Trijumf predstave ‘Život za život’ o sv. Maksimilijanu Kolbeu na daskama HNK-a

Dan 4. lipanj na Festivalu kršćanskoga kazališta bio je posvećen hrvatskim svecima. U dvorani sv. Franje u Samostanu sv. Duha u Zagrebu izvedene su dvije monodrame: Blažena Ozana ili Biti s Bogom dovoljno je za sreću i Oproštaj od Gospodina.

Nakon uvodnih riječi voditelja, fra Ivana Marije Lotara i izbornice festivala, prof. dr. sc. Sanje Nikčević, publiku je pozdravila s. Slavka Sente, dominikanka, i naglasila kako je bl. Ozana Kotorska naša prva blaženica o kojoj premalo znamo.

Podsjetivši da dominikanski red ove godine slavi svoju 800. obljetnicu ukratko je izložila biografiju blaženice. Predstava o bl. Ozani Kotorskoj autorski je projekt s. Barbare Bagudić, dominikanke iz dubrovačkoga samostana. Prema riječima s. Barbare, motive i inspiraciju za inscenaciju života bl. Ozane našla je u životopisu blaženice i molitvi pred lijesom s njenim očuvanim tijelom u Kotoru, dok joj je poticaj za realizaciju projekta bio intervju s jednim kršćanskim glumcem, ali i želja da skromno doprinese u procesu proglašenja bl. Ozane sveticom te potakne njeno štovanje. Godine 2014. s. Barbara počela je pisati tekst, a premijera predstave bila je 27. travnja 2015., na blagdan blaženice. S jednostavnom scenografijom i nekoliko rekvizita, u tri prizora prikazuje se život bl. Ozane. Prvi prizor prikazuje mladu pastiricu Katarinu Kosić, koja u selu Relezi zamišlja sliku Isusa iz gradske crkve, koju nikada nije vidjela, a majka joj je o njoj pričala. Katarini se Isus i ukazuje. U izuzetno dojmljivom prizoru mlada se pastirica dvoumi kako ga naslikati, kako ga prikazati kao ljudski lik, a onda se dosjeti da ga može vidjeti pogledavši sebe jer je ona slika Boga. Taj moment razigrano dočarava postavljanjem „praznog“ okvira pred svoje lice. Katarina izražava svoju zahvalnost roditeljima na brizi i daru vjere, no čeznuće za Bogom (u srcu je želja vidjeti, upoznati Gospodina, uvijek Ga ljubiti i vjerno Mu služiti) vodi je u Kotor.

Drugi prizor razotkriva kako je Katarina već sa 14 godina radila u kući plemića Buće kao kućna pomoćnica. Na svet život u toj kući, potiče gospodarica, okupljajući sluge svaku večer na molitvu i uputivši Katarinu na svete sakramente ispovijedi i pričesti. Nakon još jedne vizije, Katarina se zaređuje i uzima ime Ozana.

U trećem prizoru gledamo blaženicu, isposnicu u njenoj maloj ćeliji pored crkve sv. Bartolomeja, iz koje se nakon sedam godina seli u drugu ćeliju, pored crkve sv. Pavla. Tamo Ozana posteći i moleći promatra svijet iz daljine, ali svijet, odnosno ljudi, dolaze k njoj na savjete i razgovor. Dva prozorčića su komunikacijski kanal, kojim teku pitanja, dvojbe, molbe. Blaženica uvijek upućuje na molitvu i predanje Kristu. Iako zatvorena u svojoj ćeliji i sama, bl. je Ozana posvetila svoj život molitvi za druge i ustrajno pomažući i slušajući probleme svojih sugrađanima. S. Barbara, vjerojatno zbog duboke zagledanosti u život bl. Ozane, njen lik prenosi gledateljima s izuzetnom prirodnošću i fascinantnom lakoćom izražavanja dramskih napetosti, koje se odvijaju u samom liku bl. Ozane, kada pada u napast ili kada čezne za Božjom blizinom. Nekoliko uzdaha oduševljenja čulo se tijekom izvedbe, a završetak, kada Ozana odlazi na svoj put prema Gospodinu, izazvao je snažan pljesak i odobravanje publike.

