Neki se možda ne bi složili sa mnom. Isusa se spominje samo neizravno (na primjer, lik Marleyja žali što nije slijedio „blagoslovljenu Zvijezdu koja je Tri mudraca vodila do siromaške kućice”), a religiju se spominje u veoma neobaveznim kontekstima (na primjer, božićnu se svetu misu spominje samo kao mjesto s kojega se vraćaju likovi Boba Cratchita i Maloga Tima, a u međuvremenu se veoma mnogo jede). Možda je na površnoj razini eksplicitna religioznost gotovo odsutna, ali to ne znači da uopće nema vjerskih pouka koje se mogu izvući iz „Božićne pjesme”. Ja sam pronašao njih pet.

Smrt daje smisao životu

Došašće je obilježeno napetošću između povijesnoga obilježavanja prvoga Isusova dolaska i eshatološkoga iščekivanja Njegova drugoga dolaska. I u „Božićnoj pjesmi” prisutna je snažna eshatološka nota. Ova božićna priča ne započinje s uzvikom Djeda Božićnjaka „ho-ho-ho”, nego s izravnom izjavom o jednoj smrti: „Za početak, Marley je bio mrtav”. Kako čitatelj ne bi propustio shvatiti koliko je značajna ta rečenica, Dickens jasno tvrdi: „Nije bilo sumnje da je Marley mrtav. To morate sasvim jasno razumjeti, inače ništa čudesno neće proizaći iz priče koju vam sada želim ispripovjediti.” Baš kao što su mnogi katolički sveci držali u svojoj blizini lubanju kako bi ih podsjećala na njihov kraj – hodie mihi, cras tibi („Danas meni, sutra tebi”) – tako je Marley Scroogeov memento mori, Scrooge doživljava svoje obraćenje upravo onda kada susreće Marleyja i kada se mora licem u lice suočiti s vlastitim nadgrobnim spomenikom, i to pod budnim okom „Duha Božića koji tek treba doći” (a koji je zapravo, kako su mnogi primijetili, Smrt, sa svojom neizbježnom kosom). Neke ljude promijeni ljubav (to je savršeno pokajanje), a neke strah (to je nesavršeno pokajanje) – ali uistinu se promijene.

Čovjek je društveno biće

Scroogeov grijeh nije samo njegova „potreba” za novcem. Veći grijeh je njegov manjak potrebe za drugim čovjekom. Posljedica toga bilo je progresivno urušavanje svih njegovih veza s drugim ljudskim bićima: njegovom zaručnicom, njegovim nećakom, pa čak i s njegovim tajnikom. On se koncentrira na sebe, a druge odgurava od sebe. Ali „nijedan čovjek nije otok”, osim ako svjesno ne izabere izolirati se. Čovjek može odlučiti to učiniti, ali onda će pouku morati usvojiti na težak način – ležeći na smrtnoj postelji, bez posteljine, „strašnome mjestu”, uz „zvuk štakora kako grickaju ispod ognjišta” – da „nije dobro za čovjeka da bude sam”. A ako to ne nauči u ovome životu, morat će je gorko naučiti u sljedećemu: to će biti nemoćni Marley, koji, kajući se, viče: „Čovjek je bio moj posao!” U prizoru koji se često izostavlja iz dramskih uprizorenja ili televizijskih adaptacija „Božićne pjesme”, svi prokleti duhovi kojima se Marley pridružuje kada odlazi od Scroogea plaču dok nemoćno promatraju prizore kada su se „pokušali zauzeti za dobro u ljudskim poslovima, a sada su tu moć zauvijek izgubili”.

