Njezin je život nosio takvu rječitost boli da kad ga je napustila – 3. kolovoza 1964. – njezin se prijatelj Thomas Merton nije mogao sjetiti nijednoga pisca iz prošloga stoljeća s kojim bi je mogao usporediti. Umjesto toga, rekao je, ona je prizvala glas Sofokla: umjetnika čija je vizija također doprla do mračnih mjesta ljudskog srca, da tamo otkrije „sa svom istinom i svom vještinom […] čovjekov pad i njegovu sramotu”.

Flannery O’Connor rodila se 25. ožujka 1925., a veličina njezine reputacije ostaje jednako postojana kao i Faulknerova. Izvanredno postignuće za nekoga čiji se stvarni objavljeni opus svodi na nekoliko romana i pregršt kratkih priča. Ali to je doista zapanjujuće kad se uzmu u obzir njezine posljednje godine – otprilike četrnaest njih provela je doslovno umirući od lupusa. Rijetka je to i užasna bolest, čije nakupljene slabosti nisu uspjele narušiti dostojanstvo duha spisateljice. „Cijeli su moj život”, rekla bi ona, “smrt i patnja bili braća mojoj mašti.”

Čini se da je svoj kraj prihvatila prilično rano. Teško da je to bilo lako. Usprkos svim odvažnim pričama o bratstvu, je li s tako strašnim neprijateljima kao što su ovi moguća ikakva veza? Usred pogubnih uvjeta ovoga svijeta, smrt ostaje krajnjim zlom, a u svakom dodiru s patnjom – makar ona bila tako kratka – uvijek postoji neka slutnja, neki prizor lubanje ispod kože. Ipak, očvrsnula je toliko da se podloži i patnji i smrti, radosno pristajući na sve gubitke koje bi i jedno i drugo zauzvrat zahtijevalo. Uvijek je tražila „pasivno umanjivanje”, ono stanje trpljenja čije je značenje prvi put spoznala preko Teilharda de Chardina, koje ju je naučilo podnijeti svaku nevolju od koje nije mogla pobjeći. Sve je to počela činiti jer, poput Kristovih patnji, njegova strašnog umanjivanja koje je donosio križ, takve patnje donose onima koji su ih dobro podnijeli trijumf i ispunjenje jednake njegovima. To nije ništa drugo doli sâm kršćanski život, doveden do točke čiste anagogijske krajnosti (anagogija – tumačenje biblijskih tekstova koje od književnog smisla nastoji proniknuti do mističnoga, op. prev.), međutim, bez ikakvoga popratnoga gubitka slobode ili nade. Umjesto toga, dolazi do takvoga proširenja duše da ga jedino milost može objasniti. A to izlijevanje postoji u apsolutnom, skandaloznom nerazmjeru s činjenicama o vlastitoj poraznoj slabosti.

Bila je zima 1950. godine, a ona je boravila kod prijatelja u Connecticutu. Ondje je, u namjeri da radi disciplinirano, polako počeo nastajati roman (njezin prvijenac). Odjednom se razboljela. Naknadna dijagnoza otkrila je ono najgore: simptome identične onima koji su joj prije točno deset godina ubili oca. Vrativši se u Georgiju, na majčinu farmu, odlučila je ondje ostati do kraja, četrnaest narednih godina prožetih bolom. Ondje će, dan za danom, umirati.

Nigdje svjedočanstvo ove izvanredne žene nije uvjerljivije, više samorazotkrivajuće nego u pismima koja je napisala, počevši od svoje 23. godine, i nastavivši do kraja, u dobi od 38 godina, u bolnici u Atlanti. Sakupila ih je njezina dugogodišnja prijateljica Sally Fitzgerald, u jednom svesku pod nazivom The Habit of Being („Navika bivanja”). Ona otkrivaju duboki karakter njezine duše, ali i pokazuju visoku kvalitetu njezine proze.