U drugome dijelu večeri publiku je pozdravio glumac Dubravko Sidor, profesionalni i proslavljeni glumac, iznijevši kratak osvrt o monodrami Oproštaj od Gospodina, koja je u Sidorovoj režiji i izvedbi nastala prema tekstu Stjepana Tomića, a u produkciji Udruge za promicanje znamenitih Križevčana Dr. Stjepan Kranjčić, koju entuzijastično vodi gđa Tanja Baran.

Oproštaj od Gospodina govori o omiljenom križevačkom župniku Stjepanu Kranjčiću i njegovim reminscencijama pred kraj života. Kranjčić je rođen 1918. godine u Petrijancu, a od 1947. do 1950. obnašao je službu tajnika Nadbiskupskoga duhovnog stola u Zagrebu. Kako se tih godina sudilo kardinalu Stepincu i Kranjčić je protjeran sa svoga mjesta na Kaptolu, te se sklanja k sestrama karmelićankama u Hrvatski Leskovac, a potom „po kazni“ dobiva mjesto župnika u Križevcima, gdje ne biva odmah prihvaćen od vjernika.

No tijekom šesnaest godina službovanja postaje poznat i omiljen zbog predanog pastoralnog djelovanja, požrtvovnosti i spremnosti na pomoć u svakom trenutku, bez obzira na prostornu udaljenost od potrebitog, (koju savladava biciklom) ili doba dana/noći, kao i vremenskih uvjeta. Također, ostala su zapamćena njegova hodočašća k Majci Božjoj Bistričkoj, na koje je svake godine išao pješke. Predstava je osmišljena za ambijent križevačke crkve sv. Ane, gdje je na manifestaciji Dani Stjepana Kranjčića i praizvedena 10. travnja 2016. godine (dan Kranjčićeva preminuća, 1968.). No, Dubravko Sidor vješto, scenskim pokretom i gestom dočarava kipove svetaca (Djevice Marije i sv. Josipa) i oltarne slike (sv. Ane koja u naručju drži malu Mariju) bez ijednoga scenografskoga elementa, dok mu kao kostim služi reverenda, a kao rekvizit tek mali crveni molitvenik. Kranjčić boluje od zloćudnog tumora na mozgu, stoga su njegova sjećanja, iako se čine jasna, istovremeno i mutna, a možda i nisu utemeljena, već ih on sam stvara.

U središnjem dijelu monodrame, Kranjčić u društvu Franje Kuharića, budućeg zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, posjećuje kardinala Stepinca u kućnom pritvoru u Krašiću. Tu se bude u Kranjčiću uspomene na blagotvornost Kuharićevu i svetačko trpljenje Stepinčevo. Kako ga u prisjećanju ometa nemogućnost točnog prisjećanja, Kranjčić se pita što je točno Kuharić rekao Stepincu kako bi ga nasmijao pred samu smrt, pokušava se sjetiti je li mu uopće išta rekao ili su samo komunicirali osmijehom, koji je iskazivao Kristovu radost i u najvećoj nemoći i muci koju su u tim trenucima proživljavali. Sidor maestralno izvodi tekst, nijansirajući istovremeni suodnos muke i radosti. U nastavku, Kranjčić se prisjeća skromnog (žganci s mlijekom), ali ugodnoga ručka kod Kuharićeve obitelji u Pribiću. U ovome dijelu publika se razdragano osmjehuje na igru riječi koju Sidor izvodi: Kuharić dobro kuha jer se preziva Kuharić! Kranjčić, opraštajući se s Gospodinom, odnosno životom, ističe kako je Gospodin sloboda!

“Blažena Ozana ili Biti s Bogom”

Monodrama o Stjepanu Kranjčiću, kao i ona o bl. Ozani, u podtekstu govori kako je čovjek slika Božja. To ne razotkriva samo u Kranjčićevu liku i djelovanju, već i u djelu njegova imenjaka i sugrađanina, Štefa, koji se pobrinuo za Kranjčićevo dostojanstvo kada je ovaj, zbog vrtoglavice izazvane bolešću, pao na križevačkom trgu i bio izrugivan.

