Bruce Springsteen – ‘Letter to You’ (Columbia/Menart, 2020.)

Moram priznati, postoji cijeli mali niz vrlo mi dragih glazbenika za čijim albumima (da, uvijek baš albumima), pogotovo otkako o glazbi redovno i pišem, znam ne posegnuti i po godinu ili više dana, neplanski i bez osobitog razloga ili “krivnje”, najčešće do novog im albuma ili sličnog događaja, da bih pak potom svaki put iznova ostao u nevjerici kako sam bez njihove glazbe mogao živjeti tako dugo. Je li u pitanju danak životnog tempa ranih srednjih godina i/ili aktivnijeg praćenja glazbe kroz pisanje (time i iscrpnije, dugotrajnije slušanje istog albuma), gotovo da je svejedno, ali takva praksa pokazala se u isto vrijeme i zabrinjavajuća (jer uz lijepu, dragu glazbu treba – podcrtano: treba! – provoditi što više vremena) i nagrađujuća, jer povratak bilo kojem od tih glazbenika nakon duljeg vremena tišine zna pružiti pravu feštu za uši i dušu.

S Bruceom Springsteenom družim se već gotovo tri desetljeća, od kojih je zadnje obilježeno i intenzivnim pisanjem o poetici toga po mnogo čemu izuzetnog glazbenika, i upravo mi je on novim, svojim jubilarnim dvadesetim studijskim albumom, nametnuo misli iz gore natipkanog uvoda. Da, priznajem, njegov lanjski, prelijep album “Western Stars” nakon zadnje točke u recenziji nisam više poslušao – baš nijednom! Ne zbog toga što to nisam poželio ili zato što sam u međuvremenu promijenio dojmove: ne, on je ostao prelijepa, svom potpisniku očito potrebna zbirka u kojoj se bez otkrivanja tople vode (raz)otkrio kao vječni tradicionalist nesmirena duha, baštinik zavidne pismenosti i autor neizbrisivo utisnut u kolektivitet kojem jezikom i ishodištima pripada, ali i koja će prvom slušateljskom prigodom (koja upravo neminovno nastupa) postati još ljepšom i obostrano potrebnijom. I koju će kao takvu potvrditi upravo izašli joj nasljednik, svojom genezom, svojim teksturama i pričama te svojim krajnjim dometom i značajem, a mene (opet) ostaviti u pitanju kako sam i zašto proveo zadnjih godinu dana bez Springsteenove glazbe.

A geneza albuma “Letter to You” seže u sam osvit jedne bogate karijere, jer na njegov tepih Boss kao da je nanio kamenčiće s cijelog puta kojeg je prevalio od početaka sredinom šezdesetih u bendu Castiles do danas. Springsteen se ulaskom u osmo desetljeće života, rekao bih, očekivano počeo osvrtati unatrag s jasnijom inventurnom listom u rukama, ali rukopis kojeg je brusio zadnjih pola stoljeća niti je sugerirao niti se tim neminovnim razvojem događaja sveo na puki sentimentalizam ili nostalgiju u sepia tonovima: okupivši ponovno u studiju svoje vjerne E Street Band, sastav koji je na dugom, zavojitom putu bio prateći i noseći, on je s materijalom kojeg je imao u rukama osjetio kako s vlastitim opusom sada može činiti ono što je do sada činio s cijelim rock naslijeđem, u kojeg je uvijek gledao očima zanesenog djeteta i crpio motive i manire, duh i težnje, mit i stvarnost. Da, “Letter to You” djelo je prekaljenog rokera (što god to danas značilo) i kreativca, čovjeka koji je odavno dokazao da zna upariti “glory days” sa svime što nakon njih neminovno slijedi, a ponajviše zato što je i posrćući u nadi, vjeri i ljubavi – u ovom slučaju krepostima uronjenima u rock mitologiju – zadržao svjetlo na horizontu i uvid u smisao rada i postojanja.

