'RIDE ME BACK HOME'

Novi album Willieja Nelsona svjedoči o životu predanoga emotivca sposobnog griješiti, ali i priznavati svoje greške

Uistinu, ako se išta iz njegove vremešne pjesmarice nameće kao ključni dojam upravo je otvorenost kojom zrači, a koja svjedoči životu posve predanoga emotivca sposobnog griješiti, ali i priznavati svoje greške, Božje stvorenje sa svim usput stečenim manama i ranama.

Willie Nelson’s Last Man Standing is out April 27 on Legacy Recordings

“Bio sam vjernik još kao dijete, baš kao što sam vjernik i sada kao odrastao čovjek. Nikada nisam sumnjao u genij Kristove moralne poruke ili u autentičnost čuda koja je izvodio. Vidim Njegovu prisutnost na zemlji i uskrsnuće savršena čovjeka kao trenutak koji je izmijenio ljudsku povijest, usmjeravajući nas putem ljekovite ljubavi.”

Riječi su to iz nedavno objavljene autobiografije Willieja Nelsona, američkog glazbenika za kojeg će se neki čitatelji, kao u slučaju kolega mu koji su se već pojavljivali u ovoj rubrici, zapitati je li mu baš mjesto na katoličkom portalu. Posrijedi je, naime, country legenda koja je, osim po svojoj glazbi, poznata, primjerice, i po zagovaranju legalizacije marihuane, pri čemu se ne ustručava ni javno je konzumirati, a u nekim je životnim poglavljima trendovski očijukao i s istočnjačkim religijskim i duhovnim praksama i shvaćanjima, što je uistinu sasvim dovoljno da se čovjek bar priupita koliko se čega i kojih sve boja krije iza duge, plodne glazbene karijere i već 86 godina života možda zadnje živuće legende countryja.

Zatomimo li farizejštinu koja vjerojatno u svima nama tinja makar u naznakama te se tako usput priupitamo i otkuda, primjerice, toliko razvoda brakova ili horoskopa u medijskom prostoru zemlje s gotovo 90% katolika (da sad i ne pridodajemo još aktualnu jogu), lako ćemo kroz raslinja svih naših mana i grijeha, stranputica i neznanja biti spremni potražiti i vrednovati iskonsku ljepotu i čežnji najiskrenije odan dio naših bića, osobito ako govorimo o kreativcima kakav je bez sumnje Willie Nelson, čovjek čija je, uostalom, pjesma “It’s Not for Me to Understand” do mojih ušiju došla baš u doba kad sam se i sam lomio i čiji su me ponizni, pobožni stihovi nakon netom pročitanih stranica Augustinovih “Ispovijesti” (da dodatno privatiziram prostor, ključne knjige moga života) u bitnom trenutku dodatno izoštrili pronicanja u odnose i definicije poniznosti i oholosti. “Sada kada molim, moja molitva uvijek je ista; molim da Njegova bude volja, ne moja, jer uostalom ja samo sam čovjek i nije na meni da razumijem sve“, svoj je susret s Bogom u stihu zaključio još daleke 1971. glazbenik kojeg su zbog odmaka od srednje struje tadašnje country scene zajedno s nekolicinom kolega nazivali odmetnikom od žanra. I ti stihovi ne mogu biti poza, slijepo odbijam pomisliti da je tako nešto bilo proračunato i glumljeno. Ono što sada, desetljećima kasnije, priznaje u svojoj autobiografiji ima, naime, svoje korijenje i plodove duž cijele pjesmarice stare preko pola stoljeća.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Moj je život otvorena knjiga, okreni list i pogledaj“, pjeva ovaj rođeni Teksašanin u “One More Song to Write”, jednoj od autorskih pjesama na novom, navodno (jer uistinu je teško precizno prebrojiti) 69. studijskom albumu predivna naslova “Ride Me Back Home”, zbirci kojom u poznim životnim godinama zaokružuje trilogiju impozantnih albuma što tematiziraju smrtnost i životne sumrake. Uistinu, ako se išta iz njegove vremešne pjesmarice nameće kao ključni dojam upravo je otvorenost kojom zrači, a koja svjedoči životu posve predanoga emotivca sposobnog griješiti, ali i priznavati svoje greške, Božje stvorenje sa svim usput stečenim manama i ranama, u čijoj dinamici traju cjeloživotne tenzije između poniznoga, Stvoritelju okrenuta duha i ovozemaljskih, uvijek zavodljivih površnosti.

A ta otvorena knjiga svoja je prva poglavlja smjestila još u daleke četrdesete godine prošloga stoljeća, jer Willie je već sa šest svirao gitaru, sa sedam skladao prvu pjesmu te pjevao u mjesnoj crkvi, a s deset je već imao prvi bend. Očito glazbeno nadaren i otvoren za učenje i usavršavanje, umjesto uobičajenih poslova na američkom Jugu u to doba, poput berbe pamuka, svoj je novac zarađivao pjevajući i svirajući na plesnjacima i po tavernama, uzore nalazeći u perjanicama countryja poput Hanka Williamsa i Hanka Snowa, ali i u širim glazbenim okvirima, slušajući i Djanga Reinhardta, Franka Sinatru i Louisa Armstronga. Put u glazbenu industriju bio je ipak sve samo ne lagan, pa se mladi Willie uzdržavao raznim poslovima, ne odustajući od sviranja. Pisao je tada za druge izvođače pa baš iz toga doba datira svevremenski hit “Crazy”, kojeg je proslavila glasovita country-pjevačica Patsy Cline.

