U nedavnom članku „Religijski manjak pametnih ljudi“ objavljenom u internetskom časopisu „Salon“, John Messerly, profesor filozofije na Sveučilištu u Seattleu, ponavlja tu osnovnu tezu. No on ne ističe samo manjak vjere među znanstvenicima, već  i ateizam među akademskim filozofima. On ih naziva „profesionalnim filozofima“. Messerly citira nedavnu anketu koja pokazuje da samo 14% tih profesora priznaje da ima teistička uvjerenja. On smatra da bi ta nevjera učene elite, iako sama po sebi nije uvjerljiv argument za ateizam, u najmanju ruku religiozne ljude trebala natjerati da se zamisle. Pa, oprostite profesore Messerly, ali nisam impresioniran.

S obzirom na to da sam se ovim argumentima bavio puno puta i na puno načina, dopustite mi da kažem samo nekoliko stvari vezano uz znanstvenike. Otkrio sam da, u gotovo svakom primjeru, znanstvenici koji izjavljuju da ne vjeruju u Boga nemaju pojma što ozbiljni religiozni ljudi misle kada kažu „Bog“. Gotovo bez iznimke, oni misle da je Bog nekakvo najviše biće u svijetu, nešto unutar svemira za što oni ne pronalaze „dokaze“, praznina unutar uobičajenog lanca uzročnih veza i sl. I ja bih takvu realnost zanijekao jednako energično kao i oni. Ako je to ono što oni misle da je „Bog“, tada sam ja ateist kao i oni – a ateist je bio i Toma Akvinski. Religiozni ljudi koji promišljaju o Bogu ne smatraju ga nečim unutar svemira, već ga drže uvjetom postojanja samog svemira kao takvog, neprolaznim temeljem prolaznog.  O toj realnosti, prirodne znanosti strogo gledano nemaju ništa za reći jer se razmatranje takvog stanja stvari nalazi izvan okvira znanstvene metode. Onda kada se statistika o nedostatku vjere među znanstvenicima izvuče van, moj je iskreni odgovor: „Koga briga?“

No što s filozofima, od kojih 86% navodno ne vjeruje u Boga? Ne bi li oni trebali biti upoznati s najozbiljnijim i najsofisticiranijim iskazima o Bogu? Pa, mogli bi biti iznenađeni. Mnogi akademski filozofi su trenirani u usko specijaliziranim područjima pa zapravo jako malo znaju o najvažnijim točkama filozofije religije i s pitanjem Boga se odnose veoma traljavo. Neprestano slušamo živahne tvrdnje da su tradicionalni argumenti za postojanje Boga uništeni i opovrgnuti, no kada se iznesu ta opovrgavanja, pokazuju se, po mom iskustvu, nevjerojatno slabima. Često se svode na logičke pogreške. Dobar primjer toga je veoma neinformirano odbacivanje Akvinčeve demonstracije nemogućnosti beskonačnog povratka uvjetovanih uzroka koje je iznio Bertrand Russell.

Osim toga, postotak ateista u profesionalnoj filozofskoj kasti je uvjetovan akademskom politikom u najmanje istoj mjeri kojom je uvjetovan formuliranjem uvjerljivih argumenata. Ako netko želi odsjek filozofije transformirati iz izrazito teističkog u izrazito ateistički, sve što mora napraviti jest pobrinuti se da je voditelj odsjeka, zajedno s klikom profesora, ateist. U veoma kratkom vremenu, ta kritična masa će kontrolirati zapošljavanje, otpuštanje i izbor u zvanja unutar odsjeka. Onog trena kada ateisti počnu dominirati odsjekom, samo će ateističko osoblje biti zapošljavano, a učenici s teističkim interesima će biti obeshrabrivani u pisanju dizertacija kojima će braniti religiozni svjetonazor. Tijekom vremena će se raditi sve manji broj doktorata koji podupiru teizam i tako će stasati nova generacija koja će biti oblikovana izrazito ateističkim pretpostavkama. Da bi vidjeli kako se brzo događa ta transformacija, dobro pogledajte što se dogodilo odsjecima filozofije na mnogim vodećim katoličkim sveučilištima u SAD-u: u 50-im godinama prošlog stoljeća su profesori bili izrazito teisti, a danas su uvelike ateisti. Misli li itko doista da se to dogodilo jer je otkriveno mnoštvo novih domišljatih argumenata?

Još jedan ozbiljan problem s uvećavanjem značaja trenutne statistike o uvjerenjima filozofa je to što takav potez počiva na pretpostavki da je novo bolje, kad je u pitanju filozofija. Taj bi se argument mogao koristiti kad su u pitanju prirodne znanosti za koje se doista čini da napreduju u sustavnoj uzlaznoj putanji. Danas nitko ne studira znanstvene teorije Ptolomeja ili Descartesa, osim iz povijesnog interesa. No filozofija je nešto sasvim drugačije i sličnije poeziji. Misli li itko da su filozofska stajališta Michela Foucaulta, primjerice, nužno bolja od Platonovih, Aristotelovih, Kantovih ili Hegelovih, samo zato što je Foucault suvremeniji? To bi bilo jednako kao da se kaže da su stihovi Roberta Frosta nužno superiorniji  od Danteovih ili Shakespeareovih samo zato što ih je Frost pisao u 20. stoljeću. Ja smatram da filozofija, danas toliko obilježena nihilizmom i postmodernim relativizmom, prolazi kroz posebno iskvareno razdoblje. Zašto bi stoga trebali smatrati da su članovi današnjih odsjeka filozofije nužno više u pravu od Alfreda North Whiteheada, Edmunda Husserla, Ludwiga Wittgensteina, Jacquesa Maritaina, Emmanuela Levinasa i Jean-Luc Mariona, od kojih su svi bili dobro upoznati s modernom znanošću, rigorozno trenirani u filozofiji i kao takvi potvrdili postojanje Boga? Prezirem aroganciju Dennetta i njegovih ateističkih sljedbenika koji bi se željeli ogrnuti plaštem „bistrine“ i jednako tako prezirem uporabu statistike da bi se dokazale filozofske i religiozne tvrdnje. Puno bih više volio kad bi se vratili pravim argumentima.

Otac Robert Barron | IZVOR

Prijevod: Dubravka Sertić | Bitno.net