Može li jedna lagana kazališna komedija danas izazvati međunarodni skandal i istovremeno vas natjerati da pustite suzu? Sudeći prema onome što smo vidjeli u zagrebačkom HNK, itekako može. Možda je danas potrebno zvati se John Malkovich da biste uspjeli postaviti jednu sasvim klasičnu predstavu, ali i na tome moramo biti zahvalni. Kao kazališna redateljica cijenim svaku priliku da odem u kazalište na dobru predstavu.

Možda ste vi odavno odustali od kazališta i izgubili svaku nadu da se prave vrijednosti mogu vidjeti iza crvenog zastora. S pravom. Toliko je mraka u modernom kazalištu da smo zaboravili da postoji svjetlo. Iako ova predstava ima malo direktne veze s duhovnošću, mudrost i razboritost su kardinalne vrline za katolike, a radost gotovo pa naš trade mark. Zato ne smijemo propustiti priliku i pohvaliti kad se u kazalištu pojavi nešto dobro što može razvedriti i utješiti.

Zahvaljujući brzoj reakciji supruga koji je još prije dva mjeseca ulovio karte koje su planule u trenu, imala sam priliku 4. rujna 2026. u zagrebačkom HNK-u, pogledati gostovanje Bugarskoga narodnog kazališta Ivan Vazov s predstavom Oružje i čovjek. Režiju ove klasične komedije Georgea Bernarda Shawa potpisuje, ako smijemo s obzirom na nedavno dobiveno državljanstvo, reći naš slavni glumac John Malkovich, kojemu ovo nije prvi susret s tekstom. Istu je dramu, naime, postavio na Broadwayu još 1985. godine. Njegovo poznavanje teksta od tada je zasigurno sazrijelo i produbilo se, u što me uvjerila profinjena slojevitost predstave koju smo sinoć imali priliku pogledati.

Shawova komedija smještena je u vrijeme Srpsko-bugarskog rata 1885. godine, neposredno nakon bitke kod Slivnice. No, povijesni okvir ovdje služi isključivo kao metafora, udaljeni prostor za društvenu satiru, što čini prosvjede i burne reakcije na predstavu koje su se u Bugarskoj javile na predstavu potpuno promašenim. Da je itko od prosvjednika pogledao predstavu vjerujem da bi uvidio isto. Iako moram priznati da mi je jasno da Bugari nisu bili sretni kad su čuli da se njihova zemlja spominje kao metafora zaostalosti, reakcije su bile itekako pretjerane. Za razliku od filma Borat kojim je Sacha Baron Cohen uspio istovremeno uvrijediti i Rumunje i Kazahstance, ili Frljića kojeg su, stvarno ne znam zašto, neki mediji spominjali u kontekstu najave ove predstave, niti Shaw niti Malkovich nikoga nisu vrijeđali.

Foto: Mara Bratoš, HNK u Zagrebu

Dapače, za razliku od površnih provokacija koje estetski i umjetnički ostaju samo to, više ili manje smiješne ili tužne provokacije, u Malkovichevoj predstavi imate što gledati. Estetski i stilski, možemo reći da udaljenost od Zemlje do Marsa razdvaja te komedijaše i ovu ozbiljnu komediju.

Svi likovi u predstavi prolaze kroz psihološki razvoj, a publika može doživjeti pravu katarzu koja je doista rijetka u današnjem kazalištu. Pravi dokaz za skeptike da inteligentna komedija itekako može biti prava, pravcata umjetnost.

Radnja predstave djeluje naoko jednostavno. Kroz sudar romantičnih iluzija o junaštvu i ljubavi s prozaičnom stvarnošću čini se da autor cilja samo na to da nam razotkrije ispraznost lažnih ideala. I većina suvremenih redatelja bi tu stala ili bi jednostavno pregazili Shawa, rade to i većim piscima. Takvi bi nam rado otkrili sve što ne valja i likovali nad time, ali ovaj redatelj odolio je svim trendovima i ostao vjeran istinskim namjerama pisca.

Upravo u duhu Chestertonovih eseja o Shawu, Malkovich nadilazi samu dijagnozu i banalnu kritiku i ukazuje na ljepotu prave ljubavi kao sublimaciju svih konflikata koji se otvaraju na početku predstave.

