. U religioznom privlači iskonska povezanost s Bogom i životom. Potreba za iskonskom duhovnošću ide dalje od umjetnosti

Dogodilo se tako jedne korizme prije nekoliko godina da sam odlučio, a da odluku nisam obznanio, na Facebooku svakodnevno objavljivati neku vrstu razmatranja uz Evanđelje toga dana. Nisam dakle namjeravao prepričavati Evanđelje, nego sažetim jezikom govoriti iz Evanđelja. Primijetio sam da ljudi dobro reagiraju na to.

– I tako su nastale te pjesme?

Da. Da nije bilo prigode za komuniciranje preko takvoga medija, veći dio ovih tekstova ne bi nastao ili ne bi izišao u javnost. Medij kao takav je potaknuo na tekstove. Da se radilo samo o mojoj nutarnjoj potrebi za izražavanjem, ovi tekstovi vjerojatno ne bi bili objavljeni. No, kada sam ih jednom pustio prijateljima na Facebooku, već sam svladao suzdržanost i povučenost. Više nisu bili samo moji.

– Ove pjesme su, dakle, svojevrsne propovijedi?

One su nastale na pozadini Riječi. Čak smo razmišljali o naslovu „Pjesme na Riječ“. Imali smo ideju da prvo navedemo biblijski tekst iz kojega je pjesma nastala, a potom samu pjesmu, ali smo na kraju odlučili da ipak uz pjesmu stavimo oznaku citata iz Evanđelja, potičući ljude da ga sami pročitaju. Mislim da bih kao uputu za čitanje preporučio da čitatelj prvo pročita Evanđelje, a potom i tekst koji je nastao na njemu. Najčešće su to citati Novog zavjeta. Ima nekoliko pjesama koje nemaju izravnu biblijsku podlogu.

– Recimo pjesma „Ti, planina i ja“?

Da. To je pjesma koja se odnosi na stvaran događaj. Taj sam dan bio na planini i pjesma je neka vrsta sažetka iskustva hodanja do vrha i natrag. Ja sam stanovito vrijeme redovito odlazio na planinu. To je bio način kako sam preživljavao svakodnevni stres.

– Ili pjesma o Tomislavu Salopeku i njegovim ubojicama? Znači, tamo ima pjesama koje su produkt, recimo to tako, aktivnog poetskog subjekta?

Naravno. Život nas neprestano stavlja pred nova i drukčija iskustva. Nemoguće je interpretirati i tumačiti Novi zavjet, a da se u njega ne uđe svojim konkretnim životom. Ovi tekstovi su mi, možda, dali prigodu da uđem u dodir sa životom bliže nego je to slučaj kada samo proživljavam dnevne događaje bez zaustavljanja i refleksije. Život je uvijek dubok, ali mi smo nepozorni. Dovoljno je biti pozoran i sve postaje drukčije. Pri tome, u propovijedima treba paziti da se ne namećem pretjeranim govorom o svojim iskustvima. Propovijed treba prije svega reflektirati iskustvo ljudi koji slušaju. Moja je uloga donijeti Božju riječ u njihovo iskustvo, a ne govoriti o svome. Ovi tekstovi, međutim, otvaraju širi prostor i mom osobnom iskustvu.

– To je taj lirski moment?

Da, ta odvažnost da dio svoga osobnog iskustva iznesem vani. Taj rizik procjepa između izrečenog i neizrečenog, između onoga što pripada samo meni i onoga što dijelim s drugima. Ali, kao što sam rekao, ne smatram se pjesnikom. Nisam svoj život složio tako da bi pisanje poezije bilo u njegovu središtu. Poezija je, ako je to uopće poezija, rubni fenomen u mome životu.

– Je li ovo duhovna poezija? Što taj termin uopće znači?

Ne znam kako bih je mogao drugačije nazvati. Ona to jest zato što reflektira moju duhovnost. Moja je duhovnost satkana od susreta života i životnih pitanja s Božjom Riječju. Pri tom ne mislim samo na osobna iskustva. Iskustva ljudi s kojima sam dolazio u dodir tvore životni humus mog doživljaja svijeta. Lirski izričaj je najčešće u svjetlu Božje Riječi.