Smrt davnog kolege i prijatelja Georgea Theissa ostavila je nedavno Springsteena ne samo u tuzi, već i u ulozi sada jedinog živućeg člana sastava Castiles, benda koji je djelovao u drugoj polovici šezdesetih i koji ga je naučio štošta, pa između ostalog i da se ne vidi kao dio benda. Upravo ta “uloga”, taj osjećaj nastao iz gubitka i tuge, iznjedrio je pjesmu “Last Man Standing”, koja je pak sa svojim “izblijedjelim slikama” otvorila put i nijansirala pjesme koje će oblikovati “pismo” koje nipošto nije oproštajno (mada to nitko od nas ne može s pouzdanjem znati), ali koje je na više razina uronjeno u prošlost, njezinu jeku, sjene i refleksije u sadašnjosti. No, mnogo je još sitnih, a bitnih detalja odredilo tijek događaja, odnosno, samog snimanja, a svaki od njih jasno je gonila stvaralačka logika, čak i onda kad su se činili slučajnim i neobvezujućim crticama, poput gitare koju je dobio na dar nakon jednog od nedavnih nastupa. Gitaru mu je, naime, darovao nepoznati mladić bez ikakvog detaljnijeg objašnjenja, cijene ili očekivanja, a iz, kako sam Springsteen kaže, predivno izrađenog instrumenta oblikovala se većina nota od kojih će E Street Band (su)kreirati zvučnu sliku albuma “Letter to You”. Taj čin – dar iz osjećaja što nadilazi puko fanovsko obožavanje – kao plod nečeg što je prije svega nadahnuće isprepleteno sa zahvalnošću, dakle, nečeg uronjenog u samu srž i svrhu stvaranja glazbe i glazbene tradicije, čini se, bar meni osobno, ne samo kao neslučajni intro ili znakovita anegdota, već kao savršeno logičan i samoobjašnjiv dio kolaža kojeg je Springsteen u datom trenutku dugovao prije svega sebi.

No, još je jedan kuriozitet obilježio rad na ovom albumu. Naime, po prvi put Boss nije snimao demo snimke, između ostalog i po sugestiji samih članova E Street Banda. To je pak dovelo do istinske sinergije u studiju i “živog” stvaranja glazbenih priča koje su se ionako ticale svih prisutnih. Tako je cijeli album snimljen u samo četiri, odnosno, pet dana, ako računamo i kreativna preslušavanja i debate, i to uživo, bez odvojenih snimanja, s cjelokupnim bendom u punom pogonu. Nadosnimavanja i korekcije bile su minimalne, pa su, primjerice, vokali ostali potpuno izvorni, snimljeni otprve. Taj se žar i kreativna kemija itekako čuje, osobito u pjesmama poput tipične estritbendovske rokije “Ghosts”, kako naslov i sugerira, pune duhova prošlosti, što iz Castiles, što iz E Street Banda: “duh prepun svjetla”, kojeg Springsteen zaziva i proziva kao glavno pogonsko gorivo, nije samo dio stiha i pamtljiv motiv, već i sastavni dio same glazbene teksture, što će zasjati jednakim sjajem i u predivnoj naslovnoj pjesmi ili u kotrljajućoj “Burnin’ Train”, koja se doima poput zaostatka s albuma “Born in the USA”.

Bruce Springsteen, Letter to You

Bruce Springsteen – ‘Letter to You’

Još jedan bitan detalj uključuje uvrštenje na album čak triju pjesama napisanih još prije prvijenca “Greetings from Asbury Park, NJ” iz 1973. “Janey Needs a Shooter”, “If I Was the Priest” i “Song for Orphans” samom svojom starošću nude opravdanje za pojavljivanje u ovakvoj, duhovima prošlosti punoj zbirci; međutim, moram priznati da sam podvojena mišljenja kad je u pitanju njihov učinak. Kao očiti plodovi mladog, nedozrelog, a izrazito raspisanog duha, posrijedi su prave male bujice riječi i motiva, posve u maniri jednako “pričljivih” pjesama s prva dva Bossova albuma, nužno najdulje na konačno pronađenom albumskom odredištu (jedino im “Ghosts” minutažom gotovo ravnopravno parira). I dok “Janes Needs a Shooter”, možda i time što se pojavljuje prva među svojim vršnjakinjama, zvuči poput uspjele digresije, odnosno, sonde u prve korake puta kojeg ostatak albuma priziva u svim dionicama i bojama, druge dvije pomalo “vise” te mi se čini kao da bi bolje funkcionirale kao B-strane singlova skinutih s albuma. “If I Was the Priest” tipično je springstinovsko lijepljenje kršćanskih motiva i likova na rock šablonu (ovdje konkretno dovodeći Isusa i Djevicu Mariju na poprište vestern priče), ali napasno u želji da sve skupa bježi granicama dobrog ukusa te kao takvo još jedan iskaz Bossova katoličanstva kao prije svega odgojno-kulturološkog fenomena a ne vjerskog opredjeljenja. U konačnici, u pitanju je pomalo traljava pjesma koju vadi tek nadahnuta svirka, što gotovo da se može reći i za dilanovsku “Song for the Orphans”, koja ipak zvuči suvislije, poput finog veza ispletenog oko melodije od kakvih je sazdana kičma americane.