Glumački je predstava prekrasno iznijansirana. Odvija se brzim, ali ujednačenim tempom bez zapinjanja, a ansambl, uz izuzetak mladog Nencha Kostova koji igra Sergiusa, djeluje kao jedinstveni organizam.

Pa eto, ako još imate predrasude prema Bugarima, odlični glumci, posebno Plamen Dimov koji maestralno igra Čokoladnog vojnika, kapetana Bluntschija i Konstantin Elenkov u ulozi Nicole, a koji očito imaju prilike kontinuirano igrati ozbiljan repertoar, sigurno će vas razuvjeriti.

Ljepota ove predstave dokazuje da Sofija definitivno nije na kraju svijeta kako se Shawu činilo krajem devetnaestog stoljeća. Nencho Kostov i Kremena Slavcheva u ulozi Raine povremeno igraju u znatno širem, farsičnijem registru od ostatka ansambla, čime su opasno riskirali da sasvim ispadnu iz okvira predstave, ali ih je dobro posložen komad brzo vratio na pravo mjesto.

G. K. Chesterton 1909. godine u svojoj knjizi George Bernard Shaw iz 1909. godine skriva odličan odgovor na taj modernistički nesklad. Prema Chestertonu, da bi takva satira bila istinski učinkovita, časnik najprije mora izgledati i djelovati potpuno herojski, a tek se naknadno, suočen sa stvarnošću, pretvoriti u predmet smijeha. Njegovo lažno junaštvo prvo mora biti uvjerljivo izgrađeno kako bi pad s te visine imao dramaturšku težinu. U ovoj zagrebačkoj izvedbi, međutim, taj se suptilni prijelaz dijelom izgubio.

Unatoč tome, Malkovichevo viđenje Oružja i čovjeka vrlo je upečatljivo upravo po velikom poštovanju prema tradicionalnoj vještini glume i interpretaciji likova. Radost igre izbijala je iz svih članova ansambla, a razgovor s glumcima nakon predstave samo je potvrdio da je svima bila velika čast, ali i velika škola raditi s jednim Johnom Malkovichem.

Zanimljivo je samo po sebi kako jedan mudar glumac uspijeva kroz godine svojeg iskustva uspješno filtrirati estetske kanone i najbolje od svega s takvom lakoćom prenositi na mlađe generacije.

Foto: Mara Bratoš, HNK u Zagrebu

Dugo u kazalištu nisam vidjela nešto tako profinjeno i pametno, a nimalo nametljivo, skriveno u šalu i doskočicu, u komediju zabune samo zato da bi nas ljepota stvarne ljubavi i vjera u prave ideale zaskočila kad smo najmanje spremni na nju.

Jedna starija gospođa iz publike komentirala je u razgovoru s glumcima nakon predstave da stvarno nije očekivala da će se na jednoj komediji nakon toliko smijeha i rasplakati, i s tim se potpuno slažem. Raspon emocija koji je predstava sinoć izazvala doista je jedinstven.

Nakon ove predstave, voljela bih pogledati sve klasike u režiji Johna Malkovicha. Ne znam kad sam zadnji put vidjela predstavu koja je skoro savršeno izrežirana od same ideje do zadnjeg detalja, i to tako da sve djeluje kao da su to glumci upravo sad samoinicijativno donijeli pred nas. Tako svježe i spontano može izgledati samo plod temeljitog promišljanja i marljivog rada.

Tko zna, možda ovo gostovanje otvori priliku za neke nove redateljske angažmane Johna Malkovicha i u njegovoj domovini.

Bila bi to promocija umjetnosti i Hrvatske kakvu ne možemo ni zamisliti.

S obzirom na to da ova predstava ponovno igra tek 19.11. u Sofiji, morat ćete se zadovoljiti čitanjem Chestertona i Shawa do neke nove prilike.

* autorica ovog teksta je Tea Agejev, kazališna redateljica i spisateljica

Razgovor nakon predstave koji je moderirao prvak Drame HNK u Zagrebu Dušan Bućan. Foto: Mara Bratoš