Književno djelo Antuna Gustava Matoša (13. lipnja 1873. – 17. ožujka 1914.) jedno je od najznačajnijih opusa hrvatske književnosti u cijelosti. Rođen je Tovarniku (zapadni Srijem), djetinjstvo i mladost proveo je u Zagrebu, a već sa sedmim razredom zagrebačke gornjogradske gimnazije prestaje njegovo redovito formalno obrazovanje. Jedna nepromišljenost i mladenačka odluka 1894. da napusti vojnu školu, zapravo zagrebačku Potkivačku školu kamo je premješten nakon osmomjesečne vojne službe u Kutjevu, odredila je njegovu životnu sudbinu. Proglašen vojnim dezerterom i prinuđen na bijeg, ostao je bez domovine, kojoj se osim tajnih posjeta za izgnanstva vraća nakon četrnaest godina lutanja (Beograd, Beč, München, Ženeva, Pariz), zadobivši traženo pomilovanje i položivši propisane ispite za učiteljsku službu u koju nikada nije stupio. Umire u 42. godini života, ostavivši iza sebe više od tisuća literarnih i feljtonističkih priloga i jedanaest objavljenih autorskih knjiga. Matoš je prihvaćen kao klasik moderne hrvatske književnosti, a njegovi inicijali (AGM) zaštitni su znak za najvišu estetsku razinu.

Među mnogobrojnim izdanjima Matoševih djela i gotovo nepreglednoj matošiani objavljeno je prvo samostalno izdanje Matoševe poeme Mȍra (DHK, Zagreb 2017.) i predstavljeno 28. rujna  2017. u prostoru Društva hrvatskih književnika u Zagrebu. Ovo je kritičko izdanje priredila Ružica Pšihistal, opremivši ga opširnom uvodnom studijom, tekstološkom napomenom, rječnikom manje poznatih riječi i izraza, tumačem imena i ostalim korisnim prilozima (popisom važnijih izdanja, izborom iz literature, bilješkom o piscu, otiskom poeme iz Matoševe rukopisne zbirke) približivši ga suvremenom čitatelju.

„Matoševa poema zauzima u hrvatskoj književnosti ono mjesto koje Blokova poema Dvanaestorica ima u ruskome simbolizmu i Eliotova poema Pusta zemlja u zapadnoeuropskome modernizmu, ona je Matošev Gesamtkunstwerk – sveukupna umjetnina u kojoj se sabiru sve estetske, poetičke, političke i ideološke odrednice Matoševa života i djela“, istaknula je recenzentica knjige akademkinja Dubravka Oraić Tolić.

Uvodni dio knjige čini studija Ružice Pšihistal Apokalipsa hrvatske duše u kojoj se oslanja na misao Waltera Benjamina po kojoj svaki tekst u lancu tumačenja ima jedan, jedinstveni i neponovljivi trenutak, povijesni kairos, kada se njegova nedočitana i nepročitana značenja mogu pročitati, kada dolazi do njegove „pune čitljivosti“. Ta punina čitanja ostvarena je za Moru u našoj suvremenosti jer smo „dostigli“ točku apokaliptičkoga raspleta upisanoga u Matoševu poemu. Apokaliptičko izvanredno stanje kao naša svakodnevica razlistalo je napokon nečitljive nanose u Matoševoj poemi. Iznosimo najvažnije misli iz studije Ružice Pšihistal.

Matoševa proročka vizija kraja zapadne civilizacije natopljena je slikama biblijske apokalipse koje najavljuje lik noćnoga kradljivca, lopova tâtā u prvoj besubjektnoj rečenici poeme (U noćni sat ušo je ko tat). Taj lupež, poznat iz evanđelja (Mt 24,43; Lk 12,39), iz Prve poslanice Solunjanima (1 Sol 5,2) i Otkrivenja: Ako se ne pro­budiš, doći ću kao tat u noći, i iznenadit ću te (Otk 3,3); Evo dolazim kao tat! Blažen onaj koji bdije i čuva haljine svoje da ne ide gol te mu se ne vidi sramota (Otk 16,15), najavljuje apokaliptički scenarij nezadržive propasti koja se odvija dok je pjesnički subjekt izložen napadu noćne more, prema folklornim predodžbama ženskome biću s nadnaravnim demonskim moćima koje opsjeda čovjeka u snu. U stanju potpune oduzetosti (medicinski fenomen paralize u snu, dijagnosticiran tek u 20. stoljeću!), spavač je istovremeno i u grobu i u bordelu i u ludnici i u paklu, ali i vidjelac u srcu kaotičnog/nečitkog svijeta odakle šalje kriptičan objaviteljski govor. Apokalipsa uprizoruje stanje svijeta izloženoga nezau­stavljivoj propasti, ona niječe svijet u njegovoj punini izla­žući ga prijekom i konačnom sudu, Danu gnjeva (Dies irae). Zlo je prevršilo mjeru. Slijedi ubrzana entropija i katalog nevolja koje pogađa­ju sav vidljivi i nevidljivi svijet, čovjeka i kozmos, ali najveće patnje u Matoševoj viziji leže na hrvatskom groblju ( Moja čaša / Nesreće je puna kao narod moj). S jedne je strane austro-ugarsko ropstvo (Sofizam Beča, pohota Budima), a s druge nemoral hrvatskih političkih i intelektualnih elita (poreznici, izdajnici, pla­ćenici, propali aristokrati, lažni demokrati, demokratski fićfirići, zulumćari, mešetari, uljezi, kajafe, demagozi, plitki novinari, kaputaši, ludi poslanici, pučki sramotnici). Matoš sve gleda i mjeri kroz iglenu ušicu doma te slijedi apokalipsu do kraja. Apokalipse su borbeni spisi koji se pišu u situaciji krajnje krize, ali ključni događaj apokalipse nije kraj svijeta nego događaj novoga, nove zemlje i novoga neba. Novo se može roditi tek s konačnim porazom zla. S krajem poeme, poslije mučnoga sna (more), slijedi apokaliptički obrat iz sna u budnost. Budnost je biblijska metafora za duh i život. Ostatak koji će spasiti u Matoševoj viziji leži u narodu/puku ­koji ustaje na rad (To se na rad diže dobri narod moj), koji ne zaboravlja hrvatsko groblje (Petar Svačić, posljednji Zrin­ski – Ivan Gnade, Kvaternik, Matija Gubec) i koji je sačuvao vjeru (sedam ranah Božjih bogoljubna sna­ša).

T. V. | Bitno.net