„Pomislila sam”, piše gđa Fitzgerald u svom dirljivom uvodu, „da će pravi lik naslikati ona sama, autoportret riječima, koji će se naći u njezinim pismima…” Čitajući ih, priznaje da je „osjećala (Flanneryjinu) živu prisutnost” u cijelom tekstu. Čak i razorne posljedice bolesti, tako očite na fotografijama snimljenima u to vrijeme, kao da odjednom nestaju u svjetlu nečega višega. „Njezina pisma ih sve brišu, svakako ne u kozmetičkom smislu, već pomoću nečega što se nalazilo u nutrini…”

„Nikad nisam bila nigdje osim u bolesti. U izvjesnom smislu bolest je mjesto – poučnije od dugog putovanja u Europu, i uvijek je to mjesto kamo vas nitko ne može pratiti. Bolest prije smrti vrlo je prikladna stvar, i mislim da oni koji je ne iskuse propuštaju jednu od Božjih milosti.”

Škiljeći jednim okom, rekla je pjesniku Robertu Lowellu, sve to može shvatiti kao blagoslov. „Ono što moraš izmjeriti, počneš promatrati izbliza – ili barem sebi tako kažem.”

Tako znakovita rečenica. „Ono što moraš izmjeriti, počneš promatrati izbliza…” Ne, nebo zna, u bilo kojem prufrockovskom (junak dramskoga monologa T. S. Eliota „Ljubavne pjesme J. Alfreda Prufrocka”, op. prev.) smislu. Umorni estet, koji svoj život mjeri s toliko i toliko diskretno odmjerenih žlica za kavu. Flannery O’Connor je možda bila osuđena na smrt, ali nije je ubila dosada. Kako dobro, dakle, rečenica uspijeva teleskopski prikazati onu kvalitetu njezina života i rada koja ostaje tako oštra, tako ražarena. To je ono što je toliko potaknulo Mertona da u povodu njezine smrti izjavi da se, kad ju je čitao, sjetio, „ne Hemingwaya, ili Katherine Anne Porter, ili Sartrea, već nekoga poput Sofokla. Što više možete reći za pisca?”

Dakle, što je to bilo unutra? Je li to mogla biti njezina vjera, vezanost za koju je najžarkije gorjela kroz njezin život? „To je bio njezin intelektualni i duhovni korijen”, nazvala ga je gospođa Fitzgerald, „i on se u njoj s godinama produbio i proširio prema van.” To ju je učinilo nevjerojatno artikuliranom. „Gledam”, rekla je, „sa stajališta kršćanskoga pravovjerja. To znači da je za mene smisao života usredotočen na naše otkupljenje a otkupio nas je Krist – i ono što vidim u svijetu, vidim u odnosu našega otkupljenja prema tome.”

Poput Augustina prije nje, bila je itekako svjesna svojega povijesnoga trenutka, čija je istaknuta značajka, tada i sada, bilo ubrzano padanje u barbarstvo. Ipak je na jadikovanje trošila malo vremena. Takve su stvari služile samo za izoštravanje iskonskih razlika: između otkupljenog Božjeg Grada, širenje čijih je nevidljivih granica posvuda postalo poslom Crkve, i degeneriranog Ljudskog Grada, čije granice, nažalost, pripadaju bilo kojem mjestu na ovom svijetu. Na toj osnovi razdvajanja vidjela je Crkvu kao jedino vjerodostojno oruđe spasenja što postoji – blistavu sakramentalnu Zaručnicu, čije je mistično vjenčanje s Riječju omogućilo da sve što je ljudsko uzdigne na razinu milosti.

„Mislim da je Crkva jedina stvar koja će užasni svijet u koji dolazimo učiniti podnošljivim. Jedino što Crkvu čini podnošljivom je to što je ona – nekako – tijelo Kristovo, i što se njime hranimo.”

Kakva zapanjujuća obrana katoličke vjere! I uvijek je postojala ta svijest da piše protiv dominantnih strujanjâ doba koje je odlučilo odbaciti najdublje stvari koje je znala i voljela. „Jedna od groznih stvari vezanih uz pisanje kada ste kršćanin”, skrušeno je priznala, „jest to što je za vas konačna stvarnost utjelovljenje Isusovo, sadašnja stvarnost je utjelovljenje Isusovo, a nitko ne vjeruje u utjelovljenje Isusovo. Moja publika su ljudi koji misle da je Bog mrtav.”

Kako razuvjeriti bezbožnika? Pričajući priče koje najistinitije prikazuju posljedice njihova uvjerenja da on jest mrtav. Tu bi iznijela ono što očito mora biti među smješnijim aspektima našeg pada i milosti Božje, naime, naše uporno i sentimentalno odbijanje da ikada priznamo da otamo jesmo pali.

