O UMJETNOSTI KAO ORUĐU MRŽNJE

Zoran Vukman o redatelju Oliveru Frljiću i njegovu dijaboličkom teatru

Kako se protiv mržnje i zla u svijetu može boriti pretvarajući umjetnost u sredstvo mržnje i zla? Tko se usuđuje parodirati Krista u Njegovoj muci osim samoga Zloga koji nadahnjuje time svoje bijedne šegrte?

zoran vukman o frljiću

Foto: hnk-zajc.hr

Suvremeni teatar u nekim svojim ekstremnim, uvjetno rečeno, avangardnim trendovima, prerasta u svojevrsni antiteatar. Njegova svrha više nije usredotočena na riječ, misao, duh, gestu i govor kao sredstva umjetničke ekspresije, nego primarno na tjelesnost, na goli naturalizam i ideološku provokaciju. Oliver Frljić jedan je od militantnijih redatelja koji promoviraju takvu vrstu kazališta, sada već neslavno poznat i u Poljskoj, započeo je svoj europski put, kao, zapravo, jeftini antifa-provokator koji je vrhunac svoje „slave“ u Hrvatskoj ubrao s intendanturom u riječkom HNK. Frljić je pomaknuo granice provokacije pa je sve svoje autorsko nadahnuće iscrpio kao napadno blasfemni autor koji proizvodi sablazan jer osnova njegove kazališne antipoetike i nije ništa drugo nego sablazan i blasfemija kao psihologija šoka, ruganja i destrukcije, s nakanom vrijeđanja široke populacije koju iz nekih svojih osobnih razloga očito mrzi – a to je katolička vjernička populacija. Njegovi likovi nisu karakteri nego karikature, njegove predstave su dijabolična groteska u kojoj nema ničeg svetoga; čovjek, glumac, sveden je na goli objekt izražavanja redateljevih opsesija. Nije važan više ni dramski tekst i predložak nego Frljićeve reinterpretacije i potencijal političke i društvene sablažnjivosti njegovih uprizorenja.

Oliver Frljić i Poljaci          

Lijevo-liberalno poimanje kulture i sposobnost „avangardista“ da vlastitu subverzivnost licemjerno naplate na državnim dotacijama, stvorilo je od Frljića čak i izvozni proizvod, tako da on u zadnje vrijeme kao serijski politički provokator u ulozi kazališnog redatelja, putuje Europom i detektira, nakon Hrvatske, europski fašizam i ksenofobiju. Uhvatio se nesretnih Poljaka kao biljka mesožderka i ne pušta ih; nakon njegova skandaloznog kazališnog performansa „Naše nasilje i vaše nasilje“, Poljake je nedavno „usrećio“ i s predstavom „Kletva“ koja je izazvala velike kontroverze i zgražanja, ali i pljesak dijela liberalne kritike. Frljić je u Poljskoj dobio kaznenu prijavu za vrijeđanje vjerskih osjećaja, no on je svoj nekazališni ili antikazališni cilj postigao – sablaznio je javnost, skrenuo pozornost na svoju narcisoidnu ulogu „preispitivača“ ili „preodgojitelja“ tradicionalnog društva. Njegovih kazališnih ispada nisu bili pošteđeni ni Nijemci ni Austrijanci, mjestimice ga je kritika pokopala kao „jeftinog provokatora“, ali to njega ne smeta da napreduje dalje na „istočnom bojištu“ i maltretira Poljake sa svojim perverzijama.

U medije su prodrle fotografije s njegovih „predstava“, prepričavaju se scene u kojima su glumci goli, izvode blasfemije s križem, glumica na sceni iz svog spolovila vadi poljsku zastavu, (nije li to poniženje i samoponiženje jedne žene i glumice koja si sebi takvo što dopušta, a feminističke udruge šute?)… Frljić se deklarativno bori protiv mržnje, a njegovo je oruđe čista mržnja, kuljanje mraka, nečeg bolesnog i izopačenog s pozornice u svijet. U predstavi „Naše nasilje i vaše nasilje“ vrhunac je blasfemije scena u kojoj tip koji, kao, glumi Isusa, silazi s križa i siluje ženu izbjeglicu?! To je smislio sam Sotona. Goli sotonistički, bolesni performans, uvreda na koju su se trebali podignuti svi kršćani i ne dopustiti da se netko tako izruguje Gospodinu – i da jedan glumac, neki bijednik s trnovom krunom na glavi tako parodira Raspetoga. Takav prizor mogao je doći samo iz bolesnog, opsjednutog uma. Neshvatljivo je da kršćanski svijet nije masovno reagirao na nezapamćenu blasfemiju! Ali to još nije sve – rekao bi trgovac sablaznima – u novoj predstavi „Kletva“ sablazan ide dalje – glumice stavljaju križ između nogu, vrište da će činiti abortus svaka tri mjeseca nakon što zatrudne, potom pilaju križ na pozornici, a razne opscenosti se izvode s kipom sv. Ivana Pavla II. kojeg u tom antiteatarskom ludilu proglašavaju „zaštitnikom pedofila“. Kakva sotonska mržnja! Frljić je teatar pretvorio u mračni kult, u mjesto sablazni, teatar je za njega poput hrama za „crne mise“, za svjesno oskvrnjivanje svetog, i to što on čini je veliki grijeh protiv Duha Svetog. To su prestrašne stvari. Sjetimo se što je Isus rekao za one koji u svijet donose sablazni. Da, netko može reći da Frljić ukazuje na to sablaznima, psihologijom šoka, ali kako se Sotona može istjerati pomoću Sotone?! Kako se protiv mržnje i zla u svijetu može boriti pretvarajući umjetnost u sredstvo mržnje i zla? Tko se usuđuje parodirati Krista u Njegovoj muci osim samoga Zloga koji nadahnjuje time svoje bijedne šegrte?

