RAZGOVOR S UMJETNIKOM

Legendarni razgovor Vice Vukova za Glas Koncila iz 1970.: Kad je čovjek pri sebi, on je i pri Bogu

Vice Vukov (1936. – 2008.) legendarno je ime hrvatske popularne glazbe. Pjevač koji je imao velikih problema s komunističkim režimom jer je otvoreno pokazivao svoju ljubav prema domovini Hrvatskoj morao je neko vrijeme i provesti izvan zemlje (od 1972. do 1976. boravio je u Francuskoj). U ovom razgovoru koji je originalno objavljen 1970. u Glasu Koncila vidljiva je njegova građanska hrabrost s kojom progovara o tada osjetljivim, pa i opasnim temama poput vjere, obitelji i kršćanskog morala.

vice vukov glas koncila

GLAS KONCILA: Kako se Vi kao vrlo poznat pjevač osjećate kad nastupate u jednoj crkvenoj dvorani?

VICE VUKOV: Ništa neobično. Radim posao koji inače radim. Radim ga jednako savjesno kao i inače. Čini mi se da radim nešto konstruktivno, nešto što je u redu. Osobito kad je namjena koncerta ovako izravno humana: pomoć postradalima od potresa u Bosanskoj Krajini.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

GK: Što Vi osobno mislite o vjeri? Ili — da preskočimo ovo pitanje?

VICE VUKOV: Ne, ne treba ga preskakati. Nemam namjeru ništa tajiti. Problem je u biti vrlo jednostavan. Pitanje vjere je zapravo za mene vrlo jednostavna stvar, najčišća stvar na svijetu. Suvišno je pitati: Da li vjerujete u…? Dosta bi bilo pitati: Da li vjerujete? Jer apsurdno bi bilo vjerovati na primjer u ovu čašu. To bi bilo suvišno, ona je tu ispred mene, nemam potrebe u nju vjerovati, za nju naprosto znam. A htjeli mi ili ne htjeli, iza onoga što vidimo i što osjećamo dolazimo do nečega u što jedino možemo vjerovati. Ni na koji način ne bi suvremenom intelektualcu vjera morala biti strana, čudna i neprihvatljiva. Vjera kao utjeha, kao usmjerenje…

GK: Kao usmjerenje i na moralnom području života?

VICE VUKOV: Ovdje sam govorio u sasvim transcendentalnom, u najčišćem teorijskom smislu. Da i ne spominjem da vjera — kako se ona izražava u svakodnevnom životu — igra ogromnu ulogu. I ja se nikada ne mogu odreći onoga što bi se moglo nazvati kršćanskim moralom. No, to je posebno pitanje… Niti se ja toga mogu odreći, niti bih htio toga lišiti svoga sina, svoje potomstvo.

GK: Kakvo je vaše mišljenje o braku?

VICE VUKOV: Ako brak gledamo kao društvenu zajednicu, kao zajednicu koja sobom nosi određene obaveze, onda je očuvanje braka ono što moramo, onog trenutka kad smo u brak stupili, svi zastupati. Moramo sve činiti da brak sačuvamo, da uzdržimo njegovu ravnotežu, da ispunimo njegovu svrhu. Jer, mislim da je sve drugo zapravo linija manjega otpora. Sve drugo ne vodi ničemu. Jer svi bismo se mi mogli rastajati pa ponovno uzimati i tako dalje. To bi samo cijepalo naš život na stotine života koji svi zajedno ne bi imali svrhu. Mislim da rastava u načelu nije izlaz. Ali priznajem, postoje slučajevi gdje se dvoje uopće ne slažu, gdje se čini da je jedini izlaz u tome da se raziđu…

GK: Što mislite o pojavi da publika zabavne glazbe sve radije prima pjesme s humanim i moralnim sadržajem, pjesme u kojima se izražavaju plemenite misli o ljubavi, vjernosti prema ženi, djeci, roditeljima, domovini?

VICE VUKOV: To se moglo i očekivati. Ukoliko se uopće može govoriti o historijatu zabavne glazbe, barem kroz ovih desetak godina koliko ja pjevam, može se govoriti i određenom razvitku događaja. U početku smo najviše slušali pjesme drugih naroda i te pjesme presađivali na naše tlo. Poslije, kad smo počeli razvijati i našu pjesmu, nužno je došlo do stvaranja pjesama sa sadržajem. Zapravo, pjesme svih naroda osnivaju se najprije na duhu jezika. Zato imamo pjesme kojima sama melodijska linija toga jezika daje određenu boju. Ali radi se tu o osjećajima i mislima. Zapravo, po mome uvjerenju, pjesma nije dingo nego uglazbljene misli. Onoga trenutka kad smo počeli stvarati svoju pjesmu, morale su se u njoj naći i naše misli.

Posebno je tu došla do izražaja tema koja se nalazi npr. u pjesmama »Vrati se, ćale!« i »Suze za zagorske brege«, tema ljubavi prema domovini, čežnja za povratkom u domovinu. Tu se izrazila pojava naše intenzivne emigracije, koja bi se — tko bi bio sklon dramatiziranju — mogla nazvati nacionalnim osipanjem. To je moralo ostaviti traga na našem stvaralaštvu. To na neki način mene pomalo ispunja i ponosom, jer ondje gdje bi se najmanje očekivalo da se govori o istinskim problemima, ljudskim i društvenim — na području zabavne glazbe — najviše se, barem što se tiče najšire javnosti, ističu neki životni problemi.

