Čedo Antolić – “Živim” (Dallas Records, 2021.)

“To bute vi objavili kad mene više ne bu”, riječi su kojima je jedan od naših najpredanijih i najpoznatijih autora i izvođača duhovne glazbe, prije dvije godine preminuli Čedo Antolić, (ne)svjesno odredio sudbinu snimaka koje su dvadesetak godina nakon svoga nastanka konačno dobile svoj album. Dostojno svjedočeći autorov mu životni put, već samim naslovom poručujući da živi i nakon napuštanja ovoga svijeta, posthumni Antolićev album nešto je poput testamenta, ali i tipično minimalistična zbirka odsvirana i otpjevana “za svoju dušu”; pjesme bez računice, šminke i botoksa, ali pune tihog žara toliko svojstvenog glazbeniku koji je Gospodinu i Njegovoj prisutnosti u životu i načinu življenja cijelog jednog podneblja posvetio sav svoj umjetnički iskaz.

Za poznanstvo s glazbom Čede Antolića mogu i moram zahvaliti svojoj dragoj kolegici (bar po tipkanju) Ivani Lulić, koja mi je prije otprilike četiri godine sa svog tadašnjeg radnog mjesta u Dallas Recordsu, “ničim izazvana”, poslala primjerak albuma “Bluz po domačem”, o kojem sam odmah po preslušavanju jednostavno morao napisati jedan od svojih prvih tekstova u ovoj rubrici. Ta zbirka blues-popevki koju je ovaj glazbenik, ali i pjesnik te glazbeni urednik, snimio sa svojim sinom Matijom na mene je djelovala baš poput radosne vijesti, prenoseći mi jedno svjedočanstvo i prostora (zavičaja) i duha (kulturnog naslijeđa protkanog duhovnošću), ali i jednog konkretnog (umjetničkog) puta, života posve prožetog tim istim zavičajem i naslijeđem. Na dodirištima zavičajnog i svjetskog, popevke i bluesa, intimnog i univerzalnog, Antolići su u obiteljskoj sinergiji snimili album kojeg je teško ne voljeti, a koji se opire diktatima svoga vremena poniznom mirnoćom i iskrenom radošću, vanjskom i unutarnjom.

Na žalost, nije prošlo mnogo, a Čedo Antolić je napustio svijet kojeg je kroz glazbu prepričavao i interpretirao jezikom vjere. Otišao je ostavivši iza sebe mnogo više od samih pjesama, jer on je, kako je to njegov prijatelj, glumac Rene Medvešek primijetio, svoje pjesme disao, živio je riječi kojima se nije pjesnički poigravao, već im je stvarao dom. I uistinu, ne treba mnogo, tek malo dužne pozornosti i dobre volje, otvoreno srce, da slušajući pjesme koje je snimao i dijelio osjetite duh koji ih je činio tako životnima i toplima, neposrednima i autentičnima. Mogu to i sam posvjedočiti tim relativno kratkim poznanstvom s djelom Čede Antolića.

A upravo je spomenuti Rene Medvešek jedan od najzaslužnijih za snimke koje danas, dva desetljeća nakon svoga nastanka, tvore album “Živim”, objavljen na drugu godišnjicu Čedina preminuća. Baš je na njegov poticaj, naime, zagrebački glazbenik uzeo u ruke svoju staru gitaru, sjeo za mikrofon i otpjevao četrnaest pjesama, bez prepravaka, bez ponavljanja, reklo bi se, u dahu. Za nekoga tko je život posvetio stvaranju pjesama kojima bi okupljao, koje bi dijelio i u kojima bi gotovo pa bježao od isticanja vlastitih stvaralačko-izvođačkih afiniteta i odlika, to je očito bila čista ekspresija radosti pjevanja i muziciranja, još jedan prijateljski čin, i zato i ne čudi ona opaska da će to biti objavljeno tek nakon što tijelom napusti ovaj svijet. Jer, ovo je glas čovjeka zaljubljenog u glazbu kao povezujuću silu, kao talent darovan da bi čovjekov duh usmjerio natrag Stvoritelju kojem teži i kad od Njega bježi.

Iako su gotovo sve ove pjesme objavljivane na albumima “Stvaranje”, “Jutro” i “Nakon svega”, ovdje žive jedan novi život, jednu novu, a opet posve istu misiju. Novu jer se njihov autor i glasnik ogolio i u formi i u stavu, a istu jer nijedna od tih pjesama nije iznova osmišljena ni redizajnirana. Ne, u takvim prepravcima otvorila bi se vjerojatnost da forma postane samoj sebi svrha, da se sve pretvori u stilsku vježbu na ponos svoga izvođača, čega je Čedo Antolić, vjerujem, bio itekako svjestan, baš kao što vjerujem da iz tih razloga to ni na trenutak nije ni bila opcija.

Zato sva ona pitanja – zašto? – u istoimenoj pjesmi koja otvara album zvuče prije svega ponizno, ne zahtijevajući odgovore, već ih naslućujući negdje na kraju molitve, ondje gdje prihvaćanje postaje nadređeno razumijevanju, a duša uistinu osjeća da je blagoslovljena, kako Čedo i pjeva u središnjem dijelu pjesme. Zato je i pjesma za pjesmom poput hoda po beskrajnoj poljani, a ne po ičijoj kajdanci. Zato mu se glas tako spontano lomi dok u “Proljeću” Gospodinu pjeva “I sada mi je Tvoja briga dovoljna, osmijeh što mi treba, tako predivan“, baš kao da je osupnut punim značenjem takve izjave. Zato je obraćanje “Jezušu” u istoimenoj pjesmi i pogled prema Riječi koja je tijelom postala i baštinjenje riječi kao jezika čežnje, posuđene iz zavičajne riznice kao trajno hvala ovozemaljskim korijenima. I zato i brže, rokerskim manirama prožete pjesme, poput “Postati slobodan” ili “Nije me strah”, ne zvuče ništa manje ponizno ili produhovljeno, čak naprotiv, pomičući se meridijanima kao da naglašavaju univerzalnost svojih zaziva i poruka, svjedočeći i neizbrisiv trag kršćanstva na genezi i razvoju suvremene glazbe.

“Živim” govori, dakle, jezikom i glazbom punima života, što u kontekstu Antolićeva životnoga puta ima dodatnu, ispunjujuću notu. Nesavršen, ali i nedovršen, kako je sam znao reći, Čedo Antolić je stvarajući težio “dovršenosti”, zahvaljujući svakom notom za svaki novi korak na tom putu. Ove nepolirane, od perfekcionizma obranjene snimke, iako nisu posljednje koje je snimio, dolaze baš kao dostojan i logičan epilog ovog vidljivog nam dijela njegova puta. Nešto poput – sada ću povući jednu vrlo tanku paralelu – zadnjih snimaka velikog, a zapravo tako malenog Johnnyja Casha, objavljivanih u serijalu albuma “American Recordings“, zapisi su to koji tako mnogo govore kroz tako malo gesti. Jer nisu okrenuti sebi, prema unutra, već gore, u vječnost. Doma.

“To bute vi objavili kad mene više ne bu.” Da, to je ovim pjesmama i najljepša, najsažetija, najtočnija recenzija.