– Nema je previše danas u hrvatskoj poeziji?

Nemam dobar pregled duhovne poezije, ali tu i tamo naletim na dobre pjesme. Recimo, Enes Kišević je prije par godina napisao izvrsnu pjesmu „Prahu koji jesam“. Duhovna pjesma koja se ne poziva na evanđeoski tekst, ali zato se poziva na Boga koji drži ovaj svijet. To jest duhovna poezija.

– Kako uopće stojimo danas i ovdje u Hrvatskoj s umjetnošću koja se referira na duhovno, točnije kršćansko duhovno? Neki tvrde kako stanje nije baš zadovoljavajuće i da se u tom području ne događa previše zanimljivoga?

Bez želje da tvrdim kako nužno imam nekakav dobar i novi uvid u to, rekao bih da su posrijedi dvije stvari. S jedne strane, sekularni svijet je zatvoren prema religioznom, a s druge, umjetnost religioznoga je u velikoj opasnosti od banaliziranja i klišeiziranja, ponavljanja već rečenog. Kršćanska umjetnost je vezana uz Kristovo utjelovljenje i iza nas je 2000 godina umjetničkog izričaja. To je istovremeno i golema baština i opasnost. Teško je naći neki potpuno svježi umjetnički izričaj i opasno je posve se odvojiti od tradicije.

Propovijed treba reflektirati iskustvo ljudi koji slušaju. Moja je uloga donijeti Božju riječ u njihovo iskustvo, a ne govoriti o svome. Ovi tekstovi, međutim, otvaraju širi prostor i mom osobnom iskustvu

Opažam da se pojavljuju mladi umjetnici svježeg religioznog izričaja. Recimo, likovna djela mlade umjetnice Karin Grenc imaju u sebi svježi izričaj religioznog. Ima vrlo neobičan pristup bojama i figurama. Spomenuo sam Enesa Kiševića čija poezija, barem jedan njezin dio, također ima duhovnu svježinu.

Klišeiziranost u religioznosti može biti vrlo odbojna. U religioznom privlači iskonska povezanost s Bogom i životom. Potreba za iskonskom duhovnošću ide dalje od umjetnosti. Uzmite primjer pisanja ikona. Ovdje u našoj franjevačkoj kući redovito se održava tečaj ikonopisanja. Uvijek je pun. To pokazuje da ljudi imaju potrebu za duhovnošću koja se izriče materijalno, u likovnom obliku.

Duhovnost ne podnosi brbljavost i hvalisavost. Ona tjera čovjeka da stane, da se sabere, da zašuti i uđe u kontakt sa Svetim. Ima potrebu za sakralnim prostorom i ozračjem. Stvara mu prostor da se taj kontakt uopće može dogoditi. Umjetnost je jedan od načina kako duhovnost može dobiti obrise u svijetu.

– Ali, dobar dio suvremene umjetnosti potpuno gubi osjećaj za sakralno. Nije li onda ta ukorijenjenost u tradiciji, koja može donijeti ponavljanje sa sobom – neophodna?

Tradiciju nipošto treba izbjegavati. Ona je izvor. Ima duboke korijene. Ne smatram kako je umjetnost legitimna samo ako pronađe novi izričaj. Međutim, mislim kako je granica između umjetnosti i kiča iznimno važna.

Kič je ono što je prepoznatljivo, provocira u meni ono što je već određeno, jasno. Kič ne traži nikakvu promjenu niti moj angažman u otkrivanju. Ne tjera me da se pitam. Ne produbljuje iskustvo. Autentična umjetnost, s druge strane, uvijek traži da ja otkrivam ili me tjera da učim nepoznati jezik. Ako baš hoćete, i ta „tradicionalna umjetnost“ ima svoju zahtjevnost. Ja ne mogu gledati Michelangelova djela i shvaćati ih kao po sebi razumljiva. Ona to nisu. Ona zahtijevaju od mene angažman. Trebam ući u svijet koji nije moj, naučiti njegov jezik, razumjeti što stoji u pozadini. To nije lako. Tradicionalna umjetnost je iznimno zahtjevna.