Kazalište novog poganstva 

U četvrtom, izmijenjenom i dopunjenom izdanju moje knjige „Propast svijeta ili novo doba poganstva“, (Verbum, prosinac 2016.), upravo sam Frljićev antiteatar, uz Buljanov i Matanićev, apostrofirao kao kazalište novoga poganstva, odnosno kao novi naturalizam, u kojemu golotinja i poigravanje svetim, stoji u središtu kao glavno sredstvo ekspresije. Takav teatar ne samo da nalikuje na neopoganski kult, on to i jest u svom punom smislu. Izazivanje društvenog skandala nije ovdje samo njegovo marketinško sredstvo nego i maska vlastita licemjerja, jer se ne ukazuje na stvarno zlo, nego se promovira jedna određena ideologija i krajnje lijevo-liberalno shvaćanje društvenih pojavnosti na krajnje netolerantan način. Ideja da je u umjetnosti sve dopušteno tu je sasvim u skladu s općom maksimom svijeta u kojemu Boga naizgled nema, pa tako nema ni svetog koje se ne bi moglo izrugati. Navodim jedan citat iz knjige „Propast svijeta ili novo doba poganstva“, iz odlomka „Umjetnost perverzije“ da bih što plastičnije ilustrirao ozračje koje stvara antiteatar promovirajući čisti sotonizam na sceni.

„U ljeto 2016. godine u Rijeci je gostovala predstava „Pylade“ kazališta „La MaMa E.T.C.“ iz New Yorka, a u režiji Ivice Buljana. Kazališna kritika je predstavu nazvala tipičnim „totalnim fizičkim teatrom“ u kojemu se događaju i stvarni spolni odnosi na sceni, praktički – radi se o čistoj pornografiji koja se naziva eksperimentalnim teatrom. Kazalište je time izgubilo svaki estetički i poetički smisao, i postalo poprište inscenacija mračnih bolesnih inicijacijskih kultova u koje se uvlači naivna publika. Izlagati se takvim prizorima, nije ništa manje negoli se izložiti utjecaju nekog demonskog i sotonskog kulta. Čovjek nakon takvih „predstava“ u duhovnom i mentalnom smislu može iz teatra izići samo onečišćen i iniciran u prizore prikazanja tuđih perverzija. U takvom teatru, koji je velikim dijelom i produkt suvremene gay agende, događa se inverzija morala i kulture, razara se prostor ljudske intime, a pornografsko se uvodi u javno kao izraz neke nove poetike slobode. Za autore takve agende radi se o širenju svijesti i slobode izražavanja, za one koji kritički promatraju takve pojave, riječ je o rušenju svih vrijednosti, o destrukciji etike, kazališne estetike i ismijavanju tradicije. Klasičan teatar koji nije izgubio od svoje aktualnosti danas se može naći samo kod rijetkih autora koji svjedoče da se i tradicija može iščitavati na suvremen način, poput redatelja Renea Medvešeka ili dramskog pisca Mire Gavrana koji je u hrvatskom i svjetskom tradicionalnom kazalištu čovjek-institucija, i koji pokazuje da publika čezne za čovječnim kazalištem koje se toplo i duhovito bavi svakodnevnim ljudskim temama.“

Nažalost, u tzv. društvenom, medijskom i političkom „mainstreamu“ prevladava kazalište izopačenosti, pod izlikom, da je njegova izopačenost slika i prilika, i kritika društvene izopačenosti. To bi bilo kao da netko kaže da se protiv sveopćeg promiskuiteta bori tako što i sam živi promiskuitetno, ali javno i otvoreno, kako bi ukazao na njegovu moralnu neurednost. U osnovi se radi o besmislenom etičkom aksiomu koji je samo izgovor za nečiju psihopatologiju. Rekao bih prije da Frljićev teatar govori o njemu samom, miljeu koji ga je proizveo i zapadnom društvu koje je u takvoj krizi da je postalo toliko zatrovano moralnim zlom, da više nije kadro razlučivati duhove, i nema sposobnost jedne zdrave, ljudske sablazni nad izrugivanjem Kristove žrtve i ponovnog ranjavanja i ubijanja Isusa na križu. Jer ovo više nije ni primarno umjetničko ni društveno ni ideološko pitanje – ovo je ponajprije duhovno pitanje, i egzorcističko…

Zoran Vukman | Bitno.net

NAPOMENA:

Tekst je originalno objavljen u Glasniku Srca Isusova i Marijina i prenesen je uz dopuštenje izdavača koje vrijedi samo za portal Bitno.net

Objavljeno: 26. travnja 2017.

Možda vam se svidi