Dakle, dvije monodrame o hrvatskim svetim ljudima izvedene na FKK-u, nose snažnu kršćansku poruku, koju je publika te večeri osjetila, razumjela i nagradila oduševljenim pljeskom: Bog je u nama, mi smo Njegova slika, stoga i naše djelovanje u svijetu mora biti posvećeno kako bismo Ga prepoznali i služili Mu, služeći jedni drugima.

Središnji događaj drugoga Festivala kršćanskoga kazališta bila je jučerašnja premijera duhovnoga rock mjuzikla Život za život autora Daniela Riccija, u režiji Roberta Boškovića i izvedbi Ansambla Kolbe pred prepunim gledalištem Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu.

Danielle Ricci je talijanski skladatelj duhovnih pjesama i smatra se začetnikom novog vala duhovne rock glazbe, a mjuzikl Kolbe: Fare dela vita un Dono u originalu je napisao kao niz glazbenih brojeva. Za hrvatsku izvedbu prerađen je u dramski mjuzikl za koji je tekst  napisao Krešimir Tičić, pojasnivši dijelove priče o životu sv. Maksimilijana Kolbea što je predstavi dodalo i dramatičnost i razumljivost, ali i i doticaj s današnjim vremenom kroz pripovjedača Franciszka Gajowniczeka (Rajko Bundalo) koji je ostao živ jer je Kolbe u koncentracijskom logoru umro dobrovoljno umjesto njega.

Mjuzikl je podijeljen u devet prizora, koji kronološkim slijedom prikazuju Kolbeov (Džon Gečević) život. Kolbe je najprije prikazan kao dječak (Jerko Bronić), a potom kao mladi franjevački brat, koji odlazi u Rim na studij te vodi duhovni boj s nemirima koji pogađaju prvu polovicu 20. stoljeća. Snagu i hrabrost Kolbe dobiva od Blažene Djevice Marije-Bezgrešne već u prvome prizoru (Sanja Bardun). Lik Bezgrešne pojavljuje se kontinuirano tijekom predstave, nadahnjujući i usmjeravajući Kolbea. Zbor nosi dramatsku okosnicu predstave, ističući kroz songove i koreografiju zemaljske, ali i duhovne bitke Kolbeova života i njegova okruženja. Video projekcije (autora Filipa Vrbanića i Ivana Lotara), uz zbor i pripovjedača, služe dodatnom naglašavanju povijesnih zbivanja. Kolbe osniva Vojsku Bezgrešne kao odgovor na protukatoličke manifestacije u Rimu. Tako su treći i četvrti prizor – Utemeljenje Vojske Bezgrešne i zamah širenja Vojske Bezgrešne – prikazani kroz dojmljive ansambl – scene (koreografija i scenski pokret Manuela Svorcan) i song Marijo, tebi pjevamo (koji je himna hrvatske Vojske bezgrešne i autorstvo obitelji Bardun).

Po povratku iz Rima, Maksimilijan Kolbe u blizini Varšave utemeljuje Niepokalanów (Grad Bezgrešne), gdje uz pomoć braće franjevaca osniva i tiska časopis posvećen Bezgrešnoj, koji krajem ’30-ih godina doseže gotovo milijunsku nakladu. Kolbe odlazi čak i u Japan, gdje u Nagasakiju utemeljuje podružnicu-ustanovu Mugenzai No Sono.

Potresni događaji početka i zamaha zločina Drugoga svjetskoga rata odvijaju se u sljedećim prizorima. Stradanja i umiranja na sceni su riješena vrlo dojmljivo izvedenim pokrivanjem ansambla bijelim, prozirnim velom. Gestapo je uhitio Kolbea te je deportiran u Auschwitz. Okrutna mučenja i ubijanja nevinih zatvorenika, nesmiljenost i brutalnost nacističkih vojnika postaju njegova svakodnevica. Pripovjedač upućuje publiku kako se govorilo da postoje dva izlaza iz logora: ili se biva oslobođen ili se izlazi u obliku dima. No, Kolbe čvrsto o(p)staje u molitvi i predanju Bezgrešnoj, što se prikazuje kroz song Zdravo Marijo.