Kako je oštroumna bila u probijanju kroz sentimentalnost, ravno do kosti i srži pravog značenja. „ Ove su priče teške”, priznavala je, „ali su teške jer nema ničeg težeg ili manje sentimentalnog od kršćanskog realizma. Vjerujem da ima mnogo grubih zvijeri koje se sada vuku prema Betlehemu da se rode i da sam izvijestila o napretku nekoliko njih.”

To je vrhunska pouka o pričama, čiji odjek Yeatsa ukazuje na sve ono što je najdublje u njenom djelu. Ukratko, kako bi vidjela sve što je bilo ondje, njezina je vjera bila čisto svjetlo, koje je ona mogla vidjeti. „Katolički roman”, napisala je, „ne govori nužno o kristijaniziranom ili pokatoličenom svijetu, već o onom u kojem je istina kakvom je kršćani poznaju korištena kao svjetlo uz koje se vidi svijet.”

Kako inače pisac može stvarati priče? Laganjem? Na čemu još osim na stvarnosti pisac može graditi, ili na što da računa? Zanat pisanja fikcije zahtijeva razuman svijet, ispunjen stvarnim ljudima, čija je putanja uvijek prema temelju. Ali svaki kamenolom počinje u razini očiju, s onim što je najvidljivije stvarno. Fikcija može funkcionirati samo preko osjetila, s konkretnim pojedinostima koje se vide, čuju, pomirišu, okuse i dodirnu. Sve s čime se pisac suočava, dakle, „mora najprije poprimiti oblik njegove umjetnosti, i mora se utjeloviti u konkretnom i ljudskom […] jer svako otajstvo koje dopire do ljudskog uma, osim u završnim fazama kontemplativne molitve, to čini putem osjetila.”

Kako drugačije može biti, s obzirom na konačnu i ograničenu prirodu umjetnosti, osobito umjetnosti fikcije? Fikcija – Flannery O’Connor nikada se nije umorila od ovih riječi – „je najnečistija, najskromnija i najljudskija od svih umjetnosti […] najbliža čovjeku u njegovom grijehu, njegovoj patnji i njegovoj nadi.

Nikada se neću umoriti od njezinih priča. Kako su se njezin um i duša našli u njihovim likovima za mene je svojevrsno čudo. Vidim imena velikih proroka kako vrebaju sa stranica njezine fikcije… Mojsije, Ilija, Danijel, Krstitelj. Razmišljam o vatrenom mladom Tarwateru, junaku njezina posljednjeg romana, „Siloviti prisvajaju nebo” (The Violent Bear It Away – „vrlo maloj himni Euharistiji”, kako ga je nazvala, a samo je pridjev tu pogrešan (vrlo je daleko od toga da bude mala) – čija je glad na samom kraju, rekla je, „bila tolika da je mogao pojesti sve kruhove i ribe nakon što su bili umnoženi”. Kada je na kraju pozvan – riječi „IDI UPOZORAVAJ”, rečeno mu je, „DJECU BOŽJU NA STRAŠNU BRZINU BOŽJEG MILOSRĐA” – njezine su riječi, a ipak, kako savršeno opisuju sve što je i ona bila pozvana učiniti… Njezino lice okrenuto, poput lica mladoga Tarwatera, „prema mračnome gradu, gdje djeca Božja spavaju”.

Iz govora izrečenoga na njezinoj misi zadušnici nalazim ove riječi, koje su dirljiv i istinit prikaz njezina života kao i sve što sam pročitao:

„Istina – živi Bog – je zastrašujuća vizija, s kojom se mogu suočiti samo oni izdržljivoga srca. Flannery O’Connor tako je vidjela, bila je izdržljiva srca i nade. Od njezina gubitka spašavamo sjećanje na ‘stranca iz te nasilne zemlje u kojoj se šutnja nikada ne prekida osim da se viče istina’. Neka počiva u miru.”

I neka se njezine priče – čudna okruženja koja je odabrala da izvikuje istinu bez kompromisa ili prestanka, njihovo pričanje bilo je prekinuto samo njezinim odlaskom – budu predmet divljenja sve dok se priče čitaju, i dok ima ljudi koji ih čitaju i u njima uživaju.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.