Život zahtijeva poštovanje

Dickens je bio neprijatelj Malthusa, onodobnoga britanskoga mislioca i intelektualnoga oca pokreta kontrole populacije ili „planiranoga roditeljstva”. Kada dvojica poslovnih ljudi stignu u Scroogeovu i Marleyjevu „rupu od mjenjačnice”, tražeći božićni dobrotvorni doprinos za najbjednije, Scrooge ih otjera, izjavljujući da bi „bilo bolje da već jednom umru i tako smanje suvišak populacije!”. No kada se Scrooge sažali vidjevši hendikepiranoga Maloga Tima i preklinje za njegov život, „Duh sadašnjega Božića” prekorava ga njegovim vlastitim riječima, a kada Scrooge zatraži iznimku, Duh ga podsjeti: „Ako si u srcu doista čovjek, a ne kamen, okani se tih pakosnih besmislica sve dok ne otkriješ što je suvišak, i gdje se on nalazi”. Jer prema Bibliji, mudrost nije u učenju iz knjiga, u sposobnosti da citiramo najnovije popularne besmislice, nego u svijesti da smo u zavisnoj vezi s Bogom, koja uključuje i to da znamo kako se odnositi prema svojemu bližnjemu. Scrooge je barem „postiđen pognuo glavu kad je čuo kako netko navodi njegove vlastite riječi”. Današnji čovjek besramno nudi Malim Timovima 21. stoljeća „pobačaje poslije rođenja” ili eutanaziju za djecu.

Čovjek uvijek ima izbor

Način na koji izaberemo živjeti čini nas određenom vrstom ljudi: „Ljudski će putevi predskazati svoje određene krajeve, do kojih oni, ako se u njima ustraje, moraju dovesti.” No Scrooge također izražava vjeru u trajni poziv čovjeku na obraćenje: „Ali ako se od tih puteva odstupi, krajevi će im se promijeniti.” Scroogeovo putovanje s „Duhom prošlih Božića” pokazuje i njemu i nama koliko nas oblikuju naši odabiri. Neki od tih odabira nisu bili njegovi, na primjer, njegov otac, ravnodušan gotovo do razine zlostavljanja. Neki jesu bili njegovi, na primjer, njegov odabir „idola koji je zamijenio” njegovu zaručnicu Belle. Meni se naročito sviđa razgovor između Scroogea i Duha zapisan u filmskoj verziji „Božićne priče” s Georgeom C. Scottom u glavnoj ulozi (po mojemu mišljenju, najboljoj adaptaciji Dickensove priče). Dok promatraju mladoga Scroogea dok gleda Bellu kako odlazi, stari Scrooge izjavljuje: „Zamalo sam bio pošao za njom.” „Riječ ‘zamalo’ nema nikakvu težinu”, odgovara mu Duh, „naročito u pitanjima ljubavi”. Otac George Rutler jednom je napisao da je problem s paklom taj što njegovi stanovnici uvijek govore u konjunktivu (glagolskom načinu kojim se izražavaju – između ostaloga – mogućnosti i želje, op. prev.)

Susrest će se pravda i milosrđe

Marley pati zbog čovjeka u kojega je pretvorio samoga sebe: „Nosim lanac koji sam iskovao dok sam bio živ”, a sada je tim lancem vječno vezan. Jednaka sudbina prijeti i Scroogeu, čiji je lanac „prije sedam Badnjaka bio toliko težak i toliko dugačak”. No taj smjer u kojemu je pravda krenula nije nešto izvanjsko, što je nametnuo gnjevni Bog – to je zapravo nešto što smo sami posijali, i što ćemo sami žeti. Žene koje kradu zavjese obješene oko Scroogeove smrtne postelje svoj čin opravdavaju njegovim životom: „Svaka osoba ima pravo pobrinuti se za sebe. On je uvijek tako činio.” Ako se on pobrinuo za sebe, zašto se ne bi pobrinule i one? A ako zanemarivanje urodi neznanjem, očajem i smrću, onda sudbina Maloga Tima nije nametnuta, nego neizbježna: „Ako Budućnost ne izmijeni ove sjene, dijete će umrijeti.” No ako se one promijene, ako se „od smjerova odstupi”, stvari bi mogle biti drugačije. Bog nam dopušta da dobijemo ono što želimo, ali moramo biti sigurni da je to stvarno ono što želimo.”

Djeca vole „Duhove” i uzbuđenja u „Božićnoj pjesmi”, priči s negativcem kojega je lako ne voljeti i sa sretnim krajem, mješavinu Božića i Halloweena. „Božićnu pjesmu” može se svesti na tu stripovsku razinu, no u njoj postoji i veliko obilje, jer tu jedan čovjek – uz intervenciju nadnaravnoga – temeljito preispituje sebe, i iz situacije izlazi kao novo stvorenje. U tome je smislu ovo mješavina – Božića i Uskrsa.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.