U kiču nemam što pronaći. Ostavlja me na površini. Ne hrani me. Nalikuje brbljavoj propovijedi. Sve se čini ispravnim, ali duša ostaje gladna.

Netočno je tradicionalnu umjetnost promatrati kao prevladanu, kao već izrečenu priču. I dalje je razumijemo tek s trudom i mukom. Nedostaje nam dobra priprava za nju, svojevrsno vodstvo kroz umjetnost. Mogu zamisliti da studenti teološke predmete studiraju hodajući s dobrim vodstvom kroz muzeje i crkve. Živimo u svijetu koji je turistima sve stavio na raspolaganje, a ništa im nije pojasnio. Turisti hodaju po crkvama, promatraju umjetnine i ništa ili uglavnom ništa ne razumiju. Događa se površni pristup dubini koju više nismo sposobni prepoznati.

Umjetnost izaziva čovjeka na suradnju, na promišljanje jezika i simbolike. Taj se izazov događa posvuda gdje je riječ o umjetnosti, kako modernoj tako i klasičnoj.

– Govorimo dosta o riječi koja je uvijek i Božja Riječ, Logos. Kao da živimo u vremenu u kojem su riječi izgubile privlačnost, sposobnost da privuku ljude, pa i umjetnike?

Mislim da je duhovnost koja poziva na šutnju dobar ulazak u problem promišljanja o riječi i o tome zašto je izgubila svoju privlačnost. Riječi su prazne kada iza njih nema nikoga tko stoji iza njih, kada nema onoga koji govori. Govorim i o ljudskoj i o Božjoj Riječi. Ako ja kao svećenik prenosim Božju Riječ, a da pri tome ne stojim iza nje, ako ponavljam fraze koje su ljudi čuli već stotinu puta, moja riječ ne znači ništa. Ona ne može doći do ljudi. Kao da sklizne u bezvrijednost dočim se dotakne ušiju.

Jednako je s ljudskom riječju – dovoljno je vidjeti ljude koji jedno govore, a drugo rade. Poput roditelja koji djetetu neprestano govore da ga vole, a nekim drugim gestama mu šalju poruku da za njega nemaju vremena ili da im je beznačajno ono s čime se ono bavi.

Ili uzmite iskustva ubojitih, otrovnih i bodljikavih riječi. Iza njih stoji netko, ali sa zlom nakanom. Takve riječi ranjavaju i truju nutrinu.

Riječi postanu važne i značajne kada netko stoji iza njih i kada im je nakana dobra, dobronamjerna. Kada su istinite, duboke, lijepe. Mi brzo prepoznamo takve riječi. One tada dobivaju puninu. Pjesnik koji pozorno čita svoju poeziju odmah dobiva pozornost ljudi. Ljudi su gladni bremenitih i značajnih riječi. Pročitajte zadnji dio sedmoga poglavlja Ivanova evanđelja u kojem Ivan opisuje kako su stražari, poslani da uhvate Isusa, slušali kako je govorio. Bili su toliko zaneseni da su zaboravili zašto su došli i vratili su se neobavljena posla. To je iskustvo snage riječi.

Mi živimo u svijetu brbljavosti. Riječi nas neprestano zapljuskuju. Mediji bombastičnošću i skandaliziranjem privlače pozornost. Brbljavost susrećemo posvuda.

– Dakle, problem je u slabašnom svjedočenju Riječi?

To je samo dio problema. Moramo računati i na zamor ljudi. Nitko ne može neprestano primati važne riječi. Kao u muzeju – sat vremena ste pozorni, ali nakon toga samo prolazite pored eksponata.