Dakle, dok mi se te tri vremešne pjesme s novim, svježim glazbenim ruhom čine pomalo suvišnim, oštrim materijalom u mekom tkivu inače vrlo kompaktnog albuma (bez njih bi cjelokupni materijal taman imao minutažu standardnog vinila), istovremeno dobivam posve suprotan dojam iz drugog plana, pa ih nakon više slušanja čujem kao efektne međuepizode, nalik onima kakve se znaju naći u TV-serijama kad se radnja privremeno prekine izletima u prošlost. Springsteen je na “Letter to You” osoban koliko to on može biti i možda mu je baš trebao taj patinasti dašak vlastitog storytellinga iz davnih dana da na sebi najprihvatljiviji način upotpuni priču o – zapravo samome sebi.

Da, priča on o “tisućama gitara” po tko zna koji put zazivajući iscjeliteljsku i oslobađajuću moć rock ‘n’ rolla (“House of a Thousand Guitars”), koji kao da mu je ostao jedina pouzdana smjernica (odakle i nekritičko i vlastitom odgoju suprotstavljeno prigrljenje svih permisivnih postulata suvremene kulture). Pronalazi i moć molitve u naoko malim, sitnim detaljima, između ostalog i u glazbi Bena E. Kinga (razoružavajuća “The Power of Prayer”), a na valovima antitrampovske histerije mnogi će na inače gotovo posve depolitiziranom albumu (morati) naći žalce usmjerene prema sada već bivšem američkom predsjedniku u već spomenutoj “House of a Thousand Guitars” i u kritici očajničkog praznovjerja “Rainmaker”, ali iza cijele te galerije likova i motiva stoji Springsteenova prilika, možda jasnija nego ikad, sada posve umrežena s duhovima svih izmišljenih i putem upoznatih likova koji su kapilarno hranili njegove pripovijetke s rubova gradova, pustara s one strane nade, metaforičkih rijeka i transliterarnih prizorišta prepunih lica iz proze Flannery O’Connor, Johna Steinbecka i Williama Faulknera. I kad u epilogu albuma, u nježnoj, vječnosti okrenutoj “I’ll See You in My Dreams” svome “prijatelju” poruči da će se još itekako sresti jer “smrt nije kraj” (još jedna efektna referenca na Boba Dylana), on zapravo gleda svoj odraz u toj vječno neizvjesnoj izmaglici poznih dana.

I to je moć molitve, to je plod vječnog jezika čežnje: Bruce Springsteen će mi uvijek, sa svim svojim proturječjima, zvučati autentično i hrabro, iskreno i nadahnuto, i kada namjerno draška prve linije nihilizma (a zapravo dovoljno daleko od njih da sigurniji ne može biti) i kada pada na koljena, kako priznaje u naslovnoj pjesmi svoga dvadesetog albuma, baš zato što se ne skriva iza tih istih proturječja, već ih u svom najdražem, rokerskom ključu slavi i izaziva. S “Letter to You” došao je do osjetno poznog časa, sudarajući se s duhovima i pritom davši svom vjernom bendu dosad najveću slobodu (koju je E Street Band itekako znao iskoristiti). Zato je u pitanju istodobno i fešta i dirljiva posveta, album velikih melodija i krhke strukture, trijumf i molitvi nalik pogled unutra, sve do rebara vlastite male tradicije. Tu negdje, u gustišu nabacanih dojmova, leži odgovor zašto znam dugo pauzirati sa slušanjem glazbe Brucea Springsteena, kao i zašto je svaki povratak u taj njegov šareno siv, samoreferirajući koliko i tradicijom ozračen svijet, istinski radostan doživljaj.

*Ostale glazbene recenzije Tonija Matošina možete pročitati OVDJE.