Što se tiče pjesama kao što su »Nono, moj dobri nono« i sličnih, koje govore o obiteljskim, ljudskim osjećajima, to je isto tako prirodna posljedica nekih ovozemaljskih pojava. Te su pojave otuđenje čovjeka od samoga sebe, od obitelji, od osnovnih ljudskih interesa, od onih pravih istinskih, izvornih osjećaja. Mislim na gubljenje čovjekove osobnosti u trci za uspjehom, za novcem. Sve to čini čovjeka negdje duboko intimno nesretnim, i on ne nalazi načina da se tome otrgne.
Čovjek postaje sve slabiji, on nalazi izlaza jedino tako da sve dublje i dublje srlja u tu trku koja zapravo nema nikakva kraja ni cilja. Čovjek bi negdje morao ostati pri sebi. Ja imam običaj reći: kad je čovjek pri sebi, on je i pri Bogu. Morao bi ostati pri sebi, i tu bi — mislim — našao ono što traži, a to je istinsko duševno i duhovno zadovoljstvo, jer drugih pravih zadovoljstava zapravo uopće nema.

GK: I u pjesmama koje su po sadržaju sasvim ljubavne kao da se opaža stanovit pomak zanimanja. Dok je prije prevladavala prpošna neozbiljnost ili čak izravno podgrijavanje nekontroliranih strasti, danas — čini se — dolaze do cijene pjesme u kojima se izražava svjest ispraznosti površnih ljubavnih doživljaja, o potrebi određene vjernosti, plemenitosti, nesebičnosti, uzajamne požrtvovnosti u ljubavi. Je li tu zabavna glazba pokazatelj stvarnih raspoloženja i stremljenja ljudi u našemu društvu?

VICE VUKOV: Mislim da se uopće ne bi moglo govoriti kako su ljudi u našoj sredini već umorni od nekog iživljavanja. Naše se društvo na tome području nije imalo kada umoriti. Ja sam ispunjen osjećajem radosti baš zbog toga što držim da naše društvo nije još proživjelo ono što su — da se izrazim klasičnim izrazom — neka dekadentna društva preživjela. Mi smo, zapravo, još uvijek zdrav i jednostavan narod. Ali pokušali smo — i to nas je učinilo nesretnima — presaditi na naše tlo ono što nas ni na koji način ne zadovoljava niti nas čini sretnima. Činili smo to iz primitivizma ili iz snobizma. A to nije ovdje niklo, nije dio našega svijeta. Moglo bi se to pokazati mnogim primjerima…

GK: Jeste li Vi toliki optimista da se nadate da će naš narod prebroditi, čak preskočiti razdoblje moralnog raspadanja u koje su neki drugi narodi zapali?

VICE VUKOV: U to sam apsolutno siguran. Ne samo da sam velik optimista, nego sam i uvjeren da će se prije ili kasnije dogoditi ono najbolje. Što se tiče pokušaja presađivanja na naše tlo tuđih dekadentnih ideja, držim da su ti pokušaji, umjesto da nas opasno zaraze, samo probudili u nama zdrave snage, djelovali su kao neka preventivna mjera…

Tekst se nastavlja ispod oglasa

GK: Kao cjepivo?

VICE VUKOV: Da, kao cjepivo, da se ne razvije prava zaraza. Gledajući stvari izvana, može nam se učiniti kao da smo ne samo presadili ono dekadentno iz drugih naroda, nego da u tome čak prednjačimo. Međutim, to je samo lažna fasada. A čim počnete s mladim ljudima razgovarati, iznenađujuće je koliko su oni ipak zdravi i jednostavni, koliko mnogi od njih osjećaju istinske probleme za koje bi se prema njihovu izvanjskom ponašanju reklo da ih odbacuju, da su za njih nezainteresirani sakrivajući se za neki lažni kozmopolitizam, inlelektualizam i lako daje, što su sve vrlo opasne pojave jedne defenzive koja se uvijek sakriva iza velikih paravana, naravno. Kad čovjek zađe u razgovor s tim mladim ljudima — meni se to često đogada — vidi da ti mladi uopće nisu nezainteresirani. Nisu oni ni previše zbunjeni nekim letovima na Mjesec, koji tobože treba da nas odgurnu od naših ovozemaljskih problema.

GK: Znači li to da pisanje dijela naše štampe, osobito ilustrirane, ne odražava našu stvarnost?

VICE VUKOV: Mislim da je to samo pubertetski način pristupanja toj problematici i da se to prihvaća najviše iz komercijalnih razloga. Htjeli mi ili ne htjeli, takve su teme uvijek zanimljive, povećavaju naklade listovima. Ali to ni na koji način nije izraz pravog stanja stvari.

Preneseno uz ekskluzivno dopuštenje Glasa koncila.

Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 21. svibnja 2017.

Možda vam se svidi