Riječi postanu važne kada netko stoji iza njih i kada im je nakana dobra. Kada su istinite, duboke, lijepe. Mi brzo prepoznamo takve riječi. One tada dobivaju puninu

Ovaj svijet se pretvorio u ekstremnu borbu za pozornost. Mediji traže pozornost, mobiteli traže pozornost, ljudi traže pozornost, bližnji… Mi svoju pozornost moramo ekonomizirati, usmjeriti je. I naravno da će ljudi biti usmjereni prema onome što smatraju važnijim ili što im prije okupira pozornost. Tu zasićenost trebamo imati u vidu. Ona nije manja u crkvama ili pred važnim tekstovima. Ima mnoštvo sjajnih i izvrsnih knjiga. Ima puno ljudi koji Božju Riječ naviještaju autentično. Pa ipak, niti svi čitaju sve knjige niti svi imaju otvoreno uho za autentični navještaj. U tom silovitom naletu na našu pozornost svi uglavnom dopuštamo da nam je pokradu nevažne i banalne stvari na štetu dobre hrane za dušu.

– Kakva onda, usred te zasićenosti, religiozna umjetnost treba biti?

Religiozna umjetnost se, barem meni, uvijek najviše potvrđuje u tome da produbi ono što je ljudsko. Ona osvijetli ono što je mračno u nama, otvori mogućnost nove percepcije koje nismo bili svjesni. Tako naš odnos s Bogom postaje razgovjetniji, dublji. Odnos s drugim u svjetlu Božje riječi otvorene umjetničkim izričajem postaje jasniji i iskreniji. Naposljetku odnos sa samim sobom nije izravan. On se događa posredno. Religiozna umjetnost u ovom slučaju igra veoma značajnu ulogu.

Umjetnost posreduje iskustvo. Ona od umjetnika traži golemi trud, napor da se izrekne iskustvo, a onima koji je primaju postaje prigoda otkrivanja dotad neopažena svijeta. Nije riječ o tome da samo nešto primim, nego da se nešto pokrene u meni. Umjetnost mi otvori vrata, ali ući u prostor moram sam.

– Fabrice Hadjadj u svom „Uskrsnuću“ piše kako  Isus „čim je dosegnuo vrhunac savršenstva, nije našao ništa bolje doli da se ponovno nađe među prijateljima, da razgovara s njima i zajednički blaguje“. Prepoznajem nešto od te potrage za najuzvišenijim u običnom i u vašim pjesmama…

Točno je. Ima toga u pjesmama. Jer mislim da je to najbolji način iskustva Boga. Ostao mi je u sjećanju jedan članak koji sam pročitao dok sam boravio u Izraelu. Neki rabin je uoči Pashe napisao svojim vjernicima: Molim vas, ne vodite u sinagoge svoju rodbinu koja će vam za vrijeme Pashe doći u Izrael. Njima će obred biti dosadan i samo ćete im uništiti iskustvo Pashe. Radije, sjedite s njima za stol. Pozovite ih i blagujte s njima. Pokažite im pravi duh blagdana Izlaska za svojim stolom.

Tada mi je bljesnulo: pa to je Krist radio. Sjedao je s ljudima za stol, bio ono što jest i ljudi su pred njim dobivali osjećaj da i oni mogu biti takvi. Isus se spuštao na njihovu razinu, činio ih slobodnim. To je učinio i kasnije, nakon uskrsnuća. Ostao je s nama u hrani i piću. Ostao je s nama za stolom. Stol od Riječi, kruha vina i zajedništva.

U tom načinu na koji je odabrao ostati postoji važan moment.

Isus je ostao s nama na najosjetljivijem dijelu lica – na usnama. Usne su mjesto na kojem se duh pretvara u materiju i, obratno, materija u duh. Usne su mjesto blizine. Ljudske blizine. Riječ, hrana, piće, poljubac – sve prelazi preko usana. Dakle, usne su mjesto preobrazbe duha i materije, mjesto uskrsnuća. Uskrsli je tu htio biti s nama. Ne u ideji, nego za stolom – tamo gdje se kuša dobrota stvorenoga svijeta i ljudi. Usta su mjesto kušanja svijeta, elementarnog iskustva svijeta i tu je Bog ostao s nama. Naravno da imamo liturgiju i tradiciju, ali i sama liturgija doživljava svoj vrhunac kada dođe do usana. Ljubimo Bibliju, uzimamo hostiju, pretvaramo, da tako kažem Riječ u hranu za duh.