Niska njegovih albuma počela je početkom šezdesetih, kad se već preselio u Nashville, ali kroz cijelo to desetljeće bez značajnijeg uspjeha ili odjeka. Album “Yesterday’s Wine” iz 1971., a na kojem se našla ranije spomenuta pjesma “It’s Not for Me to Understand”, svojedobno također nije ispunio očekivanja, ali danas se smatra prvim Nelsonovim remek-djelom, a i on sam ga navodi kao jedan od omiljenih mu albuma. Ono što je uslijedilo sedamdesetih napokon je autora “Crazy” lansiralo među velika imena countryja, ali i pop i rock scene općenito, budući da se Willie nije strogo držao zadanih obrazaca žanra. Albumi poput “Shotgun Willie”, “Phases and Stages”, “Red Headed Stranger” ili “Stardust” danas su masnim slovima ispisana poglavlja ne samo njegove, već i američke suvremene pjesmarice.

Gotovo sedamdeset, dakle, samo studijskih albuma te nebrojeno suradnji, usputnih projekata, koncertnih albuma i kompilacija dovelo je ovog neumornog glazbenika, ali i aktivista (jedan je od suosnivača Farm Aida, projekta namijenjenog pomoći američkim obiteljskim gospodarstvima) do devetog desetljeća života u kojem pak ne pokazuje znakove umora ili usporavanja. Trilogija koju zaokružuje ovaj najnoviji mu album, “Ride Me Back Home”, a koja će na određen način podsjetiti na zadnje snimke kolege mu i prijatelja Johnnyja Casha objavljivane tijekom godina kroz serijal “American Recordings”, tek je dio Williejeve diskografske aktivnosti. Od sjajnog albuma “Band of Brothers” iz 2014. snimio je još tri albuma-posvete, s obradama Gershwina, Raya Pricea i Franka Sinatre, a i koncertno je stalno aktivan.

“Ride Me Back Home”, dakle, dolazi gotovo kao tek još jedan u nepreglednom nizu albuma i to mu na svoj način čak daje posebnu čar, pa i dimenziju. Jer, dok se, primjerice, kod spomenutih Cashovih kasnih snimki osjećalo kako taj predivni čovjek i umjetnik, autentičan i kao vjernik i kao grešnik, ispisuje svoj epitaf, s bremenom pitanja očekujući svoj zadnji sud, Willie Nelson kao da sve to odgađa, pa čak i kad pjeva o smrtnosti i prolaznosti. To se osjetilo na prošlom albumu, “Last Man Standing”, koji već kao da je htio ublažiti neke sumornije aspekte svoga prethodnika “God’s Problem Child”, a “Ride Me Back Home” dolazi uistinu kao album koji očekuje bar deset mu nastavaka. “Vrijeme je moj prijatelj“, kaže, uostalom, na samom početku “Come On Time”, u kojoj na prpošnom ritmu u čistom country ključu pjeva o prolaznosti vremena, ali i prihvaćanju te iste prolaznosti: “Uzet ću tvoje mudre riječi i potrudit’ se složiti ih u rimu“, kaže on svome “prijatelju” i doista ispisuje album za kakvog bi mnogi mlađi mu kolege trebali dobro zasukati rukave.

Treba napomenuti i da po starom receptu Willie Nelson izmjenjuje svoje (napisane uglavnom u tandemu sa svojim stalnim producentom Buddyjem Cannonom) i tuđe skladbe, a za ovu prigodu iznova je snimio jazzom ozračenu “Stay Away from Lonely Places” sa svog davnog albuma “The Words Don’t Fit the Picture” iz 1972., što pak ponovno vuče asocijacije na Cashove “American Recordings”. To, doduše, u slučaju “Ride Me Back Home” remeti kompaktnost zbirke kao albuma, što je glavni nedostatak ovog repertoara. S druge strane, dojma sam da je takvo kompiliranje itekako namjerno te da Willieju nije ni bio plan pucati na bilo kakav koncept ili priču.

Da, “Ride Me Back Home” jednostavno je još jedan album svoga potpisnika, koliko god se uklapao u svoju neformalnu trilogiju i koliko god ga iščitavali kroz godište glasa koji ga tako mladoliko izvodi. Nimalo otupjela nježnost Williejeva glasa, ona ista koja je od toliko pjesama, što njegovih vlastitih, što toliko tuđih, istkala zbirku malih svjedočanstava blaga koliko i nemirna duha, od njegova šezdeset devetog albuma tako je izvukla maksimum, i pritom ne mislim da potkapacitirani, eufemizirani termin prilagođen vremenu i prostoru, već ono što ovakav odabir pjesama u samom startu traži. A takvo što traži i nalazi sam Willie Nelson, odbijajući usporiti ono od čega mu se sastoji cijeli život, ono u čemu se našao još u najranijem djetinjstvu i što ga nije prestalo hraniti i napajati kroz tolika desetljeća, pritom uopće ne forsirajući neku željenu vitalnost. Ne, ovaj, kao i prethodni mu albumi, ne odavaju takvo što, već jednostavno klize, odavajući prije svega lakoću (postojanja); u tome i jest njihova snaga i ljepota svjedočanstva kojeg predstavljaju.

Gospodine, tako je teško biti ponizan“, pjeva on u obradi starog hita Maca Davisa “Lord It’s Hard to Be Humble”, pjesmi koja se izruguje egocentričnosti pop zvijezda i površnosti same slave, pa ni to nije slučajno našlo svoje mjesto na ovom albumu. Neovisno kroz koje i kakve sve životne epizode prosuđivali Willieja Nelsona i kako tumačili njegove nerijetke pobožne stihove i društveni angažman, sve ovo navedeno u prethodnim pasusima – bar što se mene tiče – sasvim je dovoljno da zastanem(o), osluhnem(o) te nešto i naučim(o) iz njegova primjera, iz neugasivog Božjega mu dara i njegova odnosa prema tom daru.

Toni Matošin | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 10. kolovoza 2019.

Možda vam se svidi