Upečatljivo se scenski iskazuje i Kolbeova snažna duhovna potpora drugim zarobljenicima sve do davanja života za oca jedne obitelji, Franciszka Gajowniczeka, osuđenog na smrt glađu, kao osvetu za bijeg jednoga zatočenika. Zapovjednik logora, Fritzcsh odlučio je za jednoga odbjegloga pogubiti deset zarobljenika, ali je pristao na razmjenu koju je Kolbe predložio. Kolbe je u bunkeru smrti vodio molitvu i pjesmu Bezgrešnoj, a kad su svi umrli bilo je jasno da on neće umrijeti i da je to čudo, zato ga odlučuju usmrtiti injekcijom. Pripovjedač navodi svjedočanstvo jednoga od prisutnih zarobljenika kako je 14. kolovoza Maksimilijan Kolbe sam, s molitvom na usnama, predao ruku svome krvniku, koji ga ubija injekcijom ugljične kiseline. Uoči blagdana Velike Gospe, Kolbeove zaštitnice i pratiteljice, mučeničkom smrću završava njegov zemaljski život. Scena se zamračuje, jedino svjetlo na pozornici su mali fenjeri u rukama članova zbora, koji tihim pjevanjem prenosi Kolbeov dolazak u vječnost, a potom slavljeničkom pjesmom veliča Bezgrešnu. Bezgrešna se raduje jer u Kolbeu vidi svoga Sina, koji je također preminuo mučeničkom smrću da bi spasio svijet. Žrtva Maksimilijana Kolbea promijenila je i život u logoru, preživjeli su svjedočili da u logoru više život nije bio isti jer je milosrđe promijenilo svijet. Zato ne čudi da je 1982. g. sveti Ivan Pavao II. proglasio Maksimilijana Kolbea zaštitnikom našega teškoga stoljeća i proglasio svetim.

“Život za život” Foto: Vlado Badrov.

Hrvatska praizvedba ovog mjuzikla bila je 2013. godine u režiji Richarda Simonellija, a nakon četrdesetak izvedbi nastala je ova nova premijera povodom proslave 75. obljetnice mučeništva oca Maksimilijana Kolbea i kao uvod u proslavu stote obljetnice osnutka katoličke marijanske udruge Vojske Bezgrešne (2017.). Jučer viđena predstava je doista nova premijera i to pravo scensko djelo koje je ovladalo velikom HNK-ovom scenom u svim svojim elementima. Redatelj Robert Bošković vodio je Ansambl Kolbe kao profesionalni ansambl i on mu je to uzvratio, a redatelj je sve elemente predstave povezao u impresivnu cjelinu. Za vizualni dio iznimno je zaslužna   scenografija i rasvjeta Dominika Milanovića koja je zajedno s vizualnim efektima pojačavala emotivnost i dramatičnost, a lijepo su se uklopili i kostimi (studio “Pepita”, Kana Kovač Mihaljčević i Ana Trišler). Za glazbeni dio najzaslužnija je obitelj Bardun, Sanja i Branko, te njihova kći Iva. Glazbeno vode cijelu predstavu u kojoj su prepjevali songove, dodali posebne glazbene efekte; Iva Bardum je dirigent partiture dok Sanja Bardun pjeva ulogu Marije.

Snažan, odobravajući pljesak i ovacije publike uslijedili su nakon spuštanja zatvora i pri poklonu, a zbor je uzvratio bisom slavljeničkoga završnoga songa. Premijernom izvedbom mjuzikla Život za život pokazali su kako profesionalci i amateri, zajedničkim snagama i nadahnućima te predanim radom, mogu stvarati istinski vrijednu umjetnost te vratiti na veliku scenu naše nacionalne kuće duhovne sadržaje i tako ispuniti gledalište jer su upravo takvi sadržaji u kvalitetnom kazališnom ruhu nužni suvremenom hrvatskom kazalištu pa bi zato bio odličan potez nacionalne kuće da se taj mjuzikl stavi na redovni repertoar i ponudi u pretplati!

Program drugog Festivala kršćanskog kazališta možete pogledati na linku ovdje.

Bitno.net