Norah Jones – “Begin Again” (Blue Note, 2019.)

Uskoro će proći i dva puna desetljeća otkako je njezin glas osvojio svijet: 2002. je, naime, objavljen njezin prvi album “Come Away with Me”, koji je s naslovnom pjesmom te ostalim finim simbiozama jazza i popa, poput singla “Don’t Know Why”, predstavio mladu pjevačicu neodoljiva glasa i jasne glazbene vizije kakvu rađa notama umjesto senzacionalizmima okrenut duh. Norah Jones od tada do danas nije odstupala od receptura i izvorišta koje je gajila i slušala na svom hvaljenom i u dijamantnim nakladama prodavanom prvijencu. Zato i njezin novi, nedavno objavljen sedmi album, “Begin Again”, uz sve nove začine, ni po čemu nije iznenađenje ni izuzetak.

Rođena u New Yorku prije četrdeset godina kao Geethali Norah Jones Shankar, kći američke producentice Sue Jones i indijskog glazbenika Ravija Shankara odrastala je u Teksasu s majkom. Ondje je, kao mnoge njezine kolegice, propjevala u crkvenom zboru, vrlo brzo preuzevši solističke dionice. Gospel iz dana djetinjstva brzo je otvarao put i prema ostalim srodnim glazbenim žanrovima poput bluesa, folka, soula i countryja, što je ostalo u raznim omjerima trajna fascinacija divnog mladog bića zaljubljenog u glazbu i njezine korijene. Pjevala je Norah i u školskom zboru te naučila svirati saksofon i klavir, pokazavši ne samo odlučnost i ljubav prema glazbi, već i očiti talent. Još kao srednjoškolka osvajala je nagrade u domeni jazz pjevanja, što je usmjerilo i njezino daljnje školovanje. Sve ju je to pak vodilo natrag u rodni New York, gdje je početkom milenija, nakon nekoliko angažmana s glazbenicima poput Petera Malicka i Charlieja Huntera, dobila priliku pod okriljem EMI-jeve etikete Blue Note snimiti samostalni album. Toj je diskografskoj kući Norah ostala vjerna i do danas.

Kremasta stapanja najfinijega jazza i pop glazbe, uz prstohvat soula, mjericu bluesa te kapljice countryja i folka, prenijela je Norah Jones na cijeli niz albuma, koji su ipak, iako uglavnom vrlo dobre zbirke pouzdano lijepe glazbe, ostali u sjeni slavodobitnog prvijenca. “Feels Like Home” (2004.), “Not Too Late” (2007.), “The Fall” (2009.), “Little Broken Hearts” (2012.) i “Day Breaks” (2016.) djelići su mozaika svi nalik jedan drugome, a ipak uz nužne, mahom kozmetičke otklone, od kojih je možda najizražajniji bio “Not Too Late”, prvi za kojeg je sve pjesme potpisala (ili supotpisala) sama Norah. Da, na “Come Away with Me” bile su tek dvije njezine pjesme, ali kako je vrijeme odmicalo, mlada je glazbenica sve više i sama pisala, sve samosvjesnija po pitanju tijeka očito uspješne karijere.

Bila je ona sve vrijeme vrlo aktivna i kad su suradnje u pitanju, što je, uostalom, i sabrano na kompilaciji “… Featuring” iz 2010., gdje su se na jednom mjestu našle pjesme koje je snimala s kolegama u rasponu od škotskih indie-miljenika Belle and Sebastian do američkih rokera Foo Fighters, od legendarnog Willieja Nelsona do suvremenika Ryana Adamsa, a posebno je zapažen bio folk album “Foreverly” iz 2013., na kojem je s Billyjem Joem Armstrongom iz sastava Green Day obradila davni album The Everly Brothers “Songs Our Daddy Taught Us”, kako mu samo ime govori, sastavljen od tradicijskih pjesama. Možda čak više nego vlastitim albumima, Norah je upravo svojim glazbenim suradnjama pokazala svu raskoš svoga talenta, kao i spremnost na (uvijek mudre) rizike. 

“Begin Again” dolazi nepune tri godine nakon “Day Breaks”, albuma kojim se Norah Jones ponovno primakla zvuku kakvog su obilježila prva dva albuma. Ovaj novi album zapravo je više nalik kompilaciji, budući da se sastoji od singlova koje je objavila tijekom zadnjih godinu dana, a odlikuje ga posve opuštena, ničim, pa tako ni ranijim albumima, opterećena izvedba, odnosno, jednostavno lakoća stvaranja. Lakoća koja omogućuje i razvlačenje i pomicanje žanrovskih i stilskih okvira unutar kojih se dotad ugodno osjećala i gotovo rutinski postizala sjajne rezultate. Što, s druge strane, nipošto ne znači da ova nova zbirka spada u vrh Norina opusa…

Glazbenica koja je već s prvijencem, s nepune dvadeset tri godine, postigla uspjeh mjerljiv s najprodavanijim albumima svih vremena, koja se nije olako davala stranputicama kad je glazbeni jezik u pitanju i koja je ostala vjerna notama kakve su joj uglazbile djetinjstvo, koja je nastavila ići u crkvu iako se ne smatra religioznom osobom (već “duhovnom”, kako najčešće glasi eufemizam za oblikovanje božanskog po vlastitim potrebama i ukusima) jer naprosto želi upijati transcedentalni aspekt glazbe i duh što prožima pjesmarice koje su je uvele u svijet nota i melodija, uvijek odaje dojam da čvrsto u rukama drži kormilo kojim usmjerava svoju glazbenu priču. Da, u ovom kontekstu baš glazbenu priču, a ne karijeru, jer bih komercijalno i ekonomski racionalno stavio po strani; Norah Jones možda ne izvodi i piše glazbu sposobnu za tektonske pomake, možda bismo čak mogli – u slabijim raspoloženjima – govoriti o glazbi koja se zbog samih svojih stilskih limita mora truditi da uistinu pridobije slušateljevu punu pozornost, ali njezini albumi itekako svjedoče žar kojim ova glazbenica stvara i izvodi, za pozornija slušanja nudeći i uvid u sve ono što titra ispod same površine.

Tu “Begin Again”, gotovo uistinu poput novog početka, nastupa kao nešminkani nacrt za nastavak svega započetog na “Come Away with Me”. Sastavljen, kako već spomenuh, od još svježih singlova nastalih u suradnji s kolegama poput Jeffa Tweedyja iz osobno mi jako dragog sastava Wilco i producenta i glazbenika Thomasa Bartletta, ovaj mini-album (ipak sadrži samo sedam pjesama prostrtih na nepunih pola sata) donosi svježinu u Norin niz albuma, već samom “slobodnom formom” nudeći nešto novo i uzbudljivo. Zbirku otvara eterična, gotovo kontemplativna “My Heart is Full”, koja ne donosi toliko toga samim stihovima koliko ukupnim dojmom potkrijepljenim sintetiziranim zvukovljem: na žalost, pitanje “jesmo li slomljeni?” ponavljano usred pjesme kao da ne dobiva pravi odgovor, već pjesma zastaje na svojim potencijalima, a takav će pristup obilježiti i ostatak albuma.

Jazzom ozračena naslovna pjesma pokušava pomiješati ljubav i politiku u nekakvoj poanti, ali i to ostaje prije svega pokušaj, što pak sasvim efektno podržava klavir koji u džezerskom tonu plete niti pjesme. Donekle joj je slična “It Was You”, čime Norah Jones podcrtava jazz kao okosnicu bilo kakvog koraka ili iskoraka iz utvrđene matrice. Suradnja s Jeffom Tweedyjem donijela je dvije pjesme – obje među boljima na albumu, možda i najbolje – folku naklonjene “A Song with No Name” i “Wintertime”. Akustične gitare prate Norin glas u americani krojenoj za njezin senzibilitet, kako izvođački, tako i autorski. Sintetizirani pop “Uh Oh” dođe pak upravo između njih kao podsjetnik da je u pitanju više zbirka singlova nego kompaktni album, ali, začudo, takav slijed funkcionira, možda baš i kao potvrda da je Norah Jones više nego spremna na poigravanje usvojenim ili netom prepoznatim stilovima i tehnikama. Zaključna “Just a Little Bit” zaokružuje upravo taj modus operandi, u gotovo posve slobodnom (pre)letu donoseći sukus cijele zbirke koja će, vjerujem, najbolje funkcionirati kao poveznica s budućim, konkretnijim albumima.

Što ne znači da je “Begin Again” tek više ili manje uspjela stilska vježba. Iako ne toliko upečatljiv kao Norini bolji albumi, ovaj albumčić svjedoči od strogih formi slobodnu glazbenicu koja se ne boji pipati i gurati svoje glazbene granice, ali koja to uvijek radi sa zdravom kreativnom logikom i u suglasju s onim što zove duhovnim kad je se pita za vjersko opredjeljenje. Glazba Nore Jones uvijek je lijepa, uvijek je naglašeno snažna u svom izvođačkom segmentu te prozračna i kad se drži davno zacrtanih obrazaca, a sve to zahvaljujući ljubavi koja struji između njezine potpisnice/izvođačice i same te glazbe. Tim više su zato lijepi i svi mali eksperimenti utisnuti u “Begin Again”, koji kroz svojih pola sata, iako u totalu ne spadaju u najbolji dio njezina opusa, predstavlja Noru Jones kao mladog klasika suvremene glazbe, a i dalje kao itekako vitalno ime čija priča pred sobom, ako Bog dade, ima još mnogo neispunjenih poglavlja.

Toni Matošin | Bitno.net