– Kako najbolje doživjeti ove pjesme?

Ja ih ponekad čitam naglas. Ne znam može li to biti uputa za svakoga i može li to svatko doživjeti na takav način, ali čitanje naglas usporava čitanje i pojačava doživljaj riječi. Daje drugačiji doživljaj nego kada čitam u sebi. Kušam riječi u njihovu tonu i okusu. Kada netko drugi čita tekstove naglas, osjećam kako riječi dobivaju okus.

– Hoćete li ih čitati u javnosti?

Sinoć sam u Dubrovniku pročitao pjesmu „Ćaći“. Bilo je to prvi put uopće da sam javno čitao neku od svojih pjesama. Za vrijeme čitanja nastao je u dvorani muk, neka nabijena tišina. Bojao sam se da neću uspjeti pjesmu pročitati do kraja zbog siline emocija koje su zgusnute u riječima. I zamalo da mi se baš to dogodilo. To je pjesma kojom sam, kada sam je napisao, završio tugovanje za pokojnim ocem. Kada se vratim u tu pjesmu, sve tadašnje emocije mi se vrate natrag. Čini se da je jedan dio došao i do slušatelja u Dubrovniku.

Ćaći

Lk 23, 44-46

 

To što gledam nisi ti.

Sve je isto, ali tebe nema.

I lice i ruke

i kosa i odijelo.

Sve je tvoje

kao što je uvijek bilo,

ali tebe nema.

 

Još jučer si me gledao.

Bio si sav u pogledu.

Onakav kakva sam te oduvijek znao.

Vidio sam se u tvojim očima

i bio siguran da jesam i da ti jesi

A sada? Gdje si sada?

 

Tvoje su oči vidjele mnogo.

S vremena na vrijeme ti bi mi darivao ponešto

od onog što si samo ti vidio i što bi čuvao za moje dolaske.

Kada bih s vrata vidio kako ti pogled raste,

znao sam da sam stigao doma

i da sam dobrodošao.

Tvoj je pogled bio širok i skroman.

Nisi žudio, pod svaku cijenu, vidjeti sve

pa je tvojim očima mnogo promaklo.

To sam učio s vremenom.

A kada bi me dočekao pogledom,

to si uvijek bio ti što god da vidio ili previdio.

Gdje si sada?

Nema te.

Nema pogleda. Nema tebe.

Tvoje oči ne mogu više ni vidjeti ni previdjeti.

Gdje da te tražim kada te nema u očima?

 

Još jučer sam ti dodirivao ruku

i znao da dotičem tebe.

Isti dodir i toplina. Blizina.

Isti otkad znam za sebe.

I prije negoli sam otkrio sebe

pamtim tvoju ruku i blizinu.

Sada je opet dotičem, ali nema tebe.

Gdje si?

 

Gledam i dodirujem ovo tijelo.

Nekada je bilo tvoje.

Ovim si rukama radio za mene

i činio što moje nisu umjele.

Sada su nepomične.

Mrtve.

Ne poznaju me.

Kao da nisu tvoje.

A jesu.

Znam da jesu.

Mora da su tvoje.

Tvoje su.

A ti? Gdje si ti?

Kako si se povukao iz svojega tijela?

Komu si ga ostavio?

Kako li je samo pusto bez tebe!

 

Zatvorim oči pa ih opet otvorim.

Gledam.

Što vidim kada tebe nema?

Zatvorim oči pa molim.

Mucam. Tapkam. Sanjam.

 

Kad me jednom Učitelj dovede k tebi,

opet ćeš me pozdraviti pogledom što raste, zar ne, ćaća?

Ruke će nam se raširiti u zagrljaj

i ja ću znati: stigao sam kući.

 

Tada ćeš mi darovati ponešto od onoga što sada gledaš

i učiti me što tada ne budem znao.

 

A potom ćemo se nas dvojica,

ćaća, ti i ja,

smjestiti u Učiteljevo svjetlo

i zajedno s njime dočekivati ostale.

 

 

Razgovarao: Goran Andrijanić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 28. travnja 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi